MUZIKA
Registruj se i postani i TI clan Muzika Foruma!
Pristupi

Zaboravio sam šifru

Traži
 
 

Rezultati od :
 


Rechercher Napredna potraga

Statistike
Imamo 2976 registrovanih korisnika
Najnoviji registrovani član je BrankaS

Naši korisnici su poslali ukupno 14346 članaka u 5870 teme
Decembar 2016
PonUtoSreČetPetSubNed
   1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031 

Kalendar Kalendar

Fluks RSS


Yahoo! 
MSN 
AOL 
Netvibes 
Bloglines 



M I T O V I

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole

M I T O V I

Počalji od Admin taj Sub 14 Jun 2008 - 5:53

Junaci teže za čašću, slavom i glasovitošcu, vjerujući da je postizanje toga vrednije i od samog života. Druga je strana junačkog života drzak, ohol ponos, nasilje i prijestup. Bogove vrijeđaju nepoštene prosudbe, odbijanje ili zanemarivanje pogrebnog obreda, bezobzirno ponašanje ili ubijanje gosta. Ipak, bogovi su ti koji zahtijevaju uspostavljanje društvenih vrijednosti.

U osobi Prometeja više no igdje u grčkoj mitologiji javlja se lik omiljen antropolozima tkz. "junak kulture". Titan Prometej posvađao je Zeusa s ljudima prevarivši ga za njegov dio životinjskog mesa u vrijeme kad je uveden običaj prinošenja žrtve. To je za grčki žrtveni obred značilo ozakonjenje propisa prema kojemu se kosti i masni dijelovi životinja prinose bogovima, dok se meso Čuva za prehranu ljudi. Za osvetu, Zeus je ljudima oduzeo vatru, ali ju je Prometej ukrao i vratio. Zeus se osvetio podučivši Hefesta, zaštitnika kovača i zanatliju Olimpljana da iz gline i vode oblikuje ženu. Atena ju je opremila lijepom odjećom i obućom, Afrodita joj da neodoljivu ljepotu, a sam Zeus prijevarnu prirodu.

Žena je bila varav božanski poklon ljudima, zapravo kuga i prokletstvo, a podmuklost prokletstva se sastojala u tome što čovjek ne može biti zadovoljan ni s njom ni bez nje. Ta prva žena bila je Panđora, poslana Prometejevom bratu Epimeteju. Mudri Prometej je često upozoravao brata da ne prima poklone od Zeusa, ali sad je bilo kasno jer ga je Pandora već očarala svojom ljepotom. Epimetej je u svom dvoru imao veliki ćup, čvrsto zatvoren velikim poklopcem kojeg nitko nije otvarao jer su se svi bojali nesreće koja bi ih mogla zadesiti. Pandora je željela vidjeti što se nalazi u ćupu, te otvorivši ga sva zla i nesreće su se razasule po zemlji, a jedino je na dnu ostala Nada. To je bila Zeusova osveta ljudima. Pripovijest o ženi koja je istodobno i užitak i prokletstvo smjera čak i nekoj vrsti "pomirenja suprotnosti" za koje je utvrđeno da je opća funkcija nastajanja mitova.

Heraklo

U ranome dobu u kojem su živjeli Homer i Heziod, nije moguće utvrditi zajednički izvor sveukupnih grčkih junačkih mitova, jer različiti pjesnici, pa čak i isti pjesnik na različitim mjestima, zastupaju i čuvaju različite tradicije. Posebno su složene predaje o Heraklu. Ozbiljni mitološki elementi, što ih sadrže pripovijesti o njegovim pothvatima, obuhvaćaju sukobe s prvobitnim čudovištima, podvojenost njegove naravi - sklon je napadima životinjske mahnitosti - te njegov odnos prema smrti i kraljevstvu mrtvih. Među mnogim Heraklovim pustolovinama, posebno se izdvaja dvanaest njegovih dužnosti koje mu je nametnuo mikenski kralj Euristej (one su naslikane u Zeusovu hramu u Olimpiji iz približno 56O.g.pr.n.e.). Euristej i Zeus su bili bratići i pripovijest kaže da je prije njihova rođenja Hera molila Zeusa da se zakune kako će mlađi od njih dvojice biti podložan starijem. Zeus je mislio da će se Heraklo, njegov sin, roditi prvi, ali ljubomorna Hera požuri Euristejevo rođenje pa se on prvi rodio. Euristej se bojao i zavidio Heraklu nadajući se da će ga uništiti ako mu nametne dvanaest nesavladivih i opasnih zadataka. Heraklo ih je, međutim, sve uspješno obavio. Hera je bila neumoljivi Heraklov neprijatelj u njegovim pothvatima, a Atena njegov stalni saveznik. Zapravo je Heraklo zbog Herine varke bio podložen Euristeju sve dok nije obavio svoje teške zadatke. Ona mu je čak kao djetetu poslala dvije zmije da ga ubiju, ali ih je on zadavio. Zacijelo je zaslužio nazive "moćni, strašni i jaki Heraklo" ili "Heraklo lavljeg srca" koje su mu pridjevali grčki pjesnici. Nedvojbeno je jasno da su najraniji izvori tradicionalnih grčkih pripovijesti naslijeđene pripovijesti koje u nekom svom obliku potječu od Mikenjana iz razdoblja od 600 g.pr.n.e. ili čak i ranije. Izneseno je mišljenje da su Heraklove "političke djelatnosti" tj. njegovi odnosi s različitim prinčevima mikenskog Peloponeza potvrda da neke od tih pripovijesti govore o vladaru Tirinta koji je možda doista postojao. Šest zadataka što ih je Heraklo obavio za Euristeja, mikenskog kralja, obavio je na tlu Peloponeza. Pothvati protiv Geriona, Kerbera i Hada ukazuju na nešto posve drugo: neprestano zanimanje Grka za značenje smrti. U odnosu između Herakla i kentaura, životinja s tijelom konja a glavom i grudima ljudskim, čije se strasti razbuktaju na miris vina ili pri pogledu na ženu, ima naznaka mnogo ranijih preokupacija, koje pripadaju razdoblju prije pisane kulture, a odnose se na pitanja kao što su pripremanje hrane ili vatre. Valja imati na umu da je za Grke koji su živjeli u 6. i 5.st.pr.n.e. Heraklo predstavljao najveći junački primjer snage i smionosti, bogolike moći koja svladava strahovite prepreke i osigurava mu besmrtnost na Olimpu, gdje se gosti zajedno s bogovima i Hebom, ženom "vitkih gležnjeva" . Sam Heraklo je premostio prividno nepremostiv jaz između kratkotrajna i sudbonosna života čovjeka i beskonačnog uživanja bogova.

Tezej i Minotaur

Tezej je bio nacionalni junak Atenjana. Približno u 5.st.pr.n.e. o njemu su se pripovijedale raznovrsne pripovijesti različitih tipova, uključujući i onu u kojoj se kaže kako je još kao mladić krenuo na opasan put od svoje kuće u Troazeni do Atene svladavši putem divlju svinju iz Kromiona, a također i Skirona, Cerkiona i Prokrusta koji su ubijali putnike. Prokrust ih je istezao ili skraćivao kako bi mogli stati u njegov krevet, Cerkion se hrvao s njima, a Skrion ih je tjerao da mu peru noge u moru pri čemu bi ih redovito gurnuo u more da se utope.

Pripovijest o Minotauru je veoma stara, možda jedina u kojoj se izvorno pripovijeda o Tezeju što ga stavlja uz bok drugih junaka kao pobjednika protiv čudovišnih neprijatelja. Od 7.st nadalje, Minotaur se na slikama i reljefima predstavlja kao čovjek s bikovskom glavom. Pripovijetka kaže daje kralj Minos s Krete, čija je raskošna palača u Knososu bila poznata Homerovoj predaji, odvodio mladiće i djevojke iz Atene te ih bacao Minotauru u labirint, koloplet hodnika ispod njegove palače. Tezej je trebao biti jedan od njih, ali se svećenica Arijadna zaljubila u njega i pomogla mu da ubije Minotaura i pobjegne. Dala mu je klupko konca koji je on odmatao dok je ulazio u središte labirinta. Tada su Tezej i Arijadna pobjegli s Krete, ali kad su stigli na otok Naks, Tezej ju je napustio dok je spavala na obali. Spasio ju je bog Dioniz i poljupcem učinio svojom ženom.
Ovaj prikaz Arijadne, Minotaura i labirinta - "Sveta gospa", "Minosov bik" i "mjesto dviju sjekira"- zacijelo nije originalan, jer je taj vjerojatno uključivao božicu, svetog bika i žrtvenik. Podležeće značenje mita bilo je vjerovanje da Arijadna predstavlja ljudsku dušu koja postiže besmrtnost i sreću u ljubavnom zagrljaju božanstva. Tezejevo ime je poslužilo kao mitska potvrda sjedinjenju atičkih zajednica u jedinstven grad-državu Atenu. Bio je on rani atenski kralj i utemeljitelj države.

Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Japanska mitologija

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 10:05

U Japanu je od najranijih vremena mitologija bila u službi vladajućih
klasa koje su sastavljale i mijenjale tradicionalne mitove s ciljem da
sebi osiguraju položaj. Tako su Japanci dugo vjerovali da su carevi
božanstvena bića po svojoj sposobnosti arahitogami (oličenje boga).
Tako je za vrijeme vladavine Meiji (1868. – 1612.) mitologija
uporabljena za jačanje carske vlasti (Šintou).Tako su mitologija
(religija) i politika postale u Japanu jedno te isto, a tijekom 1930.
mitologija će postati duhovno opravdanje za japansku nacionalističku i
militarističku politiku, a takovo stanje promijenit će se tek nakon
Drugog Svjetskog rata. Naime, japanski car je 1. siječnja 1946.
službeno porekao da ja bog i istaknuo da nije povezan s narodom na
mitski način. Time je i Šinto prestao biti državna religija, a japanska
mitologija napokon gubi svoju političku ulogu i vraća se svom izvornom
duhu. Glavnina mitološke građe Japana nalazi se u dvije knjige (Kojiki
i Nihongi) koje se zajednički nazivaju Kigi. Sve te drevne zapise i
kronike dao je prikupiti i zapisati car Tenmu. Japanske carske kuće
voljele su tvrditi da potječu od Amaterasu – božice Sunca. Japanski
profesionalni pripovjedači (kazivači) mitologije nazivaju se –
Kataribe, a japanski seoski starci prenosili su usmene predaje o
lokalnim božanstvima, precima i herojskim junacima, te razne priče o
lokalnim vjerskim svetkovinama i ostalim ljudskim, ali i prirodnim
pojavama. Upravo ti mitovi i mitska kazivanja kasnije su zabilježeni u
Fudoki i Noritu, te u Kogoshui (povijest Inba svećenički klan koji je
upravljao Šintoom). Glavna mitološka kazivanja potječu iz geografskog
područja Japana imena Takamagahara (Yamato mitovi), (Izumo mitovi) i
(Tsukushi mitovi). Japanski naziv za boga je Kami, ali taj naziv
istodobno opisuje i nešto što pobuđuje strah, te posjeduje nadnaravnu
moć i ljepotu. Tako se u japanskoj mitologiji Kami vrlo često naziva
neka planina, rijeka, drveće, stijene, životinje, ali i ljudi, pa otuda
mnoštvo božanstava, duhova i predmeta koji su se štovali kroz japansku

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Svjetska mitologija

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 10:07


Onda kada je na Nebu devet Sunaca

Drevna kineska mitološka predaja kazuje i o onim zloslutnim vremenima
kada se na Nebu pojavi devet Sunaca. Bilo je to u doba petoga cara
Shuna, (u mitologiji on nadzire poplave uz pomoć Yua koji će ga kasnije
i naslijediti na prijestolju), odnosno, u doba kada je Shun oduzimao
prijestolje Yaou četvrtom caru (onaj koji je usmjerio vjetrove uz pomoć
mitskog streličara (lukostrijelca) Yia). Naime, na Nebu se iznenada
pojavilo deset Sunaca (devet ih je previše, pa je na Zemlji zaprijetila
katastrofa suše), pa je car Yao podario mitski luk streličaru Yiu. Yi
je pogodio devet Sunaca strijelama i ona su pala na Zemlju, pa je tako
na nebu ostalo samo jedno koje tamo i mora biti. Ovdje se mitološko
kazivanje odjednom toliko usložava i zapetljava da ga je izuzetno teško
pratiti. Yiu zapne za oko djeva Heng-o koja živi na Mjesecu u obličju
besmrtne žabe. Ona je Yiu ukrala napitak besmrtnosti kojeg je on dobio
od druge djeve vladarice Zapada (Zapadnog raja) imena Hsi Wang Mu.
Međutim postoji još ranija mitološka predaja ove priče po kojoj umjesto
žabe na Mjesecu živi zec. Nadalje, Sunce simbolizira vatru i time
predstavlja jang, a Mjesec koji simbolizira vodu predstavlja jin, a
oboje su potomci cara Shuna. Na Suncu oduvijek živi gavran, a kada je
Yi oborio devet Sunaca gavrani su dospjeli i na Zemlju. Kada je Yi uveo
red među nemirne vjetrove on je za održavanje reda među vjetrovima
odredio Fei Liena, grofa vjetrova, koji se u mitologiji dovodi u svezu
sa sušom i poplavom, (U Kini vjetrovi doista još i danas mogu isušiti
tlo i tada strada vegetacija), no, ti isti vjetrovi mogu donijeti i
kišne oblake koji opet mogu izazvati poplave. Tako opet jedna drevna
mitološka priča kazuje o tomu kako se jednom Fei Lien pobunio protiv
Huang Tija (žutoga cara) i u toj pobuni izazvao velike poplave od kojih
još i danas strahuje cijela Kina. Opet je mitski streličar Yi riješio
stvar i pogodio neposlušnog Fei Liea i prisilio ga da se napokon smiri.
U kineskoj mitologiji kiše nadgleda Gospodar kiše koji nosi oklop od
žutih metalnih pločica te crveni i žuti ukras na glavi, a živi na
dalekom Zapadu, na obroncima planine K'un Lun. Prema mitološkom
kazivanju priče on je kišu lijevao iz kante za zalijevanje, a po drugoj
priči on je mačem rasprskavao vodu iz lonca kojeg je držao u lijevoj
ruci. Drugo božanstvo ljudskog obličja bio je Ho Po, riječni grof, a on
je moć stekao bacivši se u rijeku s kamenom oko vrata, te preživio
magijskom pomoći samoubojstvo utapljanjem.

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: M I T O V I

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 10:10


Kineske mitološke škole – škole mišljenja

Tekstovi koji datiraju iz Han razdoblja kineske mitologije kazuju o
shvaćanju kozmosa u razdoblju prije dinastije Ch'in. U tom razdoblju
zorno se vidi postojanje triju škola mišljenja: suan je, hun t'ien i
t'ien kai (chou pei). Prva škola (suan je) kazuje da se Sunce i druga
nebeska tijela slobodno kreću po nebeskom svodu koji nije krut. Druga
škola (hun t'ien) i njezino kazivanje donekle su povezane s mitološkim
pričama o P'an kuu, jer kazuje da Svijet poput uspravljenog kokošjeg
jajeta. Nebo, po kojem se kreću Zvijezde, nalazi se s unutarnje gornje
strane ljuske tog jajeta, a Zemlja pluta u prvobitnom oceanu na dnu
donjeg dijela ljuske tog jajeta. Prema trećoj školi (t'ien kai), koja
je izgleda i najstarija među njima, nebeski je svod preokrenuta zdjela
koja se okreće na jednoj osovini (Zvijezda Sjevernjača) a ostale
Zvijezde pričvršćene su na samoj zdjeli. Prema toj školi Zemlja je
ravan četverokut, ili krnja četverostrana piramida okružena morem.
Upravo ovako kazuju i najstarija kineska mitološka učenja i tamo je
Zemlja četvrtasta i nepokrenuta (jin), a Nebo se okreće i okruglo je
(jang). Objašnjenje za te proturječnosti leži prilično izvan središta
tog sustava. Prema Shan Hai Chingu čudovište imenom Kung Kung pokušalo
je ugrabiti vlast od četvrtog cara Jaoa, ali u tomu nije uspjelo. Tako
je čudovište Kung Kung u svoj svojoj srdžbi rog zabilo u sjeverozapadni
potporanj (planina Pu Chou). Ta planina nakon udara Kung Kunga
raspuknula se, pa se Nebo nagnulo prema sjeverozapadu i u nebeskom je
svodu nastala šupljina. Cijela se Zemlja nagnula u stranu, pa poradi
toga i sve rijeke u Kini teku smjerom prema jugoistoku. Nadalje, nakon
tog udarca nastale su mnoge poplave s kojima Kina ima još i danas
velikih problema. Izmjena godišnjih doba također je prema kineskoj
mitologiji posljedica udara Kung Kunga, a i sam Dan i Noć izmjenjuju se
nakon toga. Na nebeskom svodu prema tom kazivanju Sunce je morao
zamjeniti plameni zmaj, jer kako je nestalo nebeskog svoda Sunce više
nije imalo gdje stajati. Tako je Dan onda kada zmaj ima otvorene oči,
Noć je onda kada zmaj zatvori oči. Kada zmaj udahne vlada zima, a kada
izdahne ljeto. Kada pak zmaj kihne puše vjetar, a kada se zakašlja grmi
i pada kiša.

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Mitologija Mezopotamije

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 10:15


Drevni i originalni mitovi, drevne Mezopotamije, tijekom dvije tisuće
godina posve su zaboravljeni. Ipak, sačuvano je nekoliko iskrivljenih
prikaza koje su napisali klasični grčki i latinski pisci. Nadalje,
nekoliko puta drevni mitovi Mezopotamije spomenuti su i u Bibliji, ali
se na kraju sve to toliko ispremiješalo da više nikome ništa nije
jasno. Prvi originalni mitovi bili su zabilježeni na glinenim pločicama
klinastim pismom kojim su pisali drevni mezopotamski pisari. No, i tu
ima problema, jer glinene pločice pisane su na drevnom sumerskom, ali i
na drevnom akadskom jeziku. Izvorno klinasto pismo izašlo je iz uporabe
još tijekom posljednjih stotinjak godina pr. K. Tijekom 19. stoljeća
europski znanstvenici uspjeli su dešifrirati klinasto pismo, ali ostao
je problem razumijevanja drevnog sumerskog i akadskog jezika. Pokušaji
tumačenja tih dvaju drevnih jezika prije 1939. godine jako su
nepouzdani. No, posljednjih godina znanstvenici otkrivaju sve
vjerodostojnije dokaze i pločice koje pomažu u razumijevanju drevnih
jezika.
Tako danas sasvim sigurno i pouzdano znamo da su drevni stanovnici
Mezopotamije svoju zemlju nazivali Sumer, a sebe Sumerani. Nadalje,
izgleda da su Sumerani bili doseljenici u Mezopotamiju, ali odakle su
stigli nema pouzdanih dokaza. Možemo nagađati da su se Sumerani
doselili negdje oko 3500. g. pr. K. i to na najistočnije dijelove
Mezopotamije gdje se tada govorilo semitskim jezicima. Sumerani nisu
govorili semitskim jezikom, ali su oni ubrzo poprimili pismo kojim se
služio semitski jezik, pa izgleda da otuda imamo i akadski jezik. Na
tisućama glinenih pločica koje su pronađene donekle je moguće
rekonstruirati u što su vjerovali drevni Sumerani, ali neki dublji
smisao tog vjerovanja jako je teško potvrditi. Na kraju, najteže je
ipak odvojiti pomiješane dijelove dviju kultura (sumerske i semitske)
koji su uvelike utjecali na sadržaje tih drevnih mitova.

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Tajna drevnih Maya

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 10:24


Devet gospodara Noći koji čuvaju (skrivaju) Ona sa suknjom od žada

Gleda Athumanunh tako i opet se divi i čudi tim veličanstvenim
ruševinama palača, hramova i piramida. Gleda Athumanunh natpise
hijeroglifa koji prekrivaju zidove tih zagonetnih palača, hramova i
piramida. Hoda Athumanunh tako tim razvalinama i ruševinama nezamislive
i do sada neutvrđene starosti iznad kojih se polako na jutarnjem suncu
uzdižu magle ljudske prošlosti, neznanja i zagonetki.

Ako ste pomislili da je Athumanunh u drevnom Egiptu, prevarili ste se.
Athumanunh je opet zalutao u džungli, no, ovaj puta ne u džungli
Amazone, nego malo sjevernije u džunglama Yukatana, dakle u drevnom
gradu tajnovitih drevnih Maya što ga oni svojim imenom nazvaše Palenque.

tajna drevnih Maya

Zna Athumanunh da su Maye narod koji se znatno razlikuje od svih
drevnih naroda. Maye posjeduju samo najnužnije stvari za život, ne
poznaju i ne mare za stvari osobnog vlasništva, obrađuju zemlju vrlo
primitivnim oruđima, a uzgajaju samo kukuruz i jedu samo temeljnu
hranu. No, vladari i svećenici Maya bogato i raskošno su odjeveni i
izvode neobične rituale, računaju astronomskim brojkama i prate nebeska
tijela izuzetno i nezamislivo precizno bez ikakvih pomagala.

Svaki pripadnik naroda Maya zna gdje mu je mjesto u strogo podijeljenom
hijerarhijskom društvu, a boje se samo kataklizme. Strašno su zabrinuti
i preplašeni zbog moguće propasti i kataklizme (koja se možda već
jednom davno prije dogodila i moćnoj Atlantidi, (Athumanunh ništa ne
tvrdi, samo razmišlja), Maye stanu razvijati matematičko i astronomsko
mjerenje svojeg vremena ne bi li predvidjeli i tako preduhitrili svoju
propast i kataklizmu.

No, lutajući tako misterioznim ruševinama drevnog i tajnovitog grada
Palenque, odjednom Athumanunh ne može vjerovati vlastitim očima!
Athumanunh je na jednom kamenu pročitao nadnevak koji je za drevne Maye
trebao biti u dalekoj budućnosti, a nadnevak odgovara našem računanju
vremena i pada na 22. prosinca 2012. godine.

Athumanunh zna da je to nadnevak kada drevnim Mayama prestaje 'Peto
doba Sunca' i da se tada treba dogoditi nešto strašno u vidu
kataklizme. Prema Mayama strašna kataklizma trebala bi se dogoditi
dakle 22. prosinca 2012. godine u vidu strašnih potresa.

Athumanunh brzo uzima svoju bilježnicu iz džepa i stane računati onako
kako su računali drevni Maye, ali baš u trenutku kada je Athumanunh
pomislio da je shvatio brojanje i računanje drevnih Maya, te nakon
bezbrojnih ispisanih papira cijeli sustav računanja Athumanunhu se
odjedanput raspao.

Baš tako, doslovno mu se sve raspalo i više mu ništa nije niti
'štimalo' niti mu se podudaralo. Kao da su se drevni Maye opet poigrali
s Athumanunhom, baš na isti, ili možda slični način kako su to znali
učiniti i drevni Egipćani.

Još jednom Athumanunh je shvatio i spoznao da uopće ne razumije Maye, a
ovi su se toliko slatko nasmijali i napokon mu otkrili gdje to stalno
čini previde i gdje to griješi. Naime, Athumanunh je smetnuo s uma i
potpuno zaboravio da je prema mitologiji drevnih Maya 'devet gospodara
Noći' koji čuvaju 'Onu sa suknjom od žada'. Još jednom Athumanunh je
zanemario nešto što je toliko puta pročitao u predivnim drevnim
mitološkim pričama, u tim pričama gdje su 'mitovi doista poput snova -
u isti mah su posve neobični, ali i opsesivno svakidašnji!

zašto su se drevni Maye toliko bojali i grozničavo računali ciklus 'One sa suknjom od žada'

No, dobro idemo onda redom. Baktun, Katun, Tun, Uinal, Kin, na prvi
pogled sve je u najboljem redu i ništa nije neobično, jer tim redom
Maye računaju cikluse Vremena. Idemo onda ispočetka, ali obrnutim
redom: 1, 20, 360, 7200 i 144 000 dana. Dakle, 1 x 20 = 20 x 20 = 400 x
20 = 8000 x 20 = 160 000. Idemo sada na ovaj način: 1 dan, a takvih je
13, 13 x 20 = 260, onda 18 x 20 = 360, pa 360 x 20 = 7200 i na kraju
7200 x 20 = 144 000. Na trenutak Athumanunhov sustav je dobar, ali u
nizu nedostaje 260 (Tonalamatl) i godina Haab nema 360 dana, nego 365.

No, niti godina od 360 + 5 nesretnih dana Athumanunhu ne idu u prilog,
jer ta Sunčeva godina ne traje 365, nego 365,25 dana. Dakle,
Kalendarski krug Maya ne 'zapliće' se svakih 52 godine, nego svakih 52
umanjeno za (52 x 0,25 = 13 dana). E, onda pak to nikako nije 18 980
već 18 993 dana. Eto ti ga sada Athumanunh sve si zapetljao.

To je zato što je Athumanunh zaboravio na 'Onu sa suknjom od žada'
(Venera – po Athumanunhu). Dakle, ako su drevni Maye 117 puta vidjeli
'Onu sa suknjom od žada' kojoj je potrebito 584 dana da se jednom
okrene u gracioznom okretu oko sebe onda Athumanunh mora računati ovako
117 x 584 = 68 328, no, to pak sada ne odgovara Sunčevom ciklusu od 68
302 dana. Athumanunh će ipak računati 68 328 x 20 = 1 366 560, jer taj
'super broj' Maye su i zapisale na svojim hramovima i lako je uočljiv
na svim zidovima.

Nadalje, ako sada Athumanunh ima 26 dana previše u odnosu na Sunce, pa
ako 'super broj' drevnih Maya usporedi sa Suncem i njegovim
'uništenjem' ima onda Athumanunh i 520 dana previše. E, sada pak
Athumanunhu ne preostaje ništa drugo nego da 'Onu sa suknjom od žada'
uskladi sa Tzolkinom drevnih Maya, ili da dobije najvažniji ciklus od
260 dana.

Dakle, 260 : 117 = 2, 22222. No, ali zašto su drevni Maye Athumanunhu u
mitološkoj priči napisali da je 'devet gospodara Noći'? Zašto je
Athumanunh pronašao i prepoznao po devet kodova drevnih Maya na svakoj
strani poklopca sarkofaga iz Palenque? Ako Athumanunh podijeli ovako 20
: 2, 22222 = 9. Evo ga, evo tih 'devet gospodara Noći' koji čuvaju 'Onu
sa suknjom od žada'. Sada pak Athumanunhu preostaje samo onih 68 328
dana podijeliti sa 360 (toliko je stupnjeva u krugu, a to su znali i
drevni Maye), dakle 68 328 : 360 = 189,8, pa onda tih 189,8 x 2, 22222
= 421,77.

Nakon toga Athumanunh proba taj broj rastaviti na stotice, desetice,
jedinice što bi izgledalo ovako: 400 stotica, 20 desetica, 1 jedinica i
ostatak od 0,77, pa ako se to onda pomnoži s 360 onda je to 400 x 360 =
144 000 (baktun), 20 x 360 = 7200 (katun), 1 x 360 = 360 (tun). Uf,
dobro je, bilo bi dosta za sada. Da vas Athumanunh ne zbuni baš previše
ovim brojkama drugi put objasnit će dalje kako bi na kraju otkrili tu
tajnu drevnih Maya kojoj smo sve bliže.Athumanunhovo zamišljanje 'One sa suknjom od žada'

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: M I T O V I

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 10:37


Legenda o Alandiji

Ona Svijetlog oka, Ona daha svježeg jutarnjeg u Vrištećoj tišini Sylenca

Poput iznenadnog i neočekivanog praska, razlila se jutarnja svjetlost
nad proplankom šume Mynechyz, proplankom koji su Alanđani nazivali
Wolsha. Sonsyreyi koja je, nakon hodanja tijekom cijele noći, sada bila
potpuno promrzla, Wolsha je morala doista izgledati kao mjesto gdje je
Vrijeme uhvaćeno i stoji. Jutro se budilo izuzetno brzo uz posljednje
sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples.


Kawamadhe – vrata Vjetra (dolina Sylenca)

Sonsyrey nije mogla odrediti da li je dan tek započeo, ili se već
ponovno spušta noć, jer Wolsha je bilo upravo to tajnovito i
misteriozno mjesto, mjesto o kojem su kazivali i stalno ponavljali u
legendama o Dječaku i Vjetru simpatični i mudri starci Sychythe. Bilo
je to mitsko i tajnovito mjesto, mjesto gdje se gasio dan i mjesto gdje
su vjetrovi plamtjeli i stenjali svu noć.

Sonsyrey je sada znala i bila je sasvim sigurna da je samo na korak od
mjesta koje su Alanđani nazvali Kawamadhe, a Kawamadhe su bila vrata
Vjetra, vrata koja pak su se nalazila na mjestu gdje se Alanđanin igrao
s opasnim ledenim polarnim vjetrom Actyalanom, vjetrom koji Ga je
oduvijek ljubomorno čuvao.

Udisala je tako Sonsyreya jutarnje mirise Sylenca, mirise koji su
odisali svježinom srebrenog alandskog bora. Doista, sada je Sonsyreya
napokon vjerovala i razumjela Panđine riječi koje je on znao toliko
puta, kroz oblak dima iz njegove lule, hvaliti i veličati: …'nigdje ne
rastu i ne mirišu ljepše i tajnovitije šume srebrenog bora kao u
dolinama Sylenca.'

mistična svijetlost iznad šume srebrenog bora koju su vidjeli Sychythe

Sonsyreyine umorne i snene plave oči sada su poprimile svu ljepotu.
Suze iz njezinih očiju izgledale su kao biseri, a srce joj stane jače
udarati. Usred tog nepreglednog carstva koje su krasili mistični
krajobrazi Zaboravljenog i Izgubljenog svijeta, na samim Vratima
vjetra, vjetra strašnog i olujnog, mjestu gdje je taj strašni vjetar
postizao nevjerojatnu brzinu, stajala je najljepša Palmina leptirica.

Slomljena i krhka, djevojka najljepših nebesko plavih, sada uplakanih
očiju, djevojka najgušće i najduže crne kose koje je ikada vidjelo i
zapamtilo to Strašno i Tajnovito Vrijeme, Vrijeme Tajni Najtajnijih, a
sve okolo Nje bila je Vrišteća tišina i misteriozna Svijetlost. Ona je
osjećala da je snaga izdaje i napušta, pa skupi svoje posljednje snage
i tiho, a u Vrištećoj tišini to je izgledalo kao prekrasan šum valova
Toplih mora Južnih, prošapuće:

mističnu svijetlost Sylenca vidjela je i mitska Enhu ptica u zoru Hawalandha

'Uzaludno me pokušavaš uvjeriti Alanđanine da je naša ljubav nestala s
prvim jutarnjim svijetlima Sylenca. Sva ova tišina koja me okružuje i
pokušava me uplašiti, zapravo je siguran znak da si i Ti tu negdje.
Tvoji srebreni borovi više Te ne skrivaju od mojih pogleda i ja Te
napokon prepoznajem i vidim Te u njihovim krošnjama. Sada sam napokon
sigurna da je Tvoj pogled rasipao ovu tamu Noći i pretvorio je u
prekrasan Dan, a čula sam i Tvoje korake od kojih mi je srce stalo jače
udarati …'

Dakle, opet vam Athumanunh piše o 'Legendi o Alandiji', o toj
zagonetnoj i misterioznoj zemlji što prostire se na samom rubu Svijeta
poznatoga tamo negdje, negdje daleko na Sjeveru, negdje iza zastora
noći, negdje pod svijetlom milijuna Zvijezda, Zvijezda koje su
opetovano okitile plave plašteve noći, noći pod čijim okriljem su mirno
spavali, sada opet uzdignuti i ponosni nekada moćni i Slavni gradovi.

mističnu svijetlost Sylenca vidjeli su i Vitezovi vjetra čekajući zvijezdu Hawalandha zapalivši svoje vatre u krug

Mirno je spavao i Asgrad, a gusta tama prekrila je njegove kule i
bedeme tajnovitog Zimskog bedema. Dok je sa ove strane poznatog Svijeta
gorjelo stotinu taborskih vatri, na drugoj strani tog istog Svijeta
prostirao se, u tim nevjerojatnim, nezamislivim i nepreglednim
prostranstvima, tajnovit i opasan Izgubljeni svijet Sylenca, Svijet je
to u kojem su putove jedino Alanđani mogli pronaći i slijediti ih.

U toploj dvorani velike utvrđene alandske palače grada Asgrada, palače
koju Alanđani imenom svojim nazvaše Mynetonka, u pratnji svojih
najodanijih kneginja, okružena Njegovim najodanijim Vitezovima vjetra,
sjedila je u velikoj alandskoj stolici na uzvišenom postolju Ona.

mističnu svijetlost Sylenca vidjeli su i strašni alandski polarni vukovi Wyghenha

Ona, djevojka ugodna oku, djevojka guste crne kose pozorno i dugo
češljane koja joj je slobodno padala preko bijelih ramena, djevojka
kose crne kao tmina noći, kose sada vezane trakom na čelu. Njezine
bijele i besprijekorno nježne ruke koje je povremeno lomila odavale su
blagu nervozu. Svijetla put lica i nebesko plave oči koje su sjajile
svjetlošću milijuna Zvijezdi, sada su bile zamućene suzama.

Doista, djevojka je zasigurno tim strašnim i nepredvidivim ratnicima
napadačima, najboljim i najstrašnijim ratnicima, koje je to čudnovato i
nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo, morala izgledati, a zapravo i
izgledala je baš poput prave kraljice, u toj mekanoj baršunastoj
haljini koju je opasao pojas istkan od srebrenih niti.

Takvu ljupkost živoga bića Vitezovi vjetra još nikada nisu sreli u
svojim dugim i strašnim lutanjima tog Strašnoga i Nezamislivoga
Vremena, kroz taj misteriozni i zagonetni Izgubljeni Svijet u
prostranstvima Sjevera, u dolinama Sylenca …

svi koji su vidjeli mističnu svijetlost Sylenca bili su uvjereni da je
mistična svijetlost u zoru Hawaladha bila Palmina leptirica, princeza
Toplih mora Južnih, Sonsyreya
Sanjao Athumanunh da je Dvadeset tisuća milja ispod mora

U ovim sve hladnijim danima mjeseca što ga Athumanunh nazva
'Vjetrovnik', ogrnut svojim toplim ogrtačem, uz topli kamin u kojem se
igraju neumorni plameni jezici, Athumanunh opet ima vremena za svoje
stare prašnjave knjige, ali 'Svijetle Noći' dolaze sve brže i ostaju
sve duže, pa Athumanunh umoran brzo zaspi i nošen krilima Nikte zaplovi
u more svojih snova.

da li je Athumanunh siguran da to baš plivaju ribe

Sanjao jednom tako Athumanunh, da ondje, gdje su nekoć ljudi živjeli u
prijateljstvu i slozi, ondje gdje su nekoć dragocjeni predmeti bili
cijenjeni jedino zbog svoje ljepote, sada šutke plivaju ribe … No, je
li baš Athumanunh siguran da to plivaju ribe? Ne kroče li to, jednom
zbog častoljublja i poroka kažnjena, djeca Posjedona i dalje ulicama
potonulih gradova negdje duboko pod morem, ali sada razborito i
miroljubivo …

Athumanunh je zalutao na svojim koračanjima u daleku prošlost, davno
prije jedanaest tisuća godina, u samo središte uvijek nemirnog
Atlantika, te se našao na čudnom, ali predivnom otoku koji se zeleni i
miriše opojnim mirisima.

Athumanunh sanja zeleni otok u čijem krilu spava grad moćnih vladara ponosnog naroda

Taj zeleni otok domovina je plemenite i moćne rase koja je nekada davno
prije Zemljom koračala. Narod tog otoka posjeduje veliko bogatstvo
zahvaljujući prirodnim resursima svoje zemlje, a u sredini, u samom
središtu otoka, spava grad.

Grad je središte bogate trgovine i velikog prometa, ali i prijestolnica
moćnih vladara tog otoka koji čvrsto i pravedno vladaju nad ljudima i
zemljom na otoku, ali i duboko u Europi, Africi i Aztlantiji (Amerika
po Athumanunhu). Grad i cijeli zeleni otok čuva moćna i na sve spremna
vojska …

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: M I T O V I

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 10:49


No, tako je bilo nekada davno prije, a sada ispred Athumanunha leže
neke pitoreskne ruševine … Posvuda su razbacane velike hrpe kamenja,
između kojih se jasno mogu opaziti tragovi i sjene velebnih hramova i
palača … preko tih ruševina nadvio se, umjesto bršljana, debeli sloj
podmorskog biljnog života.
Koji je ovo dio našeg globusa u koji zaluta na svojim koračanjima kroz
mitologiju Athumanunh i tko je složio sve ovo ogromno kamenje iz
prastarih vremena?

Ispred mojih očiju je, nekada davno prije, razoren, uništen, ležao isti
onaj grad što nekada spavao je spokojnim snom pravednika, a sada
njegovi krovovi otvoreni zjape prema nebu, njegovi hramovi su urušeni,
njegovi lukovi porušeni, njegovi stupovi razbacani … Još dalje, tek
ostaci kiklopskih akvedukata, ovdje visoki stilobat akropole s
plutajućim obrisima Partenona, ondje tragovi lučkih dokova … još dalje,
duge crte potopljenih zidova i širokih praznih ulica koje ne vode sada
nikamo – zar su to Pompeji pod vodom?

Athumanunh se prisjeća što pročitao je u knjigama svojim starim i
prašnjavim: 'Drevni Egipćani klanjali su se božanstvu Sunca kada bi ono
zalazilo i tada bi oni gledali na zapad, a dalje na zapadu postojao je
još jedan mističan narod – drevni Inke. Inke pak su se također klanjaju
božanstvu Sunca, ali u trenutku kada bi ono izlazilo i tada bi oni
gledali na istok. I jedni i drugi govorili su i kazivali o postojanju
nečega u morima Atlantika.'
da li je Athumanunh umjesto morskih nimfi (nerejide) pomislio da je pronašao mitske žene ratnice

Gdje sam li ja to zapravo bio? Zar stvarno ne znate? Čitao sam knjigu,
Dvadeset tisuća milja ispod mora (Jules Verne), na našem lijepom,
toplom i plavom moru, tijekom zasluženog odmora, u sjeni visokih
borova, a onda mi je šum valova u blago ljetno predvečerje stao šaptati
kroz krošnje tih borova. Isprva tiho, pa najtiše, a zatim sve glasnije:
Atlantisss, Atlantisss … Pridignem se s ležaljke, odložim knjigu i
zagledam se u valove dodirujući ih rukama, pa odjednom osjetih da
koračam poput Pierra Arronaxa, planinama tog davno prije izgubljenog
kontinenta, dodirujem tisućama godina stare ruševine nekada moćne i
suvremene, hodam tamo gdje su nekada hodali prvi ljudi …

ili se to opet Athumanunhu opet sve priviđa i ipak se to samo igraju
ribe usred morem isplakanih kostiju legendarne Atlantide …
Athumanunhovo tajnovito doba Noći – vrijeme kada se Božanstva vole

Nebrojano puta Athumanunh na svojim koračanjima spomene 'tajnovito doba
Noći', ili 'mir spokojnog Jutra', ili pak vama zaželi 'miran San' sa
željom da vam 'Zvijezde poklone Dan'.

Athumanunh, taj stari heroj bez imena, zna i legendu Anakhtha koja se
zbila u noći kada su padale hladne kiše Shakazeye i predivnoj princezi
Toplih mora Južnih sakrile put do grada prozirnih zidova i visokih
zimskih bedema u kojem se odmara Andraghonh okružen i ljubomorno čuvan
tisućama najboljih ratnika što ikada prije zapamtilo ih je Vrijeme …

O legendi Anakhtha, neki drugi put, a sada Athumanunhova priča o tajnovitom dobu Noći.Aurora i Selena u Athumaunhovom snu

Lagano, polako i nečujno Nebom vuku kola crni snažni konji. To Božica
Noći putuje Nebom u svojim kočijama, a njezin tamni ogrtač natkriva
čitavu Zemlju. Tama polako obavija sve unaokolo, sva živa bića, ljudi i
bogovi, polako tonu u blaženi San.

Oko nečujne kočije Božice Noći tiskaju se mnogobrojne Zvijezde i
Zvjezdice i na zaspalu Zemlju prosipaju svoju lažnu svijetlost. Noć je
napokon zamijenila Dan.

Pored kočije Božice Noći mirno jašu i čuvaju je snažni i mladi sinovi
Božice Zore, dva mlada ratnika, očevi Vjetrova mitskih i strašnih,
osmero braće Anemoi. Onda pak se iz smjera Istoka na Nebo stane penjati
još jedna božica, Božica Mjesec, u kočiji koju vuku tvrdorogi snažni
bikovi.


Nikta tiha božica Noći

Bijela, gotovo prozirna haljina i njezin bijeli veo u obliku
polumjeseca obasjavaju zaspalu Zemlju i kao da je zalijevaju svojim
srebrenim zrakama. Na kraju svog puta Božica Mjesec se spušta u duboku
pećinu planine Latme u tajnovitoj zemlji Kariji, jer tamo spava utonuo
u vječni San prekrasni Bog Sna, vječiti mitski mladić.

Neizmjerno ljubi i voli Božica Mjeseca Boga Sna i svake se noći Božica
Mjeseca naginje nad Boga Sna, miluje ga i šapuće mu najslađe i
najnježnije ljubavne riječi.

No, usnuli Bog Sna ne čuje ljubavni šapat Božice Mjeseca, pa je poradi
toga i svijetlost Božice Mjeseca, (mjesečeva svijetlost), svijetlost
koju ona nesebično prosipa po zaspaloj Zemlji vrlo tužna.

Jutro je sve bliže i bliže, pa se Božice Mjeseca mora žurno udaljiti
prema horizontu, a na dalekom Istoku već se pojavljuje rumena vjesnica
Božice Zore, plavetna Božica Jutarnja Zvijezda.

ružičasta Aurora

Iza plavetne Božice Jutarne Zvijezde odmah se pojavljuje i
ružičastoprsta Božica Zore koja otvara vrata iza kojih će se uskoro
pojaviti svijetli Bog Sunca.

Obučena u svjetložutu haljinu uzlijeće Božica Zore svojim ružičastim
krilima na osvijetljeno Nebo koje je obojano ružičastim svijetlom. Iz
svog zlatnog ćupa sipa Božica Zore na još uvijek zaspalu Zemlju prve
kapljice rose. Kapljice u tišini padaju na travu i cvijeće koje se
stane presijavati u dijamantnim bojama.

Tog trenutka Zemlja počinje mirisati kao mlada djevojka i probuđena iz
slatkog sna Zemlja pozdravlja Boga Sunca koji izranja na obzoru Istoka.
Svijetli Bog Sunca izlazi iz dubina Oceana i penje se na Nebo u svojim
kolima koja vuku četiri snažna konja čijim žilama teče živa vatra.

Kada ugledaju blistavog Boga Sunca Zvijezde i Zvjezdice stidljivo se
sklanjaju i bježe u njedra tamne majke Božice Noći. Bog Sunca svijetli
sve snažnije i sve je više na Nebu s kojeg nesebično prosipa svoje
životodavne zrake na Zemlju na kojoj se sve budi i raste zadovoljno
toplinom i životom.

Onda pak, kada napokon završi svoj dnevni put Bog Sunca se na Zapadu
spušta u svijetle vode svoga oca Boga Oceana gdje ga čeka njegov zlatni
čamac koji će ga odnijeti natrag na Istok u njegov čudnovati dvorac. U
tom tajnovitom dvoru Bog Sunca će se odmoriti tijekom vladavine Božice
Noći kako bi slijedećeg dana izašao u zlatnom bljesku.

Dakle, ova priča koju napisa vam Athumanunh, priča je o vremenu kada
božica Selena ljubi boga Endimiona, a ostala božanstva što spominje ih
priča Athumanunhova su: Nikta, Aurora, Eol, Astrej, Eolfors, Helios i
božanska braća Anemoi što mitska imena nose Borej, Not, Eur, Zefir,
Kaik, Apeliot, Lib i Skirion.

Probajte ih smjestiti u priču na mjesta u kojima ih Athumanunh spominje
njihovim dužnostima, a ako ne bude išlo imate Athumanunha koji će vam
napisati novu priču što bit će nježnije od leptira, a uzbudljivija od
oluje.

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: M I T O V I

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 10:55

Athumanunh u tajnovitom gradu umirućeg Mjeseca


U potrazi za tragovima prvih pismena ljudskoga roda Athumanunh iznenada
naleti na jedan grad, ma zamislite samo, na nadmorskoj visini od četiri
tisuća metara. Njegovo ime na drevnom jeziku, davno prije nestalog
drevnog naroda, označava grad umirućeg Mjeseca.

grad umirućeg Mjeseca

Gleda Athumanunh tako i opet se divi i čudi tim veličanstvenim
ruševinama. Hoda on tako tim razvalinama i ruševinama nezamislive i do
sada neutvrđene starosti iznad kojih se polako na jutarnjem suncu
uzdižu magle prošlosti, neznanja i zagonetki.

Odjednom vidi on ostatke nečega što ga podsjeti na luku, u kamenu
urezani crteži rakova i raznih riba … Zna Athumanunh dobro da su se
Andi iz mora izdigli tamo davno u tercijeru, ali u to doba na Zemlji
nema čovjeka!

Malo dalje pronašao je Athumanunh nekakav smotuljak papirusa, a kako on
čita sve poznate i nepoznate hijeroglife baš se razveseli, ali … Što je
sada ovo? To nisu hijeroglifi, nisu to ni prastara pisma slikovnog
karaktera, a nisu ni poznata mu klinasta pisma… pa ovo je sitno pisan
tekst i sva slova (znakovi) zapravo odgovaraju jednom govornom glasu,
izgleda kao moderna fonetska abeceda.

Potraži Athumanunh svog starog prijatelja iz najljepšeg doba, pa ga
zamoli da mu pomogne da ga zajedno pročitaju. Stane tako Athumanunhov
prijatelj čitati: 'Žena imena Orjana došla je da ispuni nalog bogova da
postane pramajka Zemlje. Orjana ima četiri prsta koja su spojena opnom,
a rodila je 70 – ero djece i potom otišla natrag među bogove.'

Athumanunh se opet sjeća da je vidio niz kamenih glava koje su ga
nijemo, ali pozorno promatrale u 'gradu umirućeg Mjeseca' i dobro se
sjeća njihovih lica koja su različita. Tanke i debele usnice, dugi ili
kukasti nosovi, sitne ili glomazne uši, meke ili tvrde crte lica, a
neki su gologlavi, dok pak drugi imaju na glavi nešto što podsjeća na
kacigu, a svi oni imaju po četiri prsta, ali nisu im spojeni opnama.

Uf, a onda mu se učini da je nešto pročitao kao – Mu…- malo je
oštećeno, pa se ne vidi dobro. No, Athumanunhu padne napamet – Muror –
tajnovito nestala civilizacija naroda koji su nekada živjeli po otocima
Tihog oceana.

No, Muror civilizacija je cvjetala prije 23 000 godina, znači prije
Atlantide, ali prije 23 000 godina na Zemlji je kameno doba, pola
Europe i današnjeg američkog kontinenta je pod debelim naslagama leda,
a u pećinama Francuske i Španjolske smrzavaju se prvi ljudi koje
Athumanunh poznaje kao Kromanjonce.

Odjednom poput jata crnih ptica zlosutnica navru Athumanunhu misli kako
je jedna ponosna civilizacija mogla pasti tako u zaborav, tako
jednostavno nestati … Nestati zauvijek u vatrenim stihijama i
nezacijeljenim ranama što ih čovjek zada vlastitoj povijesti.

Kakve li se sve misli nametnu čovjeku kada korača po pepelu jednom
velikog i ponosnog naroda, naroda koji je podigao ove gorostasne
građevine, sebi na spomen.

Ali tko bijahu ti graditelji? Jesu li to tajanstveni Olmeci čija se
povijest poput Titana gubi u maglama legendi i bajki, ili su to možda
Tolteci, marljivi i miroljubivi koje zapamti jedino usmeno predaja? Što
bijaše s tim tajanstvenim civilizacijama tih jedinstvenih graditelja?
Što bijaše, gdje nestadoše …

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: M I T O V I

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 10:58


Mjesto gdje se svijetlost duginih boja trga poput svile

Mala skupina vojnika u tamnim, mutnim i prljavim oklopima sjedi pored
vatre i osluškuje šumove džungle iz koje je dopirala pjesma brbljavih
papiga s kojom se miješalo neko čudno prigušeno štektanje, pucketanje
grančica, tiho mumlanje, otegnuto urlikanje, dosadno i jednolično
zujanje prašumskih insekata.
Athumanunh zarastao u bradu u društvu je tih davno prije zaboravljenih
vojnika, zapravo, ti ga vojnici izuzetno cijene i poštuju otkada ih je
prije samo nekoliko dana spasio od nasrtaja jednog divljeg prašumskog
plemena.

Vojnici se pomalo boje, a boji se i sam Athumanunh ovih čudnih zvukova
plave i izuzetno tople prašumske noći. Athumanunh pokušava analizirati
u svojim mislima čega se zapravo boji i što mu to čini toliko neugode.
Možda pritajene zvijeri koja se sprema da mu zarije svoje oštre kandže
u vratne žile, ili ogromnih šarenih zmija što lome rebra, ćudljivih i
divljih plemena što svoje žrtve vežu za noge i ostavljaju obješene na
granama visokih stabala, ili neobičnih priča što kruže ovim mjestom.
Sparina je zagušljiva od vlage i truleži koja isparava s drveća, a zrak
je zasićen mirisom smola i peludi što nadražuje grlo i živcira. Vojnici
su umorni, umoran je i Athumanunh s njima, ali oprezni su, a oprezan je
i Athumanunh.

Nakon trideset dana u džungli Athumanunhu se instinkt za opasnost
istančao i pretvorio u osjetljivu tananu žicu koja reagira čak i na
blago strujanje povjetarca, a poradi toga san mu rijetko sklapa očne
kapke, pa zahvaljujući tome Athumanunh i je toliko izmoren.
Vojnici su razdražljivi i svadljivi, gotovo da su suludi, ali su još
uvijek živi. Da živi nakon trideset dana u džungli Amazone…
…'Je li to jezero duboko?' – upita Athumanunh. 'Još nismo ispitali
njegovu dubinu. No, sasvim sam siguran da je bistro poput suze i da u
njemu žive najukusnije ribe na svijetu. Ovdje je predivno, prekrasno …
nije mi uopće jasno odakle onakve strašne priče domorodaca o ovom
jezeru i zašto mu uopće nadjenuše ime Vražje jezero?' – objasni vojnik
u oklopu.

Athumanunh zamijeti da je vojnik mlad i neiskusan, pa si dopusti
slobodu da ga upozori: 'Ne razmišljaj o tomu vojniče. Odmaraj se, ali
budi oprezan i pozorno motri sve dok ti ne stigne smjena.' Mladi vojnik
sada se glasno nasmije: 'Uopće ne znam zašto stražarimo, pa ovdje nema
ni zvijeri, ni insekata, ni zmija, ni divljih plemena, nema nikoga osim
nas. Ovdje su samo stijene, jezero i mi!'

Athumanunh se uputi prema svom konačištu, ali još jednom upozori mladog
vojnika: Laku noć, samo nemoj zaspati! Zapamti, sutra ćemo biti
najbogatiji ljudi na svijetu!' Athumanunh je polako utonuo u san, a
onda negdje oko ponoći probudi ga glasan povik stražara: 'Iz jezera,
izlaze iz jezera! Hej, pa to nije moguće, nemoguće! Idu, iduu na nas!
Budite seee, gotovi smo! … Athumanunh skoči na noge i grozničavo stane
tražiti mač kojeg nikako da napipa, a onda shvati da se nalazi u
sigurnosti svoje sobe na 'mjestu gdje plaču ptice'.

Računalo baca slabo svijetlo, a debela i pomalo istrošena knjiga koju
je Athumanunh čitao, sada ga je dobrano nažuljala, jer je zaspao na
trosjedu s njom. Ovo što probudi Athumanunha u gluho doba Noći bio je
samo još jedan od njegovih snova na njegovim dugim lutanjima kroz
legende što su već davno prije zaboravljene.

Jeste li možda pogodili gdje je to Athumanuh zalutao i s kim je to on
bio negdje u dubini opasne i neukrotive prašume Amazone, te što je to
on s njima tražio tako daleko na misterioznim obalama Vražjeg jezera?

Nije li to Athumanunh napokon susreo Amazonke mitske žene ratnice? ... ili
... je opet Noć, koja zna imati čarobnu Moć, Athumanunhu pomiješala
legende i mitove te zavela ih u Tajne što tako dobro su skrivene? ...
no, ne brinite
... 'In k'aba' Athumanunh, ki'ol k'in, Mukul sas Ek'! Uts ak'ab sen kii Wenel!'

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: M I T O V I

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 11:03


Ratnička božanstva – odvažna i hrabra mitološka bića što diče se hrabrošću

Athumanunh je malo zbunjen, zar su njegova koračanja kroz mitologiju
preteška, ili Athumanunh opet kazuje premalo i govori nejasno? No, nema
veze Athumanunh nastavlja koračati kroz mitologije i legende što davno
prije već su zaboravljene i samo na sebi svojstven način divi se on tim
tajnama što tako dobro su skrivene.

Počelo je doba koje Athumanunh naziva 'Dozrijevanje' i mjesec
'Maglodan' već je najavio Hladne kiše Shakazeye, a sada mjesec
'Vjetrovnik' polako, ali sigurno najavljuje Bijele snjegove Sylenca
koji će pasti s prvim danima mjeseca 'Snježnika' i opet pomiješati
legende starih i drevnih naroda koje Athumanunh naziva Hrabri narodi, a
početkom mjeseca 'Zvjezdoroda' započet će tada i doba 'Slabljenja' i
opet će Athumanunhu nedostajati onih famoznih pet dana: Alantanunh,
Nyghtanunh, Tangatanunh, Stargatanunh i napokon Hawalandh …

No, dobro, a sada nešto o tim ponosnim, hrabrim odvažnim i
nevjerojatnim ratničkim božanstvima drevnih Egipćana, pa evo ih redom:
Horus, Anhur, Sopdu i Montu.

Horus – krilati bog rata

Ovog ponosnog boga i veličanstvenog ratnika drevni su Egipćani
prikazivali u antropozoomorfnom obličju kao čovjeka sa sokolovom glavom
na kojoj se nalazila dvostruka kruna (Peshent) Gornjeg i Donjeg Egipta.
Horus (Behdeti) je mlad i moćan ratnik, sin Raov, koji je uzeo obličje
krilatog sunčanog diska, te se svom silinom spustio na protivnike
Raove. Raovi protivnici u strahu su pobjegli pretvorivši se u nilske
konje i krokodile, te podmuklo čekali na dnu Nila, ali krilati Horus ih
pronalazi i gađa ih harpunima. Nakon pobjede nad neprijateljima Raovim
(Senek an mu), Ra je zapovjedio da se u čast krilatog Horusa na sve
ulaze u hramove, svih božanstava, mora smjestiti krilati sunčev kolut
koji ih je štitio od svih neprijatelja. Na prikazima drevnih Egipćana
ponekad iznad faraona Horus lebdi u obličju sokola, te u kandžama drži
mlatilo, kao simbol kraljevskog dostojanstva u jednoj, te prsten
vječnosti (shenu) u drugoj, pa je to prikaz Horusa Behdetskog iz grada
Behdeti (Edfu) i ne bi ga trebalo miješati s Horusom sinom Izide i
Ozirisa

Anhur – nebeski potporanj

Dičio se hrabrošću, odvažnošću i velikom fizičkom snagom. Bio je
ratničko božanstvo, ali i zaštitnik lova i vojnika. Često je
predstavljan i kao pokrovitelj i zaštitnik ljudi, kao branitelj cijelog
Egipta kojeg štiti ne samo od neprijatelja već i od zlih duhova te
opasnih životinja. Štovao se u Gornjem Egiptu u gradovima Teni (Tinis)
i Djebnetjeret (Sebenitu). U ratu je uvijek išao ispred, odnosno na
čelu vojske. Borio se sa svima koji su bili na protivničkoj strani, ma
tko oni bili, a nije ni prezao od borbe s ostalim božanstvima.
Neuspjeh, odnosno poraz, teško je podnosio i nije bilo nikakve isprike
za njega, a bila je i prava rijetkost kad je gubio bitke. Kasnije ga
drevni Egipćani poistovjećuju s bogom Šu, pošto je iz Nubijske pustinje
oslobodio i natrag doveo božicu Tefnut. Ponekad se među hijeroglifima
prepozna i natpis Anhur – Šu, 'onaj koji je natrag doveo daleku' ili
'nebeski potporanj'. Na glavi nosi četiri velika ptičja pera i
prikazivan je u antropomorfnom obličju. Ponekad ga je teško ne
poistovjetiti s Horusom krilatim ratnikom, ali i ostalim ratnim
božanstvima. Na povratku iz pustinje oženio se boginjom Mehit. Iako ga
je krasila hrabrost i mudrost vođenja rata bio je i zaštitnik svih
smrtnika braneći ih od svih vrsti opasnosti.

Sopdu – branitelj istočnih granica

Ovo ratničko božanstvo drevni Egipćani prikazivali su u antropomorfnom
obličju kao snažnog mladog muškarca koji na glavi ima dva pera, pojas
'shemset' a u rukama ratničku sjekiru i ankh, ponekad i regaliju štap
(skiptar uas). Neumorno i hrabro branio je istočne granice drevnog
Egipta, odnosno, hrabro je odbijao napade iz istočnih pustinja.
Božanska družica mu je predivna plavetna božica Sopdet. Ponekad ga
drevni Egipćani poistovjećuju s bogom Sah (Orion), a tada sa Sopdet
(Sirius) ima sina Soped odnosno 'Horusa spd', a tu je opet jasan naum
drevnih Egipćana da se ovaj božanski par (trijada) poistovjeti s
Osirisom i Izidom, te njihovim sinom Horusom.

Montu – živa duša Raova

Ovo ratničko božanstvo drevni Egipćani prikazivali su u antropomorfnom,
ali i u antropozoomorfnom obličju, a povezivan je direktno s bogom Ra,
odnosno kao njegovo ratničko obličje. Njegova sveta životinja bio je
bik, pa su ga tako ponekad znali nazvati i 'Bik planina Sunčeva izlaska
i zalaska'. Tako bog Montu personificira razornu silu sunca, te ga
ponekad opet u drevnim zapisima nazivaju i kao 'Bik moćne ruke'. Montu
je i faraonov ratnički bog, pa ga često na prikazima vidimo kako pred
faraona dovodi poražene protivnike, ili kako faraonu uručuje ratnički
srpoliki mač 'khepeš'. U antropomorfnom obličju prikazivan je kao
snažan mladi muškarac koji je naoružan (koplje, toljaga, nož, srpoliki
mač, luk i strijele …), a na glavi ima tri duga pera. U
antropozoomorfnom obličju (obličje solarnog božanstva) prikazan je s
tijelom muškarca i glavom sokola na kojoj su tri pera između kojih je
sunčani disk oko kojeg se zaštitnički omotala zmija (ureus).

krilati Horus ratničko božanstvo (ovo nije Horus sin Izide, a o toj razlici drugi put)

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: M I T O V I

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 11:05


Predivno pustinjsko praskozorje

Mogla je to biti negdje Dvadeset i treća godina, Prvi mjesec treće
sezone, dan šesnaesti po drevnom egipatskom kalendaru što već prije
jednom objasni ga Athumanunh. (po našem brojanju Vremena pak bi to
sezalo u 1478. godinu pr. K.)

Athumanunh opet korača drevnom mitologijom u potrazi za tim
nevjerojatnim mitskim bićima i opet će na samo sebi svojstven način
nešto i vama napisati. Dakle, snažna vojska drevnog Egipta ustremila se
na drevni grad Megido, a bila je to vojska egipatskog faraona Tutmozisa
III.

Ah da, Athumanunh je u toj vojsci drevnih Egipćana i vodi opasne
ratnike Medjau (to je drevno izgubljeno libijsko pleme iz koje su se
novačili osobni stražari drevnih egipatskih faraona). U to predivno
pustinjsko praskozorje konji su tiho njištali i toptali nervozno
osjećajući skori početak bitke. Zrak je u to pustinjsko jutro bio
hladan, a pred egipatskim ratnicima bila je zapovijed njihova faraona:
'Zauzmite Megido čvrsto, čvrsto!'

No, Athumanunh, taj stari lukavac, veteran tisuću bitaka divnih i
veličanstvenih, zna da je to vrlo opasan i rizičan pohod uz Wadi 'Aru i
kroz uski klanac Musmus, a nakon toga čeka ih žestoki karijer preko
Jizreelske doline i teška bitka s protivnikom koji nadzire drevni grad
Megido, grad koji se smjestio visoko na brijegu iznad ceste koja vodi
od drevnog Egipta prema drevnom Eufratu.

Još prije nego su krenuli iz drevne utvrde Silea, u istočnoj delti
Nila, Athumanunh je iznio faraonu tri inačice: 1) krenuti krivudavim
sjevernim putom koji se gubio u ravnici pokraj današnjeg Mishmar
Haemeka; 2) krenuti krivudavim južnim putom kroz Dothansku dolinu koji
se gubio u ravnici pokraj grada Tanaka; ili 3) krenuti ravno kroz
klanac 'Aruna (Wadi 'Ara danas Nahal Iron, a nekada poznatiji pod
imenom Musmus) koji izbija pred sami grad Megido.

Tutmozisovi vojni savjetnici predlagali su inačice 1 i 2, jer inačica
3, središnji direktan smjer prema drevnom Megidu, bio je itekako
pogodan za zasjede koje su mogli postaviti Kanaanci. Athumanunh pak je
faraonu predlagao baš tu najopasniju inačicu 3. Faraon Tutmozis III. na
zaprepaštenje svojih savjetnika i zapovjednika izabrao je Athumanunhovu
inačicu, ali je Athumanunhu zapovjedio da on osobno vodi napad kroz
klanac.

Kao što je Athumanunh i očekivao, tako je i bilo. Pobunjenička
kanaanska vojska nije očekivala prolaz egipatske vojske kroz klanac, pa
se razvila za borbu na sjeveru i jugu od grada Megida. Athumanunh je
zapovjedio odmor vojsci nakon što je prešao potok Qinu, a nakon odmora
zapovjedio je bojni složaj za juriš na Megido.

Lijevim krilom štitio se sa sjevera, a desnim krilom s juga, samo
središte koje je jurišalo na Megido predvodio je osobno Athumanunh.
Branitelji Megida uspjeli su nakon kraće i žestoke bitke ipak pobjeći,
jer je egipatsko lijevo i desno krilo pljačkalo kanaanske tabore i tako
zakasnilo u presudnu bitku pod zidine grada.

No, nikada to Athumanunh ne bi uspio i možda nikada ne bi izabrao ovako
rizičan smjer da mu prije bitke, te predivne plave pustinjske noći ,
nisu pomogli, savjetovali ga i kasnije se borili zajedno s njim oni
koji bi: 'U ratu uvijek išli ispred, odnosno, na čelu vojske. Borili bi
se sa svima koji su bili na protivničkoj strani, ma tko oni bili, a
nisu ni prezali od borbe s ostalim božanstvima. Neuspjeh, odnosno
poraz, teško su podnosili i nije bilo nikakve isprike za njega, a bila
je i prava rijetkost kad bi gubili bitke.'

Tko je to pomogao Athumanunhu u rizičnom i opasnom pohodu kroz klanac
Aruna probajte pogoditi, a ako ne ide ne brinite, jer već drugi put vam
ih Athumanunh nabroji i nešto o njima napiše.


tko je to pomogao Athumanunhu prolaz kroz opasan klanac Aruna Wadi 'Ara

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: M I T O V I

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 11:07


Dakle, Athumanunh je na trenutak poput velikog 'ur mauua' prošao kroz
're stauu' tajnovitog mjesta u dvorani 'sed', te poput bića 'ahu',
poput 'semaa ur' uzeo obličje 'akh' kako bi na trenutak mogao opetovano
vidjeti davno prije izgubljene prijatelje što počivaju poput 'onih
manje revnih i vjernih', ali i 'onih čije je srce bilo ma'at' na
'poljima nade i obećanja'.

No, neumoljivi Nehebkau, taj revni i uvijek budan stražar, opasnog
izgleda jednostavno se postavio ispred Athumanunha te ga zaustavio:
'Vrati se natrag Athumanunh, jer tvoje je kraljevstvo Jabti i još
uvijek nisi pozvan u kraljevstvo Amenti.

Ako još uvijek ne razumijete, sada ću vam malo pomoći: Athumanunh je
pokušao proniknuti gdje to obitavaju bića Unnefer, ili 'oni koji ne
znaju za nestanak', ili 'oni koji ne znaju za umor', ali zaustavili su
ga revni 'čuvari polja nade i obećanja' na njegovom koračanju kroz
drevnu egipatsku mitologiju gdje je susreo neka mitološka bića i
božanstva iz mitološkog svijeta drevnih Egipćana. Evo kratkog opisa tih
mitoloških bića tajnovitog Duata i misterioznog Amenteta drevnih
Egipćana.

Aken i Kherti – splavar Amenteta i bog mrtvih

Drevni Egipćani splavara koji je prevozio pokojnike do Duata
(počivalište manje revnih i vjernih), ili polja Aaru (počivalište onih
čije je srce bilo ma'at) nazivali su Aken. Akena su na svojim prikazima
prikazivali u antropozoomorfnom obličju tijela čovjeka i glava ovna, a
u istom takvom obličju ponekad bi prikazali i boga mrtvih kojeg su
nazivali i Kherti. Dakle, kada se na prikazima vidi čovjek s glavom
ovna, a isti se nalazi na kormilu broda onda je to Aken, splavar
Amenteta. Ako pak je to čovjek s glavom ovna i ne nalazi se na brodu
onda bi to trebao biti Kherti, zaštitnik mrtvih i čuvar faraonovog
groba. Kherti je jedno od obličja Ozirisa.

Nemti i Mahaf – božanski kormilar Raove 'barke od milijun godina'

Nemti (skitnica, putnik ili onaj koji putuje) božanski je kormilar i
drugo obličje (božansko) mitskog bića Akena, a prikazivan je u
atropozoomorfnom obličju tijela čovjeka i glave sokola, pa se ponekad
može zamijeniti s Horusom. No, treba obratiti pozornost, jer ako se
takvo božanstvo nalazi na brodu (splavi) onda se sigurno radi o obličju
Nemti. U tom obličju Nemti (Aken) se oglušio na zapovijed Raa da ni u
kojem slučaju i ni pod kojim uvjetom ne prevozi božicu Izidu do
središnjeg otoka u Podzemnom svijetu tijekom vijećanja bogova u sporu
Horusa i Seta. No, kako je Nemti uzeo zlatan prsten od Izide i ipak je
prevezao na otok, on je kažnjen od Raa tako što su mu svi prsti
smanjeni, pa mu nikada više niti jedan nakit nije mogao krasiti iste.
Mahaf pak je prikazivan u antropomorfnom obličju i nalazi se u sastavu
posade Raove 'barke od milijun godina' kojom vješto upravlja u opasnim
noćnim satima.

Khentiamenti – nadzornik grobova

Khentiamenti čuvar i zaštitnik groblja i grobnica drevnih Egipćana vrlo
lako se pomiješa sa svojim božanskim rođacima Anpu (Anubis) i Uapuat
(Ofios). No, razlika je i više nego očita, jer Khentiamenti uvijek je
prikazivan u zoomorfnom obličju šakala koji leži na sarkofagu.

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: M I T O V I

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 11:08

Athumanunhova koračanja kroz mitologiju

Athumanunh, taj stari heroj bez imena, koji je nekad volio letjeti na
krilima mitske Enhu ptice, ptice što pojavila se davno prije Osvita
Vremena u samu zoru Hawalandha, u to prekrasno praskozorje ljudskoga
roda, u to divno Jutro nakon što je okončana duga, topla i plava Noć
što imala je ljepotu koja ponekad zna biti predivna, odlučio je opet
malo letjeti (benuu paa) i otkrivati nove horizonte tajni što tako
dobro su skrivene još prije samoga stvaranja Svijeta i sežu u ono
prvotno doba, doba kada su se Slavni gradovi mirno i bezbrižno
prostirali ispod plavih plašteva što načiniše ih Zvijezde daleke i
sjajne, u ono doba koje možda još uvijek pamti Atlantidu tu najveću
tajnu Prošlosti i najveću misteriju Sadašnjosti…

Opetovano će Athumanunh pisati i kazivati malo, pa govoriti nejasno
tražeći praiskonsku Istinu, Istinu što je spozna Athumanunh tamo gdje
su se njegova mašta i realnost po prvi puta dodirnule, ali se od samoga
počeka nisu razumjele.

Opetovano će Athumanunh ulaziti u Tajne što mnogi već ih odavno
smatraju starima, no, ništa što je staro ne znači da je zaboravljeno,
ali kad već sada Athumanunh ulazi u dobro skrivene tajne, a tajne se
ipak ne ispovijedaju, mnogi će pomisliti da su Athumanunhove riječi
samo jeftini trik, no, nije tako! …

… jer kada Noć napokon ukrade Dan i kada to donese miran San, San taj
predivni dar što imaju ga samo ljudi (jedino ljudi od svih živih bića,
pa i Bogova, imaju tu privilegiju da mogu sanjati), bit će dovoljno
samo slušati ritam Srca i Duše glas, pa da napokon postane svima jasno
kako to Athumanunh korača kroz legende i već davno prije zaboravljene
mitologije i divi se tim tajnama što tako su dobro skrivene u tom
mudrom Vremenu što zna sve odgovore, pa se ga zato i plaši Svijet.

Iako je Vrijeme najmudrije i zna za sve odgovore, pa se ga poradi toga
boji cijeli Svijet, Vrijeme se ipak potajno boji piramida što u sam
Osvit Vremena izgradiše ih drevni Egipćani koji su okruženi smrtonosnim
pustinjama uspjeli izgraditi visokorazvijenu kulturu koja je trajala
više od tri milenija. Kultura je to koja se razvila meteorskom brzinom
i stvorila prvu državu u historiji ljudskog roda, kultura koja će
kasnije nadahnuti i sve ostale civilizacije nakon nje.

Iako drevni Egipćani nikada nisu uspjeli odgonetnuti čudo velike
životodavne rijeke Nil koja ima je nesebično donosila život, ipak su
oni utemeljitelji najstarijeg oblika ljudskog razmišljanja i društvene
organizacije.

No, dobro bilo bi to dovoljno za početak Athumanunhova koračanja kroz
mitologiju, pa oni koji žele mogu koračati zajedno s Athumanunhom:

}{ Na uskom područje plodne zemlje, zemlje koja je omeđena opasnim
pješčanim pustinjama i visokim kamenim liticama, u zemlji gdje
prebivaju strašni i zli duhovi, Athumanunh se susreo s 'čuvarima polja
nade i obećanja'.

Imena tih nevjerojatnih bića, što mijenjaju svoja imena i obličja, pa
se tako pojavljuju na trenutak u ljudskom, pa onda u životinjskom,
nedugo nakon toga u biljnom, da bi se napokon na kraju utjelovili u
nekom složenom obličju, su slijedeća: Aken, Kherti, Nemti, Mahaf i
Khentiamenti.
Athumanunh pozdravlja ta nevjerojatna i gotovo nezamisliva bića
riječima koje oni razumiju i u kojima prepoznaju Athumanunhove dobre
namjere: 'O, Vi bića Unnefer, dajte da pijem ono što i Vi pijete, dajte
da živim kao što Vi živite, dajte da budem snažan kao što ste Vi
snažni!'

Bića pozdrave Athumanunha otvorenim dlanom desne ruke što drevni je
pozdrav dobrodošlice i dobrih namjera: 'Neka ti je noć sklona
Athumanunh! Otkuda ti u ovo doba i na ovom mjestu?' }{

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: M I T O V I

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 11:10


Alandske kiše – hladne kiše Shakazeye

Kiša je padala cijelu noć, a što je jače padala to su alandske pjesme,
koje su slavile Andraghonha, bile sve glasnije i jače. Waluzyancy,
Dyasparkhe i Dyadonkhe te noći nisu spavale. Ratnici i ratnice stisnute
ispod, na brzu ruku izrađenih, zaklona od kiše pozorno su slušali o
čemu to pjevaju Alanđani. U praskozorje kiša je potpuno prestala
padati, a pred jutro sunce je razbilo sivilo oblaka. Počeo je predivan
dan, prekrasno mirisno jutro na obalama predivne zemlje Ryanhe. Kad se
tama potpuno razišla, na obalama, u punoj bojnoj opremi, u najvećem
redu i najtišoj tišini stajali su alandski ratnici ustrojeni u svoje
pukovnije.

Iako su svi slutili da će Alanđani, pod zaštitom noći i kiše, stići u
velikom broju, sada ih je nemalo iznenadila ovolika njihova brojčanost.
Na laganom povjetarcu lijeno, ali vidljivo vijorile su se zastave
alandskih pukovnija: Sycreht, Klykynghor, Ghosth, Oryonh, Husky,
Hydrha, Spyryth, Dyngho, Pegaz, Shadow i Dhangerus. Uz zastave
pukovnija razvijene su i zastave njihovih zapovjednika, a tu su i
odredi posada iz utvrda Tytanh i Ynesh.

U zaljevu Daryha borbeni složaj zauzela je i time potpuno zapriječila
obale Ryanha zemlje alandska flota Tesekha iz grada Ushmahla. Za
Alanđane bitka je slobodno mogla početi, ali oni su i dalje u tišini i
mirno čekali dolazak Andraghonha kojeg je pratila pukovnija Arhow kojom
je zapovijedao osobno general Kaybah, za kojeg su pričali priče da je
stvarno otporan na neprijateljske strijele kada jaše ispred
Andraghonha. Tako je u jednoj bitki pogođen sa sedam strijela ostao u
sedlu i pratio Andraghonha.

Neprekidna uznemirenost i stalna aktivnost ratnika Šumskih patrola,
stalno signaliziranje zastavnika i sve češće oglašavanje alandskih
truba, jasno su govorili da je Andraghonh negdje već vrlo blizu Ryanha
proplancima. Onda se na opće zaprepaštenje gustih sywolykho –
kotyanskyh redova iz šume Mayrha pojavila potpuno oklopljena pukovnija
Arhow. Kako su u oklopima bili i konji, a znajući da je ta pukovnija
teško oklopljena i naoružana i da jaše prema samom središtu alandskog
bojnog složaja, svima je postalo jasno: napad će voditi osobno
Andraghonh, a pratiti će ga pukovnija Arhow. Ovo pak je bio i jasan
znak ostalim Vitezovima vjetra, te se oni na brzinu preslože i još više
zbune i unesu tjeskobu u redove Hladnih vatri.

Kada Arhow pukovnija razbije poredak i napravi barem mali prostor tu će
se zaletjeti sam Andraghonh, za njim svi Vitezovi vjetra, a za njima
tisuće alandskih ratnika. Dakako da je sada i Hladnim vatrama postalo
jasno da u trenutku kada se to dogodi više ništa neće moći zaustaviti
Alanđane koji će se pod borbom tiskati prema Andraghonh, koncentracija
ratnika i oružja tu će biti najveća, a i sama odluka bitke bit će baš
tu riješena.

Onda je u silovitom galopu na proplanak izbila Unakasova pukovnija
odjevena u žarko crvene alandske odore. Naime, bili su to sve redom
alandski mladi ratnici, a ovakva odora jasno je svima davala do znanja
da će oni krenuti u žestoki karijer u trenutku kada im to signalizira
Andraghonh. Sve glasniji pokliči i podizanje oružja na pozdrav jasno su
govorili da na obalu pristiže osobno Andraghonh. Pozdravljanje Alanđana
Andraghonha, na samo njima svojstven način, ponese i Waluzyance,
Dyasparkhe i Dyadonkhe pa i oni pozdrave oružjem.

Odjednom Sonsyreya, koja je cijelo vrijeme pozorno promatrala
Amaksosove zastave, zapovjedi Sandrhy: 'Brzo Sandrho presloži naše
ratnice i jaši s njima natrag prema onom proplanku! Brzo, preslažite
svoje ratnice i obavijestite Waluzyance! Amaksos nam signalizira da se
maknemo i napravimo im mjesta, sada sam sigurna da će ovu našu bitku za
nas voditi Alanđani. Gledajte, već jašu prema nama ratnici generala
Todhanha koji će nas potpuno odvojiti od dodira s odredima Hladnih
vatri.

Gledajte, ostale alandske pukovnije preslažu se između naših. Jasno je
da Alanđani ništa ne bi prepustili slučaju, pa ni mogućnost da im
složaj ugrozi slučajno odstupanje neke od naših pukovnija. Djevojke
slobodno se opustite taj se dječak pobrinuo za sve i budite sigurne da
zna što radi. Tu je na svom terenu i u svom elementu. To vam je moj
Andraghonh!' Na kraju se počela glasno smijati Sonsyreya i to na opće
zaprepaštenje Shenhe i Antyophe.

Iako se očekivalo da će bitku započeti Alanđani, oni se nisu micali,
bilo je jasno da čekaju da se protivnik pokrene i pokaže svoj naum, a
time i slabosti. Još nekoliko trenutaka ništa se nije dogodilo, a onda
sva silina kotyanskog pješaštva krene u gustim napadačkim redovima
naprijed. Na krilima sywolyko konjaništvo još uvijek je mirovalo. No,
mirovali su i Alanđani, a samo Dyadonkhe i Anubykhe odapnu kiše
strijela na kotyansko pješaštvo, dok su Dyasparkhe i Waluzyancy krenuli
u susret nadolazećem kotyanskom pješaštvu.

Sudar kotyanskog i mješovitog dyasparskho – waluzyskhog pješaštva bio
je silovit. Sada iznenada izleti sywolykho konjaništvo prijeteći da
udari u bokove otkrivenim pješacima Waluzyancyma, ali sada se pokrene i
alandsko konjaništvo i ono u silnom naletu naleti na sywolykho
konjaništvo, te ga odbaci i time zaštiti opasno otkrivene bokove
neopreznog waluzyanskog pješaštva.

'Boginjo blaga! Zar ne vide? Gledajte, iz šume Mayrha pojavilo se
sywolyko pješaštvo praćeno kotyanskym konjaništvom! Udarit će
Alanđanima s leđa i odbaciti ih na njihovo pješaštvo koje je u punom
naletu!' Užasnuta primijeti Anthyopha. No, to Alanđane nije nimalo
zbunilo, jer iznenada se sada također iz šume Mayrha pojave još tri
alandske pukovnije: Zerho, Doryanh i Sekwoya koje u punom galopu nalete
na kotyansko konjaništvo te ga prepolove, a istog trenutka obalom
pristignu i araradsky pješaci princa Hayweya koji su samo čekali svoju
priliku, te se oni čelno sudare s nadolazećim sywolykhym pješaštvom.

Sve se pretvorilo u strašnu kašu kaosa bitke, sve se pomiješalo i
izmiješalo, a onda nakon desetak minuta bespoštedne bitke pukovnija
Arhow probila je kotyansko središte bojnog složaja i napravila mali
prostor u koji je svom silinom upala Unakasova pukovnija, a pojava
Shagana na tom malom prostoru bila je signal svim Alanđanima gdje je
težište i gdje trebaju usmjeriti svoj glavni napor.

Bojni složaj Hladnih vatri sada je načet iznutra iz samog središta i
teško nagrizan s čela i po krilima, a Alanđane je pak u tim trenucima
kada oni jurišaju prema Andraghonhu nemoguće zaustaviti. Nakon nekoliko
trenutaka gusti se crni redovi kotyanskog pješaštva slome i razbiju na
manje i nepovezane dijelove koji su postajali sve lakši plijen naletima
alandskih pukovnija. Jasno je da se red i stega združenih odreda
Kotyanaca i Sywolykyh potpuno raspao, a na obalu su tek pristizali
alandski mornari s brodova, te gradili duge napadačke kolone koje se
poput poplave upute prema šumi Mayre.


juriš alandske teško oklopljene pukovnije Arhow

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: M I T O V I

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 11:12


Potop – mezopotamska verzija

Mitska priča mezopotamske mitologije o velikom potopu (poplavi), a koji
su na Zemlju poslali sami bogovi u namjeri da unište svekoliki život na
Zemlji, veoma je slična biblijskoj inačici. Tako su po mezopotamskoj
inačici za stvaranje potopa odgovorna četiri boga: Anu – vrhovni bog,
Enlil – Anuov savjetnik i glavni kreator potopa, Ninurt – sin Enlilov i
Ennugi – bog nadziratelj nebeskih vodenih kanala. No, u tu mitsku priču
slučajno se umiješao i peti bog imena Ea, bog koji je volio i brinuo se
za ljude. Tako je Ea otkrio božanski naum čovjeku imena Utnapishtim, te
ga je podučio kako da izgradi brod (arku) koji će ga spasiti tijekom
potopa. Utnapishtim se strogo pridržavao savjeta i naredbi koje mu je
izdao Ea, pa je tijekom izgradnje broda težio strogim mjerama koje mu
je odredio bog Ea. Sukladno naputcima boga Ea Utnapishtim je brod
opskrbio svim vrstama zaliha uključujući i zlato i srebro, te raznim
životinjama, a na kraju dan prije potopa u brod je Utnapishtim ukrcao
cijelu svoju familiju. Kada pak je oluja nastupila ista je bila toliko
strašna da su je se prestrašili i sami bogovi koji su poput pasa puzali
uz vanjske zidove Neba gdje bi se prestrašeno šćućurili. Potop je
potrajao sedam dana i sedam noći, a kad se Utnapishtimov brod nasukao
na vrh neke planine on je pustio lastavicu, grlicu i gavrana. Prvo se
vratila lastavica, potom i grlica, ali gavran se nije vratio. Bio je to
signal Utnapishtimu da je potop završio. Nakon toga Utnapishtim je
prinio žrtvu zahvalnicu svim bogovima osim Enlilu kojeg je smatrao i
najodgovornijim za poplavu. Enlil pak je bio silno ljut što je itko
uopće preživio, ali na zapovijed Anua kojem se njegova ideja o potopu
više nije dopadala, morao je Enlil pristati na to da Utnapishtima i
njegovu suprugu uzdigne u Nebo i načini ih ravne bogovima.

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Afrička mitologija - Zulu

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 11:20


Zulu
je afrička etnička grupa od 11 000 000 ljudi, koji pričaju Bantu
jezikom i uglavnom žive u Južnoj Africi. Njihova religija je
politeistička, što znači da postoji mnogo bogova koji pomažu, odmažu i
deluju na ljude na razne načine. Kao i ostale politeističke religije, i
ova je nastala jer narod nije mogao objasniti prirodne pojave, tako da
se kao bogovi u Zulu mitologiji javljaju životinje i razna vremenska
događanja (nepogode).

Vrhovno božanstvo u Zulu mitologiji je Unkulunkulu. On je takođe, stvorio čovečanstvo. Umvelikangi je bog neba. On šalje munje na zemlju, a njegov glas je grom. Takođe, ovaj bog stvara potrese. Mamlambo je boginja reka, odnosno vode. Nokhubulvane je boginja koja je stvorila dugu i kišu. Ona je i boginja zemljoradnje. Tiklose
je bog - patuljak sa samo jednom polovinom tela. On se upušta u bitke s
ljudima i uglavnom ih ubija, a ukoliko ga neto pobedi on ga nagradi
raznim vrstama magije. Unvabu je predstavljen kao kameleon. On je poslat na zemlju da uči ljude besmrtnosti.
Običaj

Pleme Zulu ima mnoge neobične običaje koji se uveliko razlikuju od današnjih zapadnih kultura, npr.:
* bogatstvo člana zulu plemena određuje se prema broju goveda, koza i ovaca koje poseduje
* kada mladić želi oženiti devojku, mora tražiti dopuštenje od njenog
oca te mu platiti tzv. lebolu - dajući mu određeni broj svoje stoke
* poglavici zulu plemena dopušteno je imati onoliko žena koliko ih može izdržavati, a taj broj varira od 1 do 11
* kad se devojka udala, mora u kosi i oko suknje nositi perlice određene boje, tako da svi u selu znaju da se udala
* domaćin uvek ulazi u dom prije svog gosta, za slučaj da se u domu
nalazi zmija ili neka drga opasnost koja bi mogla ugroziti njegovog
gosta
* sva deca, i muška i ženska, imaju probušene uši, u skladu s
tradicijom koja kaže da tako i "uši uma mogu čuti"; rupe u ušima se
postepeno šire tako što se s vremenom u njih stavljaju sve veće i veće
naušnice.


ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Mitologije Bliskog Istoka

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 11:29


Povijesno gledajući, počeci religije smještaju se na područja koja
nazivamo kolijevkama čovječanstva, u Mezopotamiju i Egipat. Tijekom
nekoliko tisućljeća u porječju Eufrata i Tigrisa smjenjuju se kulture
Sumera, Akadskoga kraljevstva, Asirskoga i Neoasirskoga kraljevstva te
Babilona i Perzije. Nešto istočnije, uz obale Mediterana, javljaju se
Kanaanci i Feničani. U porječju Nila razvija se egipatska tradicija,
silno značajna za bliskoistočne, ali i ostale, tradicije staroga
svijeta, posebno za grčku kulturu.

Najvažniji zajednički element tih religijskih obrazaca preovladavajuća
je mitološka dimenzija te razvoj institucionalizacije vjere, kao i
uklapanje u hijerarhijski društveni obrazac, iako se naziru i prva
spekulativna razmišljanja o postanku svijeta.

Sumer
U drugoj polovici 4. tisućljeća pr. Kr. nastali su u Sumeru prvi
gradovi-države čiji su stanovnici svo zemaljsko stanovništvo smatrali
vlasništvom bogova. Glavnina zemlje pripadala je vladaru, a ostatak
hramovima, dok su “obični” ljudi bili tek korisnici zemlje. Na čelu
svakoga grada nalazio se vladar zvan ensi („upravljač“)’ ili lugal
(„veliki čovjek“). On je istovremeno obnašao i funkciju vrhovnoga
svećenika koji je, u ime zajednice, komunicirao s bogovima. Središte
grada sačinjavao je kompleks hramova, a dominantna je bila građevina
četverokutnoga tlocrta, zigura, na čijem se vrhu nalazio hram posvećen
glavnome gradskom božanstvu, a služio je i kao zvjezdarnica. Tako
bogovi dobivaju svetišta, a razrađen je i sustav svećenstva. Čak i
manji bogovi imaju po tisuće slugu koji se brinu za održavanje hramskih
komplekasa i obredne dužnosti. Hramovi postaju središta božanskoga
zračenja koja čine vezu između neba i zemlje.

Vjerovalo se da se kroz hram u zajednici očituje božanska prisutnost.
Dnevni su rituali uključivali oblačenje i hranjenje štovanoga
božanstva. Novonastala usmjerenost prema hramskom bogoštovlju ključna
je religijska značajka sjedilačkoga načina života. Pronađeni su hramovi
sljedećih bogova:
Ana: nominalni rodonačelnik bogova i središnja ličnost svečenićkih rituala – kralj neba, izvor reda
Inana: izvorna ‘sveta djevica’, prvo je božanstvo povezano s planetom
Venerom. Smatrala se velikom majkom, božica je plodnosti, ljubavi i
rata. Ova je sumerska božica preobličena u semitsku akkadsku božicu
Ištar, odnosno asirsku Astartu, egipatsku Izidu, grčku Afroditu,
etrušćansku Turan ili rimsku Veneru. Inana je povezana s Dumuzidom,
božanstvom vegetacije koje umire i nanovo se rađa. Inana odlazi za njim
u podzemni svijet. Ovaj se mit može usporediti s pričom o kanaanskoj
boginji Anat koja traži mrtvoga boga plodnosti Baala ili s egipatskim
mitom o Izidi koja traži ubijenog Ozirisa, dok grčka mitologija bilježi
potragu Cibele za Atisom i Afrodite za Adonisom. Jedna od
najpopularnijih interpretacija spomenutih priča je mitološko
objašnjenje ciklusa plodnih i sušnih razdoblja, odnosno smjene
godišnjih doba. Promatranje je zvijezda u Mezopotamiji imalo veliku
važnost jer se na temelju njihova kretanja određivalo vrijeme nastanka
[center]
poplave. Tako je nastao i prvi kalendar kojega su izradili sumerski svećenici, a koji je godinu dijelio na dvanaest mjeseci.
En-lilu: uz Ana zauzima glavnu ulogu u panteonu. Značajan je jer donosi oblake i kišu s visokih planina.
En-ki ili Ea je bio Gospodarom slatkih voda. Sumerska kozmologija drži
da se ispod zemlje nalazi slatka voda o kojoj ovisi navodnjavanje.
En-ki je božanstvo magije. Prvoga je čovjeka, Adapa, podučio magiji,
ali mu nije dopustio da postane besmrtnim. (An otpušta Adapa, usporedba
s izgonom iz raja)
Utu: Gospodar Sunca.

Sumerani su smatrali da su iz prvobitnog mora, čiji je gospodar bila
božica Namu, nastali Nebo i Zemlja u obliku velike planine. Namu je
stvorila boga Ana, gospodara Neba, i Ki ili Ninhursag, gospodaricu
Zemlje. Njihov je sin Enlil, bog zraka, razdvojio Nebo od Zemlje. A
ostala djeca, nazvana Anunaki, bila su Ninlil, dama južnog vjetra,
Nanna, mjesec, i Utu, sunce. Zemlja je bila zamišljena kao ploča koja
pliva na vodi, a Nebo kao čvrsti svod. Čovjek je bio smatran djelom
više božanstava. Trijadu vrhovnih bogova činili su bogovi An, Enlil i
Enki.

Akadsko kraljevstvo
Oko 2300 g. pr. Kr. Akadijac Sargon osniva prvo semitsko kraljevstvo i
vlada čitavim područjem od Perzijskog zaljeva, preko Sirije, do
Mediterana. Akađani su neke svoje bogove poistovjetili sa sumerskim
bogovima: Anu = El, Inana = Ištar, Enki = Ea, Šamaš = Bog sunca, Sin =
Bog mjeseca. Sargonska je dinastija podlegla pljačkašima iz brda, a
zatim se u Uru pojavila nova loza kraljeva koji su sagradili
veličanstven zigurat bogu Mjesecu koji se još uvijek uzdiže iz ruševina.

Velik dio sumerske mitologije odražava se i u akkadskoj religiji.
Primjerice, na akadskom je sačuvan, po podrijetlu sumerski, ep o
Gilgamešu. Uz junačke zgode kralja Gilgameša, glavna tema je problem
ljudske smrtnosti. Gilgameš kraljuje Urukom oko 2700 g. pr. Kr., junači
se, bori s čudovištima, ali nakon smrti bliskoga prijatelja Enkidua
postaje suočen s pitanjem smrti i prolaznosti ljudskoga života. U
svojoj potrazi za besmrtnosti nailazi jedinoga besmrtnika, Utnapištama,
koji je, sagradivši veliku barku, preživio veliki potop što ga bogovi
poslaše na ljude (biblijska priča o Noi). Međutim, Utnapištam je daleko
od ideala besmrtnosti. Besposličari i pomalo se dosađuje, ne zagovara
vječni život niti ga preporučuje, već savjetuje Gilgameša da pripazi
kako ga isprazne težnje i jadikovke za umrlima ne bi odvratile od
pravih društvenih dužnosti i dohvatljivih radosti.

Asirsko kraljevstvo
Termin Asirija (akadski: Assur) u najstarija se povijesna vremena
odnosio na područje gornjega dijela rijeke Tigris koje je ime dobilo po
gradu Assuru. Kasnije se odnosi na političku i društvenu silu koja je
zauzela sjeverni dio Mezopotamije, većinu Anatolije i velik dio
egipatskoga teritorija, s Ninivehom kao glavim gradom. Asirski su
kraljevi vladali velikim područjem u tri razdoblja koja se nazivaju
starijim, srednjim i novim asirskim kraljevstvom. Najsnažnija i
najpoznatija od tih nacija bila je ona neo-asirskoga kraljevstva iz
razdoblja 911. -612. pr.Kr.

Asirski su kraljevi nastojali oponašati akadsko-babilonske kraljeve
čija je kultura bila mnogo starija. Štovali su iste bogove, ali je
glavni od njih, En-lil, preimenovan u Ašura, boga po kojemu je zemlja
dobila ime. Ašurovo se ime zazivalo za pohoda u rat., branili su i
proširivali granice te njemu u slavu osvajali druge zemlje. Pokorenim
je narodima dozvoljavano štovanje vlastitih bogova, a ako se narod
bunio i opirao, tada su i njegovi bogovi mogli biti zarobljeni i
odvedeni u asirske hramove. Poštivali su ih, a ponekad ih, kada bi se
pobunjenička zemlja pokorila, i vraćali.
Babilonsko kraljevstvo

Nakon što su od 1700. g. pr. Kr. u svom naumu doživljavali uspone i
padove, Babilonci su u 6. st. pr. Kr. konačno uspjeli osvojiti Asirce.
Najpoznatiji babilonski vladar bio je Nebukadnezar (Nabukadonosor) koji
je obnovio Babilon i veliki hram Marduka, zaštitnika grada. Marduk je
već s uspostavom Prve babilonske dinastije, za vrijeme Hamurabija,
promoviran u vrhovnoga boga. Kao bog munje i oluje, mladoliki bik,
nalikuje Indri iz vedskoga panteona (Indija). Uz Marduka je vezan i
babilonski mit o stvaranju svijeta.

„Enuma Eliš“, spomenuti mit o stvaranju, slavi Mardukovu pobjedu i
temelj je ritualnoj novogodišnjoj svetkovini ponovne uspostave reda.
Ovaj ep, koji je ime dobio po riječima kojima započinje (Enuma Eliš Kada
nebo gore…), sačinjava sedam tablica (sedam pjevanja) različite
veličine koje broje između 125 i 165 stihova. Ep je nastao u 2.
tisućljeću pr. Kr. (Prva babilonska dinastija) i, uz Ep o Gilgamešu (23.
21.st. pr. Kr.), jedan je od dva najstarija i najcjelovitija epska
djela sačuvana iz drevne mezopotamske književnosti. Ep je pisan na
glinenim pločicama, klinastim pismom u stihu te je najznačajnije
vjersko djelo drevnih Mezopotamaca, posvećeno teogoniji i kozmogoniji,
uništenju stare i ustoličenju mlađe generacije bogova, tj. elementarnih
sila prirode, postanku i uređenju kozmosa te svrsi čovjekova dolaska na
svijet.

Prema epu, apsolutno biće Mummu začinje u sebi misao, duhovno bivanje
tvarnih počela, gubeći Jednost. Isprva stvara primordijalne bezoblične
vode zasićene živućim ognjem, tjerajući životne potencije u vidljivu
opstojnost. Na poticaj Mummua rađaju se dva osnovna kozmička Počela,
prve kozmičke sile oličene u bogu Apsuu, muškom počelu, simbolu i
oličenju Gornjih slatkih voda, i božici Tiamat, ženskom počelu, simbolu
i personifikaciji Donjih slatkih voda. Apsu i Tiamat metafizička su
počela lišena moći osobne volje jer im je Apsolut odredio smjer
djelovanja. Iz njih se rađaju Lahma i Lahama, kozmička Tama i Noć.

Od gornje, starije, generacije bogova koja tvori kozmičke dublete,
muško i žensko počelo, potječe mlađa generacija bogova koja sobom
izražava izdiferencirane, subjektivne i kozmičke sile tvoreći sukladno
Trojstvo: Anu, Ea i En- lil. Do sukoba dolazi kad mlađa generacija
bogova ustaje protiv starije, uznemirujući Apsu i Tiamat, jer želi
urediti svijet kaosa i načiniti svijet kozmosa. Bogovima mlađe
generacije pridružuju se i Lahma, Lahama, Anšar i Kišar. Tiamat
sačinjava čudovišnu vojsku i, na čelu sa sinom Kinguom, kreće u boj.
Bogovi mlađe generacije šalju svog junaka Anua koji je poražen, a zatim
i Eua kojega pogađa ista sudbina. Naposljetku se pojavljuje bog Marduk,
predlažući bogovima vlastiti plan, uz naknadu stjecanja vrhovne vlasti
i moći određivanja sudbine. Nakon pobjede nad božicom Tiamat, od njenog
tijela gradi nebo i zemlju, a od kostiju njezina sina Kingua ljudsko
biće, s ciljem da bogovima olakša težačenje. U znak zahvalnosti, bogovi
mu grade svetište i veličaju Marduka, dajući mu čak pedeset počasnih
imena od kojih svako izražava jednu od njegovih uloga kao boga tvorca i
održavatelja u životu Majke Zemlje.
Kasniji babilonski teolozi božanstva tumače kao emanacije
silnoga boga Marduka. Kasniji kolonizatori, Perzijanci, ne zatiru
lokalnu religiju koja se održava sve do dolaska Islama.

Kanaan
Palestina se u razdoblju od oko 1800. do 1200. g. pr. Kr. naziva
Kanaanom. U njemu uglavnom žive semiti, dok izraelska plemena nakon
izlaska iz Egipta (oko 1100. g. pr. Kr.) zauzimaju Kanaan, potiskujući
Kanaance na sjever, u današnji Libanon. Tu je posijano sjeme rata i
neprijateljstva između Židova i Arapa koje tinja i bukti već tisućama
godina.

Svjedočanstva o njihovoj religiji svode se na arheološke ostatke
hramova, predmeta, natpisa te hebrejske, grčke i latinske pisane
dokumente. Ostaci svetišta ispred hramova ukazuju na prinose
životinjskih žrtava, obično janjadi, jaradi i prasadi. Ime Bethel,
odnosno Kuća božja, govori da se vjerovalo kako u njima prebiva bog.
Kao i u Sumeru, prikazi bogova su odjevani te slavljeni u
personificiranom obličju. Danas su sačuvani tek brončani kipići i
grnčarski prikazi božice Majke, darovateljice plodnosti. Nedostatak
materijalnih svjedočanstava donekle se može pripisati i drevnim
Izraelcima koje su njihovi sveti tekstovi upozavali da izbjegavaju
svaki dodir s mnogobožačkom i idolatrijskom kaaanskom religijom,
odnosno da sa zemlje koju je trebalo naseliti izbrišu svaki njezin trag.

Nalazišta su time svedena na sjeverno području drevnog Kanaana, gdje se
nalazio i trgovački grad Ugarit. Iskopavanja, od kojih se prva datiraju
već u 1929. godinu i traju sve do danas pružaju obilje podataka o
ondašnjoj religiji. Glinene pločice, napisane oko 1300. pr.Kr., otkrile
su novu dimenziju razumijevanja kanaanske misli. Pronađeni tekstovi iz
Ugarita sadrže priče o bogovima te upute za štovanje. Iz njih doznajemo
o naravi i djelima kananskih bogova. Na čelu panteona nalazio se El:
‘Bog’, otac bogova i ljudi, često prikazivan kao starac, izmučen od
žene i djece, a zapravo prestar da bi djelovao. Ašera je bila Elova
žena, božica- Majka. Njihova kći Anat prikazivana je kao boginja rata.
U jednoj se pjesmi spominje da je poklala ljude u gradu, pričvrstila
njihove glave za pojas i, veselo se smijući, prošla gradom kroza krv
koja je dosezala do bedara. U isto je vrijeme ta krvoločna božica bila
boginja ljubavi, zaljubljena u svojega brata Baala. Baal ili ‘Gospod’
bog je vremena i Hadad- “gromovnik”. Uz pomoć boginje Anat, Baal je
izvojevao podbjedu nad Yamom – morem te Motom – bogom smrti, također
sinom Ela, pred kojim je i Baal pokleknuo. Ali, nakon borbe s Anat, Mot
je poražen, a Baal povraćen. Ipak, Mot se vraćao u život, donoseći
iznova smrt, glad, nastašicu. Moć nad sezonskim kišama učinila je Baala
omiljenim božanstvom. U slučaju suše koja bi pogađala zemlju svećenici
su ga molili da pošalje kišu, pokazujući svoju odanost samoranjavanjem
mačevima i kopljima.

U ostale se bogove ubrajaju Šapaš – božica Sunca, Jarik-bog Sunca i
žena Nikal, Rešef – bog kuge i bolesti, Ešmun – iscjelitelj,
Kotar-i-Kasis, božanstva zanatlija. Svaki je grad imao svoje božanstvo
koje je nazivano gospodarom ili gospodaricom grada. Bilo je mnogo
manjih bogova i božica, duhova planina, izvora i rijeka.

ILIRSKA MITOLOGIJA

Razlike između pojedinih ilirskih plemena najuočljivije su upravo u
njihovoj duhovnoj kulturi, što ne čudi jer žive u različitim
društveno-političkim prilikama, klimatskim podnebljima te u blizini
različitih susjednih kultura koje na različite načine utječu na Ilire.
Oni nisu nikada imali jednu, u duhovnom pogledu, konzistentnu i zrelu
kulturu, kao što su to bile keltska, skitska ili etrurska. Jednako kao
što su bili nejedinstveni u različitim područjima kulture (npr. u
plesu, glazbi, jeziku, itd.), šarolikost koja vlada na religioznom
polju govori o duhovnom nejedinstvu Ilira. Ta nejedinstvenost
u duhovnoj, kao i u materijalnoj, kulturi te politička nejedinstvenost
stvarale su pomutnju kod pisaca koji su pisali o njima već u antici,
kao i kod suvremenih pisaca koji nisu mogli povezati u cjelinu sva
plemena koja su se smatrala ilirskima. Nemogućnost Ilira da stvore
jednu veliku panilirsku političku organizaciju umnogome je umanjila
priliku da su u ilirskih plemena stvori pripadnost jednome
nadplemenskom nacionalnom biću, da se formira jedinstveni panteon koji
bi stvorio barem iluziju o zajedničkoj sudbini svih Ilira. Iz znanoga
se može iščitati da si Iliri više zajedničkog u religiji imali u doba
starijega željeznog doba, nego li kasnije pri stvaranju manjih
političkih entiteta koji su doveli do duhovne razjedinjenosti koja
ranije nije bila toliko izražena. Kasniji utjecaji uključuju grčke
polise, ali i Rima, što je izravna posljedica pada pod Rimsko Carstvo.

Sve do Rimske okupacije, najbrojniji ostaci Ilirske religije su oni
koji se odnose na posebno područje religijskih i magijskih vjerovanja –
na religioznu simboliku. Sistematiziranjem simbola pronađenih na
područjima gdje su živjeli Iliri povjesničari su došli do spoznaje da
je pri formiranju ilirskih vjerovanja sudjelovalo nekoliko važnih
kulturno- etničkih komplekasa. Ponajprije, Iliri su, kao i mnoge druge
neoenolitičke populacije, štovali kult Velike Majke, odnosno kult
plodnosti. Simboli toga kulta su govedo, odnosno bik koji je bio
personifikacija regenerativnih sila u prirodi, jarac koji se žrtvovao
bogovima da bi se osigurala plodnost zemlje i stoke te sjekira kao
simbol Velike Majke. Odlučujući zaokret u repertoaru simbola događa se
dolaskom Indoeuropljana, dok su kasniji prodori stepskih plemena,
dolazak Kelta te utjecaji helenskoga svijeta i Italije u vrijeme
željeznoga doba nizom novih značajnih simbola tek obogatili postojeći
repertoar, pritom ga ne mijenjajući. Iliri će s vremenom prihvatiti
mnoge religiozne simbole okupatora, ali i istovremeno ljubomorno čuvati
vlastite pa će tako mnogi ilirski simboli u vjerovanjima kasnijih
naroda nadživjeti i samo Rimsko carstvo.

Zahvaljujući usporedbama što se pojavljuju u okolnim civilizacijama,
povjesničari su dešifrirali pojedine simbole i smjestili ih unutar
ilirskoga simboličkog sustava. Analiza mnogobrojnih simbola iz ilirskih
nekropola i naselja dovodi do zaključka da je glavni objekt kulta Ilira
u prapovijesno doba bilo Sunce. O velikoj raširenosti toga kulta
svjedoče mnogi simboli pronađeni na raznim predmetima: koncentrični
krugovi, svastika, spiralni ornament, privjesci u obliku konja, likovi
u obliku zmija, ptica selica, itd. Svaki simbol otkriva neku od
pojedinosti vrlo kompleksnoga solarnog kulta kod Ilira. Svastika
simbolizira Sunce u pokretu, Sunčeva lađa, čest je prikaz kod Liburna,
nosi Sunčev disk po nebeskom svodu; zmija je simbol plodnosti, čuvarica
kućnog ognjišta, a mnogim je elementima povezana sa solarnim kultom;
jelen je, kao žrtvena životinja, simbol Sunca, a javlja se i konj koji
vuče kolica. Ovo posljednje nas podsjeća na konje koji vuku Faetonova
kola po nebeskom svodu. Kult Sunca je najizraženiji bio u sjevernim
ilirskim krajevima, dok je u južnim krajevima dominirao kult zmije
koja, kao životinja – totem ilirskoga roda, ima središnju ulogu u
mitološkome i religijskome sustavu južnih Ilira. I sam je naziv Ilira
povezan sa zmijom.

Naime,
prema starogrčkoj legendi koju je zapisao Apolodor, Illyrios,
rodonačelnik ilirskog roda, sin je Feničanina Kadma i njegove žene
Harmonije. Po nalogu svoga oca Agenora, kralja Feničana, Kadmo je morao
poći u potragu za svojom sestrom Europom koju je zgrabio Zeus. Nakon
mnogih lutanja, ne usudiši se vratiti kući neobavljena posla, zaustavio
se u Beociji u Grčkoj i osnovao grad Tebu. Oženivši se Harmonijom,
kćerkom boga rata Aresa i boginje Afrodite, ode Kadmo, po nalogu
proročišta, među ilirske Enhelejce i postade njihov kralj. Tu mu se
rodi sin Illyrios po kojemu su Iliri dobili ime. U starosti su se Kadmo
i Harmonija pretvorili u zmije i u tom obliku nastavili živjeti na
Elizejskim poljanama – kratak je to sadržaj legende koja u grčku
mitologiju uvodi i Ilire. U legendi o Kadmu piše i da je Illyriosa po
rođenju obavila zmija i tako mu prenijela svoje magične moći.

Mnogi su filolozi također nastojali dokazati povezanost imena Ilira sa
zmijom. Prvi je to učinio O. Grrupe, da bi Slovenac Karel Oštir kasnije
pronašao poveznicu, i to kod indoeuropskih Hetita, u nazivu Illurjanke,
velike mitske zmije. Prikaz zmije se može vidjeti na raznim
narukvicama, ogrlicama, fibulama, itd. Takvi su prikazi već od 5. st.
pr. Kr. osobito česti u Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori,
Albaniji. Zmija se pojavljuje kao čuvarica kućnog ognjišta, čuvarica
groba, simbol plodnosti, htoničko božanstvo, apotropejska životinja,
totem, demon voda, itd. Kao simbol južnih Ilira, zmija će odolijevati
nedaćama koje će zadesiti Ilire zadesiti te, zajedno s njima,
nadživjeti nekoliko stoljeća dug proces romanizacije, kao i mnoge
povijesne i kulturne promjene. Kršćanstvo će pokušati iskorijeniti taj
ilirski simbol, ali to mu nikada neće uspjeti u potpunosti. Pojava
kulta zmije samo u južnim krajevima navodi nas da razlikujemo dva jasno
definirana religiozna kompleksa –južni kompleks kulta zmije s
raznovrsnim manifestacijama te sjeverni kompleks kulta Sunca. Veliku
skupinu čine simboli koji govore o praznovjerju Ilira. Oni su, naime,
kao amulete oko vrata vješali mnoge predmete a sreću, kao i predmete
slična djelovanja. Zadaća amuleta bila je štititi vlasnika od
neprijatelja, zlog pogleda, i sl.

Spomenuti amuleti i simboli nisu bili dovoljni da čovjeka zaštite od
raznih opasnosti, a zasigurno nisu nudili ni odgovore na mnoga pitanja
koja su se odnosila na opstojnost i smisao života. To je bila zadaća
moćnijih zaštitnika – antropomorfnih bogova koji su mogli razumjeti
probleme Ilira i kojima su se mogli moliti te obraćati za pomoć.

O Ilirskim bogovima znamo tek ono što su nam oni sami ostavili nakon
što su pali pod Rimsku vlast, iz vremena kada su, po uzoru na Rimljane,
svojim bogovima podizali spomenike na kojima se po prvi puta pojavljuju
originalna imena ilirskih bogova. Iliri će i pod Rimljanima nastaviti
sa štovanjem vlastitih bogova, a prihvatit će i one rimske bogove koji
su po svojim atributima slični ili jednaki njihovima. Tako se u
natpisima često mogu pročitati imena ilirskih bogova s imenima
odgovarajućih rimskih bogova. Nerijetko će rimsko ime potpuno istisnuti
ilirsko, no pažljiva analiza natpisa i ikonografskih prikaza tih
božanstava pokazuje da se pod rimskim imenom krije ilirsko božanstvo
koje, osim imena, nema ništa rimskoga u sebi.

Prva stvar koja se uočava pri razmatranju iliskih božanstva jest
činjenica da se pojedina imena pojavljuju samo u određenom prostoru.
Tako se, na primjer, u Istri pojavljuje niz imena božanstava koja
nećemo susresti na drugim prostorima: božica Fia, Melesocus, Boria,
Iria, i drugi. Već na teritoriju Liburna pronalazimo druga imena pa
tako i Anzoticu koja se podudara s rimskom božicom Venerom, Icu kojoj
je, u blizini izvora koji se i danas po njoj zove Ika, podignut
spomenik u Flanoni (Plomin), Iutossicu, Latru, Sentonu, itd. Na
području Japoda najznačajnije je božanstvo bio Bindus, čije je svetište
otkriveno kod rječice Privilice kod Bihaća. U natpisima ga se
oslovljava kao zaštitnika izvora i voda, po čemu bi bio najbliži
Neptunu, rimskome bogu mora i izvora. Zaštitnik izvora bio je i ilirski
bog Vidsus koji se u natpisima spominje s pratiljom Thanom. U blizini
Topuskog otkrivene su četiri zavjetne are posvećene upravo njima. U
Topuskom su otkriveni i ostaci hrama Silvanu, rimskome bogu šuma. Po
atributima, Vidasus i Silvan jednaki su bogovi. Sukladno tome, Thana bi
mogla biti izjednačena s rimskom Dianom koja je boginja lova, divljači
i prirode. Pretpostavlja se da je ovaj božanski par u ilirskoj
hijerarhiji bogova imao vrlo važno, a možda i najvažnie, mjesto, a
možda i najvažnije u ilirskoj hiararhiji bogova. Na njihovu važnost
upućuju i brojni spomenici, posebno na području Dalmata, podignuti u
čast Silvanu, Diani i njenih nimfa. Na slikama i Silvan i Vidasus imaju
siringu, vrlo rasprostranjen instrument sastavljen od pet, šest ili
sedam cijevi.

Kako su Iliri voljeli uživati u alkoholu, imali su i boga vina koji je
atributima sličan grčkom bogu Dionisu. Leksikograf Hezikije spominje
boga Dualosa koji se veže uz vino i pijanstvo, a kojega nalazimo kod
Peonaca, dok ga je suvremena filologija povezala s albanskom riječi
„dej“ (pijan) i gotskom „dwals“ (luđak). Ove dvije riječi nastele su iz
istoga korijena kao i ime Dualos.

Natpisi u Bosni i Hercegovini spominju i nekoliko domaćih božanstava,
no nekima od njih ne znamo ni imena jer su sačuvana samo rimska
nazivlja. Jedan je od njih i Armatus, božanstvo koje ne postoji u
Rimskom panteonu, i koje je, ako je suditi po pronađenim žrtvenicima,
najvjerojatnije bio lokalni bog rata. Slično je i s Liberom koji je
vrlo sličan Silvanu ili Terminusom koji je, kako mu i samo ime kaže,
najvjerojatnije bio zaštitnikom međa. Na žrtveniku iz Ilidže kraj
Sarajeva možemo iščitati ime boga Tadenusa koji je bio identificiran s
rimskim bogom Apolonom. Natpis potječe iz 3. stoljeća poslije Krista te
se smatra da on nije ilirskoga, već tračkoga podrijetla jer u to doba
na tlu Ilira susrećemo mnoštvo rimskih, orijentalnih i drugih bogova.

Od ilirskih bogova treba spomenuti i Medarusa koji na ilirskome tlu i
nije ostavio nekog traga. No, njegovo je postojanje nam posvjedočeno u
Lambesiju, u Numidiji – u tamošnjem je hramu, naime, jedan Ilir u
sklopu Rimske vojske, podigao dva natpisa o njemu. Stručnjaci koji su
pokušali rekonstruirati lik Medarusa i njegove atribute pošli su od
pretpostavke da su natpisi podignuti u hramu boga Eskulapa (vrlo
poštovanoga u Iliriku) i od etimologije samog imena Medarus. Zaključak
je dvojak: dok jedni smatraju da se radi o bogu liječništva, drugi su
skloniji teoriji da je Medarus bog rata, što potkrepljuju opisom što ga
nalazimo u natpisu.

Treba spomenuti i bogove Dracona i Draccena koji predstavljaju ostatke
staroga kulta zmija. Natpis je otkriven u mjestu Sopot blizu Titovog
Velesa. tj. na području na kojemu je u prapovijesno doba kult zmija bio
vrlo jak. U ovim natpisima nije teško uočiti domaći božanski zmijski
par.

Natpisi iz rimskoga doba donose još niz drugih ilirskih bogova -nekima
od njih znamo tek ime, dok se o drugima mogu skupiti neznatne
informacije identifikacijom sa srodnim rimskim bogovima, što nikako
nije dostatno za utvrditi predstavlja li određeni bog ostatak iz
predrimskoga razdoblja. Teže je ustanoviti što je u ilirskim
božanstvima, koje pokušavamo rekonstruirati po atributima iz rimskoga
doba, izvorno ilirsko, a što je njihovom izvornom identitetu dodala
višestoljetna romanizacija -niti su antički pisci mnogo pisali o
vjerovanjima Ilira, niti su Iliri imali pismo koje bi nam omogućilo
više saznanjai o njihovim vjerovanjima, mitovima i legendama. Ilirska
će nam mitologija vjerojatno zauvijek ostati nepoznanicom.

EGIPATSKA MITOLOGIJA

Drevni Egipat bio je teokratska država u kojoj je vladar, faraon,
smatran božanstvom. Egipatski se faraon uvelike razlikovao od drugih
vladara toga razdoblja. Primjerice, sumerski vladari bili su tek božji
namjesnici na području čiji je pravi “vlasnik” ipak božanstvo, dok je
egipatski faraon hodajući bog na zemlji. Tisućljetna egipatska
civilizacija iznjedrila je bogati religijski sustav. On je, u prvom
redu, odraz simboličnog izražavanja mitološkoga doživljaja svijeta iz
kojega se razvio snažan konzervativan i hijerarhijski
etičko-zakonodavni sustav te fascinantna materijalna dimenzija koja je
u uskoj vezi s bogoštovljem te iznimno važnom pripremom za život
poslije smrti.

Neter,
egipatska riječ za boga, označuje sva metafizička bića koja izravno
sudjeluju u manifestaciji svijeta fenomena. Egipatska božanstva
simbolični su prikazi pojava i prirodnih zakona. Moguće je govoriti o
tri tipa bogova, ovisno o načinu na koji se prikazuju. To su: bogovi
ljudskog obličja, životinjskog obličja i bogovi koji su kombinacija
čovjeka i životinje. U drugu kategoriju spadaju i božanstva koja se
prikazuju kao kombinacija više različitih životinja. Kada, pak,
govorimo o ljudsko-životinjskoj inačici, uvijek je riječ o životinjskoj
glavi na ljudskom tijelu. Potpuno životinjski izgled značajka je
lokalnih demona koji su najčešće zaštitničkog tipa. Jedini živi čovjek
koji zaslužuje atribut neter je faraon, s ulogom posrednika između
svijeta bogova i ljudi. U jednom egipatskom zapisu spominje se mit
prema kojemu su faraoni Staroga Kraljevstva izravni sinovi sunčevoga
boga Raa.

Kontakt s bogom ostvaruje se ritualima, a sastoji se iz propisanih
radnji i izričaja. Imena božanstava samo su vanjski nazivi, dok se
prava imena bogova, tajnovite magijske formule kojima se priziva snaga
bogova, ne izgovaraju u svakodnevnom životu. Spomenuto se može
naslutiti iz nekih zapisa u kojima se nabrajaju epiteti određenoga
božanstva, a za kojima slijedi formula: “Ja te znam, i znam tvoje ime”.


Mnoštvo
je različitih rituala u svrhu veličanja bogova, dodira s mrtvima,
proročanstava, oživljavanja božanskih sila idolima. Naime, vjerovalo se
da božanska sila ne boravi u nekom objektu sama po sebi, već je to
potrebno osigurati određenim tretmanom svetišta i objekata putem
“čarobnih” formula- molitava.

Kada govorimo o egipatskoj religiji, zapravo govorimo o različitim
razinama pristupa religiji. Najniža je bila pučka razina s razvijenim
tradicionalnim folklorom, ritualima, svetim mjestima i obredima. Drugi,
nešto kompleksniji, oblik religije bio je dostupan znatnom sloju
obrazovanih Egipćana koji su, poznavajući vjersku literaturu, izučavali
etiku i bogoštovlje. Treća i najviša razina, štovanje boga kao
apstrakcije, bila je pristupačna tek visokoškolovanim teolozima. Među
tom duhovnom elitom bilo je rašireno učenje o emanacijama (označava ono
što istječe iz Boga, sve potječe iz toga najvišeg bića koji se u
procesu emanacije ne mijenja; spontano nastajanje različitih nižih bića
iz jednog vrhovnog prabića) i kozmogoniji (nauka o razvoju svemira).

Istok
i zapad simbolično su povezivani s kraljevstvom živih i mrtvih. Zapad
je svijet s one granice spoznajnoga u kojem kraljuje pravedni mitološki
bog-vladar Oziris. U korijenima egipatskoga svjetonazora nalazi se
odnos dvojnosti, odnosno dualnosti. Primjerice, Sunce je simbol
vječnosti i besmrtnosti, ali ono svake noći umire i svakog se jutra
ponovno rađa, krokodil je simbol pohlepe i zla, ali i bog koji donosi
poplavu i plodnost. Gotovo da nema niti jednoga pojma, niti jednog
izraza, koji je za stare Egipćane bio jednoznačan ili bez religiozne
simbolike. Riječ je tu o stalnoj metamorfozi ili mijeni u kojoj se
suprotnosti dinamično isprepliću.

Oziris
je jedan od najvažnijih i najcjenjenijih bogova Egipta. Prikazuje se u
obliku ljudske mumije sa znakovima faraonske moći: magičnim štapom
hekom i flagelumom s tri rese. Na glavi nosi bijelu krunu Gornjeg
Egipta. Odjeća mu je bijela, što je simbol nemanifestiranog duha, a
lice mu se ponekad prikazuje zelenim jer je i simbolom plodnosti.
Naziva se i kraljem Amentija (staroegipatska riječ za zapad), svijeta
mrtvih kojega je iščekivao svaki umrli Egipćanin. Simbol je besmrtnosti
duše.

Izida
je Ozirisova sestra i žena, gospodarica magije i raznih vještina, majka
Horusa koji se utjelovljuje u faraonu. Prikazuje se kao žena odjevena u
usku šarenu haljinu na kojoj prevladava crvena boja ili kao djevica
majka koja na grudima hrani maloga Horusa, što je vjerojatno utjecalo
na kasnije kršćanske prikaze djevice Marije i Isusa. U svim se
hramovima i ritualima povezuje s Ozirisovim kultom.

Sin Ozirisa i Izide zove se Horus. On je solarni bog i heroj prikazivan
u obliku sokola ili čovjeka s glavom sokola. Ratnik je i nositelj
brojnih epiteta poput “osvetnik svoga oca”, “šarenoperi”, “krilato
Sunce”, itd. Ozirisov je nasljednik na zemaljskome prijestolju u liku
faraona.

Seth je Ozirisov brat koji se u mitu o Ozirisu prikazuju zlim – on je
ubojica Ozirisa koji pokušava preuzeti prijestolje, zbog čega mu se
osvetnički suprotstavlja Ozirisov sin Horus. Seth se često prikazuje
kao čovjek s glavom neindetificirane životinje. Po Plutarhu,
simbolizira sunce u njegovoj razornoj snazi te neplodnost pustinje i
mora.

Neftis je Božica vrlo slična Izidi. Sethova je supruga, ali zajedno s
Izidom oplakuje Ozirisovu smrt. Uvijek se prikazuje u paru s Izidom, u
ženskom ili ptičjem obličju.

Anubis se obično prikazuje kao čovjek s glavom šakala ili kao šakal s
vrpcom i štapom u svojoj šapi. Koža mu je crne boje, boje koju su
Egipćani povezivali sa smrti, noći i obnavljanjem. U zagrobnim
slikarijama prikazan je kako stoji nad mumijama, čuvajući im tjelesa,
ili kao stražar na vrhu grobnice. Kasnije se, s povećanjem popularnosti
legende o Ozirisu, Anubisu daje manji značaj te se navodi kako mu je
Oziris, po smrti, bio predan kao dar.

Ra (kasnije Amon- Ra) je bio bog Sunca sa “sjedištem” u Heliopolisu,
odnosno “Sunčanom gradu”, gdje je smješten i njegov hram. Kasnije je Ra
asimiliran u Horusa, a povezivao se sa sokolom. Ra je bio bog
egipatskog monoteizma za vrijeme kojega su sva ostala božanstva bila
smatrana tek manifestacijama i djelićima Jednoga..

Hathor je božica koja personificira Mliječni put, našu galaksiju na
koju se gledalo kao na mlijeko koje teče iz kravljega vimena. Mliječni
se put smatrao putem u raj, nebeskim Nilom koji daje život zvijezdama.
Hathor je bila smatrana zaštitnicom pustinjskih područja i prikazivana
kao (sveta) krava s krunom na glavi. Simbolom je plodnosti.

Tot je bio božanstvo koje se smatralo srcem i jezikom boga Ra, a obično
je prikazivan kao čovjek s glavom ibisa (vrsta ptice). Pridavala mu se
uloga suca u borbi Dobra i Zla. U mitu o Ozirisu tvrdi se da je on bio
zaslužan za Izidino uskrsnuće Ozirisa te mu se pripisuje stvaranje
kalendara sa 365 dana u godini. Također, smatra se zaštitnikom pisara
koji su u egipatskome društvu i inače bili visoka ugleda.

Egipatska je kultura, kao i sve ostale, bila pod velikim utjecajem
religija, a može se ustvrditi da su gotovo bili “opsjednuti” zagrobnim
životom, gotovo kao da su se još za života pripremali za smrt. Sve nam
je ovo poznato na temelju nalaza iz njihovih grobnica. Prva asocijacija
na riječ EGIPAT
često je piramidalna grobnica koja je služila kao počivalište faraona,
a koja danas, osim turističke atrakcije i potpirivanja teorija o
izvanzemaljcima (tvrdoglavo europocentrički poričući sposobnost
neeuropskih kultura za velika dostignuća) služi i kao glavni, često i
jedini, izvor informacija o egipatskoj religiji, odnosno mitologiji.

Piramida se, kao oblik građevine, razvila iz prizemne pravokutne
grobnice mastabe (arap. mastaba= klupa). Zidovi i stropovi prostorija
piramida prekriveni su molitvama i uputama pokojniku za drugi svijet
napisanim hijeroglifima. Ti tekstovi, tzv. tekstovi piramida, prvi su
oblici egipatske književnosti, a kraljevom smrću piramida postaje
njegov dom na drugom svijetu.

U vrijeme dok su Europljani još uvijek bili na primitivnim razinama,
Egipćani se odlikuju izuzetnom civiliziranošću i dubokom religioznošću.
Mnogo toga sugerira da su gradili piramide više kako bi afirmirali
svoja vjerska uvjerenja, nego da bi slavili mrtve faraone, koliko god
moćni oni bili. Također, bili su to rezervirani ljudi koji su dosljedno
čuvali tajne svoje vjere, što se mora poštivati. No, s druge strane,
uslijed urođene ljudske znatiželje i pohlepe, tužno je da većina znanja
o toj kulturi proizlazi iz oskvrnjivanja počivališta najmoćnijih
pojedinaca toga vremena, kako bi se potom poricala sposobnost
postizanja takvih dostignuća jednoj drevnoj kulturi (barem sposobnost
da bez pomoći izvanzemaljaca dostignu visoku civilizacijsku razinu).

IRSKA MITOLOGIJA

Leprechaun- U irskoj je mitologiji I folkloru leprechaun vrsta
vilinskoga bića (faerie) koja nastanjuje Irsku. Kao i ostala vilinska
bića, povezuje se s narodom Tuatha Dé Danann, o kojima više u daljem
tekstu. Leprechaune se može naći na sjeveru Irske, u mjestu Carnlough
gdje ih, kako legenda kaže, svakoga prvoga kolovoza lokalno
stanovništvo lovi i tjera da piju viski dok ne natjeraju zimu da se
povuče.

Leprechaun se obično prikazuje u obliku starijega muškarca odjevenoga u
zeleno odijelo. Leprechauni uživaju u nepodopštinama, često gađajući
djecu kamenjem i jašući na psima lutalicama. Po zanimanju su najčešće
postolari, a kaže se da su vrlo bogati te da svoje blago zakopavaju
tijekom rata. Tipična obitelj leprechauna ima između dva i devet
članova koje se od malih nogu (pet godina) svakodnevno poji viskijem.

Prema legendi, dokle god leprechauna imate na oku, on ne može pobjeći,
ali čim skrenete pogled s njega, makar i na djelić sekunde, leprechaun
će nestati. Najbolji način da se spriječi njegovo nestajanje je napiti
ga viskijem koji mu uvelike umanjuje sposobnost nestajanja.

Leprechauni se vrlo rijetko pojavljuju u pričama koje se bave baš njima
kao glavnim likovima. Baš naprotiv, leprechaun je uglavnom tek sporedni
lik u priči o ljudskom junaku. U većini priča prikazuje ih se ili kao
manje-više bezopasna stvorenja, ili kao stvorenja prgave naravi koja
uživaju u nepodopštinama. U oba slučaja smatra ih se bićima koja su
iznimno bogata i skrivaju svoje zlato na tajnim lokacijama, najčešće u
ćupovima zakopanim na kraju duge.

Clurichaun- (“Kloo’-ra-kahn”) je vrsta vilinskog bića koje nalikuje
leprechaunu u tolikoj mjeri da neki čak opisuju clurichaune kao “noćni
tip” leprechauna. Za razliku od svojih, u zeleno odjevenih, rođaka koji
samo ponekad vole popiti, clurichauni su vječito pijani. Također su i
vječno namrgođeni i grubi prema drugima. Kaže se da će vam, ako ste
dobri prema njima, štiti vinski podrum, ali ako ih maltretirate, velike
su šanse da će vam se vino iznenada ukiseliti. Također se vjeruje da je
clurichaunima najdraže od svega naići na pijanca kako leži u jarku nad
kojim onda izvode razne nepodopštine -kakve točno, ne želim znati.

Far Darrig- još jedna vrsta vilinskoga bića nalik leprechaunu.
Tradicionalno ih se prikazuje odjevene u crveni kaput i crvenu kapu.
Legende kažu da su far darrigove nepodopštine, za razliku od onih
njegova rođaka, vrlo okrutne.

Dullahan- jedno od najspektakularnijih stvorenja među irskim vilinskim
bićima. Vjeruje se da dullahan tijekom određenih irskih festivala
prolazi krajem u oblličju konjanika u crnom. Dullahan se prikazuje kao
bezglavi konjanik koji glavu nosi ili na sedlu, ili je drži u desnoj
ruci (po uzoru na ovo stvorenje nastao je i bezglavi konjanik iz
američke legende o Ichabodu Craneu koja je obrađena u Burtonovu filmu
“Sleepy Hollow”). Sama glava izgleda kao da je načinjena od tijesta ili
pljesnjiva sira, glatke je površine s odvratnim smiješkom i sitnim
crnim očima. Čitava glava svijetli i dullahanu ponekad služi za
osvjetljavanje puta. Na svakom mjestu na kojem se dullahan zaustavi –
jedan smrtnik umre.

Dullahan posjeduje natprirodni vid, njegova glava može vidjeti preko
čitave zemlje, čak i u najcrnjoj noći pa tako vidjeti i kuću osobe na
samrti, ma gdje bila. Ljudi koji vide dullahana često oslijepe na jedno
oko.

Dullahan jaše na crnom pastuhu, a kao bič koristi ljudsku kralježnicu.
No, u nekim se krajevima Irske dullahan pojavljuje kao kočijaš na crnoj
kočiji koju vuče šest crnih konja. Kočija se kreće takvom brzinom da se
okolno grmlje zna zapaliti, a sve se gradske vratnice otvaraju pred
kočijom, bez obzira na to koliko dobro bile zakračunate.

Dullahanova glava smije progovoriti samo jednom tijekom svakoga
putovanja, a i tada može reći samo ime osobe čiju smrt navješćuje.
Dullahana se smatra utjelovljenjem drevnoga keltskog boga Crom Dubha
koji je svake godine zahtijevao ljudske žrtve kako bi žetva uspjela.

Pooka- Nijednoga se vilinskoga bića Irci ne boje toliko koliko se boje
pooke. Pooka se kreće zemljom po mraku i može preuzeti nekoliko
različitih obličja. Najčešće se pojavljuje u obliku vitkoga crnog konja
sa sumporno žutim očima i dugom grivom koji ruši ograde, plaši stoku i
uništava usjeve.

Drugi pojavni oblici uključuju maloga, deformiranoga goblina, visokoga,
krupnoga i iznimno dlakavog humanoida ili crnu kozu. Sama pojava pooke
može natjerati kokoši da prestanu nesti jaja, a krave da prestanu
davati mlijeko. U nekim dijelovima Irske ratari često ostavljaju jedan
red žita nepokošenim. Taj se red naziva “pookin udio” i proizlazi iz
vjerovanja da, ako mu se ostavi jedan red žita kao mito, pooka neće
terorizirati ratara i njegovu obitelj.

Changeling- Nakon leprechauna, najpoznatiji dio irske mitologije su
“zamijenjena djeca”. Prema legendi, vlinska bića imaju problema s
rađanjem potomstva – potomci koji se ne rode mrtvi budu užasno
deformirani. Odrasla vilinska bića smatraju ih odbojnima i ne žele ih
zadržati. Zbog toga će često pokušati zamijeniti svoju deformiranu
djecu sa zdravom ljudskom. Najčešća su meta djeca koja nisu krštena ili
ona kojoj se obitelj pretjerano divi. Osim vlastite deformirane djece,
odrasle će vile ponekad na mjestu otetoga ljudskog djeteta ostaviti
komad drveta koji zbog magije nalikuje djetetu ili čak senilnu odraslu
vilu.

Vilinsko “zamijenjeno dijete” nikada nije zadovoljno, osim kada nekakva
nesreća ne zadesi nekog od ukućana. Većinu vremena “dijete” plače i
vrišti, oči su mu vrlo tamne, a koža obično žuta i na dodir poput
pergamenta. Nakon samo dva tjedna, “dijete” već ima sve zube, tanke
noge i deformirane ruke prekrivene svijetlom dlakom.

“Dijete” donosi nesreću domaćinstvu u kojem je podmetnuto i uvijek je
gladno, a jedina vrlina mu je nadarenost za glazbu pa zamijenjena djeca
često pokazuju talent za glazbu koji ljudsko biće nikada ne bi moglo
dostići. Ova stvorenja ne žive dugo, rijetko dožive desetu godinu.
Većina ih se smežura i umre u prve tri godine života među ljudima. I
odrasli ljudi također mogu biti “zamijenjeni”, a vilinski dvojnik je
gotovo uvijek arogantan i bezobziran prema obitelji i prijateljima.

Ako ukućani uspiju otjerati “dijete” iz kuće, njihovo pravo dijete nit
će im vraćeno neozlijeđeno, a najbolje tehnike za to su vatra, vrućina
ili natjerati “dijete” da otkrije svoju pravu dob.

Grogoch- Nalikuju malim ljudima, prekriveni su gustom crvenom dlakom,
ne nose odjeću, ali su mjestimice prekriveni grančicama i lišćem. Prema
legendi, ne postoje ženke grogocha. U potpunosti su otporni na vrućinu
i hladnoću, a najčešće obitavaju u špiljama ili udubinama u stijeni.

Grogoch može postati nevidljiv te će tek određenim osobama u koje ima
povjerenja dopustiti da ga vide. Ponekad se veže za pojedince i pomaže
im pri sijanju i žetvi ili u kućanskim poslovima, a pritom je jedina
naknada koju traži tek – vrč vrhnja. Prema pričama, postane li njegovo
pomaganje u kućanskim poslovima samim ukućanima naporno, sve što
trebaju učiniti je pozvati svećenika. Grogoch se, kao i većina drugih
vilinskih bića, smrtno boji svećenika i odmah će pobjeći iz kuće u koju
uđe svećenik.

Banshee- žensko vilinsko biće koje se pojavljuje u tri obličja: privlačne
mlade žene, starije gospođe ili smežurane babe. Ova tri obličja
predstavljaju trostruki aspekt keltske božice rata i smrti (Badhbh,
Macha i Mor-Rioghain). Banshee obično nosi sivi ogrtač s kapuljačom ili
posmrtni pokrov, a ponekad je odjevena kao pralja koja pere krvlju
umrljanu odjeću osobe čiju smrt najavljuje. Noću svojim prodornim
krikom najavljuje smrt članova obitelji O’Neill, O’Brien, O’Connor,
O’Grady i Kavanagh.

Merrow- Riječ merrow dolazi od irskih riječi muir (more) i oigh (djeva)
i odnosi se na ženke ove vrste. Mužjaci se viđaju rijetko, a često ih
se opisuje kao iznimno ružne, prekrivene krljušti, sa svinjskim crtama
lica i dugim oštrim zubima. S druge strane, ženke su iznimno lijepe i,
što se tiče veza s smrtnicima, promiskuitetne.

Stopala su im ravna, a između prstiju na rukama imaju plivaće kožice.
Nose posebnu odjeću koja im pomaže da putuju kroz morske struje: ili
malu crvenu kapu s perjem, ili ogrtač od tuljana. Kako bi izašla na
kopno, merrow mora skinuti kaput. Svaki smrtnik koji je u tom trenutku
pronađe dobiva potpunu kontrolu nad merrow koja se ne može vratiti u
more sve dok ne dobije kaput natrag. Na ovaj način ribari često
pokušavaju navesti merrow da se uda za njih jer se smatra da je ova
vrsta iznimno bogata zbog blaga s potonulih brodova koje im je čest
plijen.

Ovo su samo neka od desetaka vilinskih bića koja nastanjuju irsku
mitologiju. Detaljan opis svakog od njih zauzeo bi mnogo više prostora
od onoga što mi je na raspolaganju pa prelazim na mitološki narod koji
je u neposrednoj vezi s gore navedenim bićima, posebno leprechaunima.

Tuatha Dé Danann (djeca božice Danu)
Smatra se da Tuatha De potiču od pretkršćanskih bogova Irske, a
kršćanski su ih prepisivači legendi sveli na povijesne kraljeve i
junake. Tuatha De dolaze u Irsku iz četiri grada u kojima su stekli
okultne vještine i sposobnosti. Faliasa, Goriasa, Muriasa i Finiasa.
Priča kaže da su u Irsku stigli na tamnim oblacima, iako kasnije
verzije, umjesto crnih oblaka, spominju dim brodova koje su Tuatha De
spalili kako bi spriječili vlastito povlačenje, odlučni da ili osvoje
Irsku, ili izginu.

Prema legendi, Tuatha De su posjedovali četiri velika blaga:
1)Dagdin kotao – pripadao je bogu Dagdi i, prema legendi, mogao je nahraniti čitavu vojsku
2)Mač Svjetla – mogao je presjeći protivnike na pola i nije bilo načina
da se izbjegne njegov udarac jednom kada ga se izvuče iz toka; ovaj je
mač koristio Nuada
3)Lughovo koplje – goruće koplje koje se moralo držati u vodi u Dagdinom kotlu
4)Falov kamen – kamen koji bi se oglasio urlikom kada bi istinski kralj Irske stao na njega

Prvi kralj Tuatha De bio je Nuada, znan i kao Airgetlám (“Srebrna
ruka”). Nuada je vodio svoj narod u rat protiv prethodnih stanovnika
Irske, naroda Fir Bolg. U posljednjoj bitci s pripadnicima Fir Bolga
Nuada je izgubio ruku boreći se protiv Srenga, vođe Fir Bolga. Iako su
bili brojčano nadjačani, Sreng i njegovih tristo ratnika zakleli su se
da će se boriti do posljednjega čovjeka (hmm, gdje sam to već čuo).
Nuada i Tuatha De smatrali su ih preplemenitim ratnicima da bi
dopustili da budu istrijebljeni te su im ponudili da zadrže petinu
Irske, a u zamjenu za primirje.
Nuada je pak izgubio pravo na prijestolje čim je izgubio ruku jer
drevna tradicija Tuatha De nalaže da na prijestolju bude kralj koji je
tjelesno potpun.

Tako je kraljem Tuatha De postao Bres koji je bio polu-Fomorijac.
Fomorijci su bili rasa divova pa je kralj Bres tjerao Tuatha De da
plaćaju poveći danak Fomorijcima. Što se tiče samih Fomorijaca, postoje
oprečne legende o njihovom izgledu: prema jednoj su bili potpuno
jednaki ljudima, samo veći, prema drugoj su imali tijelo čovjeka i
glavu koze, dok treća kaže da su bili golema jednooka, jednonoga i
jednoruka čudovišta.

Cijelo je to vrijeme Nuada želio osloboditi svoj narod Bresove tiranije
i povratiti prijestolje. Sedam godina kasnije, bogovi Dian Cecht i
Creidhne zamijenili su Nuadinu odsječenu ruku srebrnom i Nuada je
ponovno mogao postati kraljem.

Mala digresija o Dianu Cechtu: on je bio bog iscjelitelja i blagoslovio
je izvor zvan Slane pa je svaki Tuatha De ratnik koji bi se kupao u
njemu bio trenutno izliječen od svih bolesti i ozlijeda –osim, naravno,
dekapitacije. Dian Cecht je imao sina zvanog Miach. Miach je godinama
kasnije zamijenio Nuadinu srebrnu ruku novom, ovoga puta načinjenom od
krvi i mesa. Njegov ga je otac zatim ubio iz čiste profesionalne
ljubomore. Ako se može izvući ikakva pouka, onda je to da, ako ste bog,
nikada ne pokušavajte biti bolji od vlastita oca.

Nuada je s prijestolja zbacio Bresa te oko sebe počeo okupljati
najbolje i najvještije ratnike. S vremenom ih se nakupilo toliko da su
stražari ispred Nuadina dvorca dobili naredbe da ne puštaju više
ratnika da pristupe Nuadinoj vojsci, osim ako se ne radi o zaista
iznimnim borcima.

Lugh je bio unuk Balora, fomorijskoga ratnika, koji je svoj izgled
naslijedio od majke koja je bila ljudska žena. Balor ga je pokušao
ubiti u djetinjstvu jer je saznao za proročanstvo prema kojem će ga
ubiti vlastiti unuk. Lugh je uspio pobjeći i godinama kasnije odlučio
se pridružiti Nuadinoj vojsci. Iako je bio ne samo ratnik, već i kovač,
pjevač, harfist, povjesničar i čarobnjak, stražari su ga pustili u
Nuadin dvorac tek kada je pitao imaju li nekoga tko je SVE to.

Nuada je potom poveo Tuatha De u rat protiv Bresa koji je u napad poveo
Fomorijce i njihovog najvećeg ratnika Balora. U ratu koji je trajao
dvadeset godina cilj Bresa i Fomorijaca bio je ponovno osvojiti Tuatha
De.

Sam Balor bio je najveći fomorijski ratnik, toliko moćan da je i samim
pogledom mogao ubiti ljude. Ovakvu su ulogu Fomorijci namijenili
Baloru: Balor je preko oka nosio čelični vizir koji je sprečavao da
ubija svoje suborce. U borbi bi Balor bio doveden pred neprijateljsku
vojsku i vizir bi bio podignut, izlažući neprijatelje smrtonosnom
pogledu. Na taj je način Balor ubio Nuadu i skoro porazio Tuatha De.
Ali, jedan se mladi ratnik suprotstavio čudovišnom Fomorijcu u trenutku
kada su Tuatha De bili spremni na predaju. Bio je to Lugh koji je
jednim potezom porazio Balora. Pritom je, prema jednoj legendi,
koristio koplje, dok druga kaže da se poslužio praćkom (hmm, mladić
koji kamenom iz praćke porazi divovskog ratnika, to mi nekako poznato
zvuči). U svakom slučaju, rezultat je jednak – toliko je jekao pogodio
Balora u oko da je udarac probio lubanju i izbio mu oko na drugu stranu
glave, izlažući Fomorijce njihovom vlastitom najjačem oružju. Fomorijci
su se nakon toga predali i Lugh je postao kraljem Tuatha De.

Godinama kasnije, Lugh je dobio sina i nazvao ga Cuchulainn. Cuchulainn
je postao ratnik kao i njegov otac, a u borbi je koristio koplje zvano
Gae Bulg. Gae Bulg je bilo nazubljeno koplje koje je trgalo tijelo mete
kada bi ga se pokušalo izvući.

Kao što to biva u legendama, Cuchulainn se zaljubio u prelijepu djevu,
plemkinju Emer. Emerin otac Forgall nije bio oduševljen idejom da se
njegova kćer uda za Cuchulainna i tražio je od njega da trenira za
ratnika kod slavne ratnice Schathach, nadajući se da će rigorozni
trening ubiti prosca njegove kćeri. Cuchulainn je otišao k Schathach, a
Forgall je bezuspješno pokušao udati Emer u njegovom odsustvu –svaki je
potencijalni prosac, čuvši da mu je suparnik Cuchulainn, odustao od
prosidbe. Po svom je povratku Cuchulainn zatražio Emerinu ruku i
Forgall nije mogao odbiti.

Ulsterom, gdje se Cuchulainn odlučio oženiti s Emer, u to je doba
vladao Conchobar mac Nessa. Kralj je po tradiciji imao pravo provesti
prvu braču noć s ženom svakoga od svojih podanika i tu je nastao
problem, barem što se tiče kralja. Znao je, naime, da će, odustane li
od svog prava u Cuchulainnovu slučaju, izgubiti autoritet pred
podanicima. S druge strane, bojao se što će mu učiniti Cuchulainn
obeščasti li mu suprugu. Ipak, rješenje se našlo: Conchobar je spavao s
Emer u noći njene svadbe, ali je druid Cathbad, kraljev savjetnik,
spavao između njih te time omogućio kralju da tehnikalijom sačuva i
autoritet i živu glavu.

Rekao sam da Tuatha De imaju neposredne veze s vilinskim bićima
opisanim u prvom dijelu teksta. Veza je sljedeća: narod Tuatha De
izgubio je zemlju na isti način kao i narod Fir Bolg prije njih,
porazom u ratu protiv osvajača iz strane zemlje. Tuatha De i Irsku
napao je narod koji se nazivao Sinovi Mila (Milesians). Nakon
dugotrajne borbe protiv osvajača, Tuatha De su poraženi te im je dat
izbor: ili će biti istrijebljeni, ili će otići i nastaniti se u
podzemlju. Bog Dagda poveo ih je u podzemlje gdje su se, prema jednoj
verziji legende, pripadnici Tuatha De s vremenom pretvorili u vilinska
bića.

AZTEČKA MITOLOGIJA

Prva stvar koja se uočava kod aztečke mitologije jest činjenica da se
imena bogova čitaju teško, a izgovaraju još teže. Čini se da je opaska
kako bi se, bacajući Scrabble kockice, uz nasumični dodatak slova x,
mogao složiti čitavi aztečki panteon –opravdana!

Na
spomen Azteka, na pamet padaju slike krvava žrtvovanja, jarkih boja i
šarena perja. Jedan od razloga zašto danas vrlo malo ljudi poznaje
mitove Srednje Amerike jest i taj što su mitove skupljali fratri nakon
španjolske konkviste od kojih se, iako su njihovi napori da sačuvaju
vrijedne ideje hvalevrijedni, teško moglo očekivati da ih shvate i
prenesu u cjelovitom obliku, dijelom i zbog toga što je malo vjerojatno
da su aztečki svećenici radosno podijelili svoje spoznaje s osvajačima
i širiteljima kršćanstva.

Smatra se da se pleme Azteka u Srednju Ameriku doselilo iz područja
sjeverno od Colorada te se tijekom 14.stoljeća smjestilo na otočićima
jezera Tescoco da bi u sljedećih nekoliko desetljeća zavladalo najvećim
dijelom Meksika – pothvat je to koji svjedoči o velikom strateškom
znanju i moći ratovanja toga nomadskog plemena. Legenda kaže da je
seobu Azteka iz Aztlana, mjesta na dalekom sjeveru, potakla ptica koja
je zapjevala tihui, što na aztečkom jeziku znači ‘hajdemo’, na što je
vođa i bog rata Huitzilopochtli poveo narod prema jugu. Nakon godina
lutanja, naišli su na prizor kojime se ispunilo proročanstvo: otok
usred jezera i sokol koji je sletio na kaktus nochtli. Huitzilopochtli
je pozvao narod da se na tom mjestu, Meksičkoj visoravni, naseli te da
naporno radi i uživa plodovima svoga rada: voću, kakau, dragom kamenju,
perju i pamuku.

Nakon
što su svladana domorodačka plemena, osnovan je glavni grad
Tenochtitlan koji je bio sazdan od nasipa i kanala, trgova i tržnica,
piramida, hramova, palača, dućana i rezidencija. U vrijeme španjolskog
osvajanja, stanovništvo je doseglo brojku od 200 000 ljudi. Aztečko je
društvo bilo slojevito – na vrhu hijerarhije stolovao je vladar, štovan
gotovo kao božanstvo, za njim je na nižim stupnjevima slijedilo
plemstvo, veliki svećenici, puk, kmetovi i, na kraju, robovi. Slično je
bilo i u svijetu bogova – na vrhu je bio Tlaloc, bog kiše, koji je
vrhovništvo dijelio s Huitzilopochtlijem, bogom rata.

Svaki mit ima četiri osnovne funkcije: mističnu, kozmološku, sociološku
i pedagošku. U svakoj mitologiji postoje pitanja: Otkud dolazimo? Kamo
idemo? Kako da živimo ovaj život? Na prvo od ovih pitanja odgovaraju
mitovi kreacije.

Budući da su Azteci uklopili različite tradicije predaka -Tolteka i
ostalih predaka jezika nahuatl – u svoju mitologiju, imali su različite
mitove o kreaciji. Jedan od njih počinje s boginjom Coatlicue koja je
bila savršeni monolit, bez ijednog otvora na tijelu. Zatrudnjevši s
nožem od opsidijana, rodila je boginju mjeseca Coyolxauhqui, kao i
mnoštvo sinova koji su postali zvijezde. Jednoga je dana našla pernatu
loptu koju je spremila u njedra.
Kad je kasnije potražila perje, ustanovila je dvije stvari: da je perje
nestalo, ali i da je ponovno trudna. Čuvši tako naivnu priču, Mjesec i
zvijezde su se naljutili te je odlučili ubiti. Dok su djeca kovala plan
za njezino smaknuće, Coatlicue je rodila boga rata kojemu je nadjenula
ime Huitzilopochtli. On je, uz pomoć vatrene zmije, ubio svoju braću i
porazbacao ih po nebu, a Coyolxauhqui je odrubio glavu i njezino tijelo
bacio u planinski procjep. Od svih bogova, ostali su tek Ometecutli i
Omecihuatl, dvije zvijezde koje su stvorile boga proljeća – Xipe Totec,
pernatu zmiju Quetzalcoatla i mračnog boga Tezcatlipoca, kao i ljude. U
tim je vremenima na zemlji voda bila početna materija u kojoj je
plivala Coatlicue proždirući svojim bezbrojnim ustima sve što bi
vidjela. Kada su bogovi Quetzalcoatl i Tezcatlipoca uvidjeli što se
događa, pretvorili su se u zmije od kojih je jedna zgrabila Coatlicue
za desnu ruku i lijevu nogu, a druga za lijevu ruku i desnu nogu te su
je stale povlačiti. Čudovište se tako raspolovilo. Donji se dio
čudovišta uzdigao i oblikovao nebesa, dok se gornji spustio i postao
zemljom. Ostala su se božanstva naljutila i, da osvete raščetvorenje
Coatlicue, od njezine kose stvorila stabla, travu i cvijeće, od
njezinih očiju izvore i spilje, od usta rijeke, od nosa brijegove i
doline, a od ramena planine. Unatoč tome, Coatlicue je obnoć plakala
jer je željela jesti ljudska srca i nije htjela uroditi plodom, osim
ako je ne poškrope krvlju. Život se, dakle, mora žrtvovati velikom biću
koje održava život.

Tu dolazimo i do priče o žrtvovanju. U drevnoj su Americi ljudske žrtve
u početku bile dobrovoljne. Za svetkovina u čast boga Tezcatlipoca
ubijalo se samo jednog mladića koji je godinu dana prije toga uživao
najveću čast – učili su ga svirati flautu, biti blagim i ljubaznim u
govoru, odjeća mu je bila kao u boga, imao je pratnju osmorice, oženili
bi ga s četiri djevice. Pet dana prije same svetkovine odavala mu se
počast velikom gozbom i plesom. Na poslijetku, mladića i njegove žene
smjestili bi u čamac i oni bi otplovili do podnožja malog brijega, gdje
bi djevojke bile ostavljene, dok je osam slugu pratilo mladića u
oskudno opremljen hram. Na svakoj bi stepenici mladić slomio po jednu
flautu na kojoj je svirao tijekom čitave godine, sve dok ga na vrhu ne
bi dočekali svećenici koji bi ga polegli na žrtvenik, svezali mu glavu
i ruke, a onda mu u grudi zarinuli kameni nož kojim bi iskopali srce i
prinijeli ga Suncu. Ovaj je obred označavao istinskoga čovjeka koji
mora naučiti slaviti boga kroz čulne doživljaje, lijepu odjeću, glazbu
i ples, a sve to kako bi postao dostojanim da, jedno po jedno, uništi
sva čula te da izgubi život kako bi ga stekao – žrtvovalo se, naime,
fizičko srce kako bi se, u jedinstvu s bogom, pronašlo pravo srce.

Na pitanje Kamo odlazimo? odgovaraju mitovi o podzemnom svijetu.
Općenito vrijedi pravilo – kaži mi kako živiš i reći ću ti kamo ideš.
Kod Azteka su postojale tri vrste posmrtnoga svijeta. Prvi i najniži
bio je Tlalocan kamo bi odlazili ljudi koji su za života žudjeli za
dobrom hranom i veseljem. Tlillan-Tlapallan je bilo mjesto za ljude
koji su postigli besmrtnost neovisnu o prolaznom tijelu, primjenom
nauka boga-kralja Quetzalcoatla. Ako je čovjek bio zle sudbe, slijedio
mu je Mictlan, mračno mjesto gdje su duše živjele bezbojnim životima.

Na pitanje Kako da živim ovaj život?, najbolje odgovara nauk boga
Quetzalcoatla. Bio je to vladar petoga doba ili petoga sunca koji, kao
pernata zmija, simbolizira životinjsko biće oslobođeno u duhovnom letu.
Najveći je broj mitova vezan upravo uz Quetzalcoatla – spominje ga se
kao izumitelja knjiga i kalendara, zakonodavca, milosrdna i sućutna
kralja koji je narodu donio kukuruz, kao simbol smrti i uskrsnuća.
Također, Quetzalcoatl je stvoritelj ljudi petoga doba. Mit govori da se
spustio u podzemni svijet i vlastitom krvi poškropio kosti prethodnih
ljudi, čime je u njih ponovno udahnuo život. Nakon godina vladanja,
brojnih iskušenja i borbi s Tezcatlipocom, bogom pojavnoga svijeta,
Quetzalcoatl je ipak odnio pobjedu I odlučio napustiti zemlju, rekavši
da ga je Sunce pozvalo. Na splavi se otisnuo u nepoznatom pravcu. Narod
je nastavio očekivati njegov povratak, a legenda kaže da je posljednji
aztečki vladar, car Moctezuma, vjerovao da je španjolski konkvistador
Cortes sam Quetzalcoatl, kao i da je ta nezgoda koštala Azteke carstva.

Isprepletene zmije iz mita o kreaciji simbol su neodvojivosti vremena i
prostora, što je vrlo moderna ideja koju susrećemo tek u fizici 20.
stoljeća. Duboko shvaćanje astronomije i matematike očitava se u
kalendarskom sustavu Azteka. U osnovi kalendara bio je ciklus od
osamnaestodnevnih razdoblja koji su se množili s dvadeset, što iznosi
360 dana kojima se, da bi se dobila godina, dodavalo pet dana ‘izvan
kalendara’. Tijekom tih dana ljudi su pazili da ne zaspu, da se ne
svađaju i ne spotiču u hodu jer su vjerovali da će ono što učine tada
morati činiti uvijek, iz čega je uslijedio običaj da se tih dana ne
obavljaju teži poslovi. Vrijeme se dijelilo na 52 dana, a godina se
sastojala od pet dijelova koji su odgovarali četirima stranama svijeta
i središtu. Nakon 52 godine Sunce je moralo ponovno oživjeti ili bi
nestalo svijeta. Tako je nastao i običaj da se svake pedeset i dvije
godine, kao simbol vječnog ponavljanja prostora ivremena, gradi jedna
piramida povrh druge. Vrijeme je bilo personificirano – svakome danu,
mjesecu i godini odgovaralo je jedno božanstvo.

Kako se mijenjaju životni uvjeti, priče se, da bi se izraziča njihova
bezvremenska istina, trebaju pripovijedati na drugačiji način. Ako
profesionalni vjerski vođe ne mogu narod poučiti mitskome nauku, možda
umjetnici i književnici trebaju preuzeti tu svećeničku ulogu i donijeti
nove spoznaje izgubljenom svijetu. Treba još reći da 95% današnjega
stanovništva Meksika čine deklarirani rimokatolici, a prvo što pada na
pamet na spomen Meksika su –sapunice.

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Nordijska mitologija

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 11:31

Nordijska mitologija dio je germanske mitologije
(tzv. sjevernogermanska mitologija), ali je poznatija od mitologije
ostalih germanskih naroda. Razlog tomu je činjenica da su narodi
Skandinavije i Islanda pokršteni kasnije pa su, prema tome, duže
njegovali svoja pretkršćanska vjerovanja. Zbog toga je nordijska
mitologija daleko bogatija materijalom za proučavanje što je utjecalo
da se danas u većini jezika termin nordijska mitologija koristi u širem
smislu, za mitologiju svih germanskih naroda.

Najveći dio izvora
nastao je na Islandu između 12. i 14. stoljeća na staroislandskom ili
staronordijskom jeziku, a koji je u to vrijeme bez većih poteškoća bio
razumljiv i u Skandinaviji.

Nordijska se mitologija razvijala do
otprilike 12. st. kada je kršćanstvo iskorjenjuje, ali se i posljednja
2–3 stoljeća njezinog razvoja odigravaju u sredini u kojoj postoji
određeni kršćanski utjecaj. Važna je i činjenica da gotovo svi izvori
potječu iz vremena nakon pokrštavanja i da su njihovi zapisivači
kršćani koji zapisuju materijal i njima samima dalek, kako u vremenskom
smislu, doslovce nekoliko stoljeća, tako i u percepciji i shvaćanju
toga pogleda na svijet. Tu su i česte nepodudarnosti pa čak i
kontradiktornosti među izvorima. Sve su to činjenice zbog kojih nikada
nećemo imati potpunu i cjelovitu sliku o nordijskoj mitologiji. No, s
druge strane, ona zasigurno nikada nije ni bila cjelovita. Kao što se
sjevernogermanska razlikuje od mitologija ostalih Germana, a u starijim
razdobljima su te razlike bile manje od onih u kasnijim razdobljima,
vrlo je vjerojatno da postoje, naravno manje, i razlike na nordijskom
području. Naime, na prostoru koji zauzima približno 1.000.000 km2, u
vrijeme kad se religija čuvala i prenosila usmenim putem i kad je
postojalo mnogo bogova, pojedina su mjesta gajila kult različitih
bogova, što potvrđuju i toponimi i arheološki nalazi. Prema tome,
sasvim je vjerojatno da su pojedini mitovi na pojedinim područjima
imali različitu sudbinu, čuvali su se, mijenjali ili zaboravljali.

Najznačajniji izvori

1.
Starija edda (Poetska ili Sæmundar edda). Rukopis Edde Sæmundija Učenog
(Edda Sæmund multiscii) poznat je i pod nazivom Codex regius, potječe
iz 12. ili 13. st., a vjerojatno je samo prijepis starijega rukopisa.
2.
Mlađa edda (Prozna ili Snorra edda). Edda Snorrija Sturlusona (1179.–
1241.) nastala je oko 1220. na Islandu, a može se reći da je svojevrsni
priručnik za pjesnike.
3. Skaldska poezija. Pretpostavlja se da se razvila u 9. st. u Norveškoj.
4.
Heimskringla (Krug svijeta). Ovo Sturlusonovo djelo donosi povijest
norveških kraljeva od početka do 12. st. Osobito je važna Ynglinga saga
(Saga o Inglinzima) u kojoj opisuje legendarnu švedsku vladarsku
dinastiju koja potječe od bogova.
5. Gesta Danorum. Djelo Danca Saxa
Grammaticusa (12.–13. st) koji u prvih 9 knjiga (od ukupnih 16) donosi
povijest drevnih bogova i heroja.
6. Arheološki ostaci: oslikano
kamenje, kipići, runski zapisi, a važni su i toponimi koji često
sadržavaju imena pojedinih bogova.

Kozmogonija

Postoje
četiri značajna izvora koja govore o postanku svijeta. To su tri pjesme
iz Starije edde: Völuspá (Viđenje proročice), VafÞrúðnismál
(Vaftrudnirove riječi) i Grímnismál (Grimnirove riječi) te njihova
sinteza u Proznoj eddi.

U početku nije bilo ničega, samo bezdan
Ginnungagap. Prvo je na jugu stvorena zemlja Muspell. Tamo je izuzetno
vruće jer ta zemlja plamti i gori, a na njenom kraju sjedi njen čuvar
Surt (Crni) koji ima plamteći mač kojim će, nakon što pobijedi bogove u
Ragnaroku, spaliti čitav svijet.

Potom je napravljen i Niflheim,
zemlja leda i magle usred koje leži izvor Hvergelmir iz kojeg izvire 11
rijeka. Led i hladnoća širili su se prema jugu, a vatra i vrućina prema
sjeveru te se sretoše u praznini Ginnungagap. Vatra je topila led i od
kapljica je nastao div Ymir, zvan i Aurgelmir. Bio je on prvi mrazni
div, a bio je zao. Oznojio se za vrijeme sna i od kapljica njegova
znoja pod lijevim pazuhom nastanu muškarac i žena, a iz nogu mu nastane
još jedan div. Tako nastadoše rodovi mraznih divova.

Slično kao
i Ymir, nastala je i krava Audhumla iz čijeg su vimena tekle četiri
rijeke mlijeka kojim se Ymir hranio; sama se hranila ližući slani led.
Tako prvoga dana uvečer ližući naiđe na kosu, drugoga dana otopi led
oko glave, a treći dan oslobodi cijelo biće. Bio je to Buri. On je
potom dobio sina Bora koji se oženio Bestlom, kćerkom diva Boltorna.

Bor
i Bestla imadoše tri sina: Odina, Vilija (koji se zove i Lodur) i Veja
(ili Henira). Njih trojica ubiše Ymira, pri čemu su se u njegovoj krvi
utopili svi mrazni divovi osim Bergelmira i njegove žene koji su
načinili čamac od izgubljena drveta i tako se spasili.

Braća
odniješe Ymirovo tijelo u središte Ginnungagapa i od mesa načiniše
zemlju, od krvi rijeke, jezera, more i ocean kojim okružiše zemlju. Od
kostiju napraviše planine, od zubi i čeljusti kamenje i stijene. Od
lubanje stvoriše nebo i postave ga iznad zemlje, a na četiri strane
postave na stražu po jednog patuljka; bili su to Austri (Istok), Vestri
(Zapad), Nordri (Sjever) i Sudri (Jug). Uzeše potom iskre iz Muspella i
staviše ih na nebo kao zvijezde a stvoriše im i putanje kojima su se ta
tijela kretala. Od Ymirova mozga napraviše oblake.

Ovako
stvorena, zemlja je bila kružnog oblika, a okruživao ju je ocean čije
obale, Jotunheim, braća daju divovima da si izgrade dom Utgard.
Unutrašnjost su ogradili Ymirovim obrvama kako bi se obranili od
divova; to je Midgard. Potom su sagradili sebi utvrdu u središtu
svijeta i nazvali je Asgard. Asgard i Midgard povezuje most ognjene
duge zvan Bifrost, a samo su ga bogovi mogli prijeći jer on štiti
Asgard od divova i smrtnika. Na njemu je stražario bog Heimdall.

Šetajući
obalom, Odin i braća naiđu na dvije naplavine drveta. Odin im udahne
dah života, Vili im podari razum i pokretnost, Ve im dadne oblik, govor
i osjete. Tako su nastali Ask (Jasen) i Embla (Brijest), prvi ljudi od
kojih su potekle sve ljudske rase. Bogovi ih udomiše u Midgardu.

Niflheim,
područje vječnog leda i tame nalazi se daleko na sjeveru od Midgarda a
udomljuje duše onih koji su umrli od bolesti ili starosti (duše ratnika
idu u Valhalu). Ovdje vlada božica Hel. Tamo živi i zmija Nidhoggr u
izvoru Hvergelmir koja se hrani mrtvim tijelima, a kako je naklonjena
divovima, gricka i korijen ‘svjetskog drveta’, jasena Yggdrasila.

Još
uvijek postoji i Muspell, zemlja vatre i ognja gdje živi istoimeni div
koji sa svojim sinovima čeka da ih Surt povede u Ragnarok.

U
središtu svijeta stoji golemi jasen Yggdrasil, zvan i ‘svjetsko drvo’.
Njegove grane pokrivaju svijet svojom sjenom, a njegova tri korijena
služe mu kao temelj, no unatoč tome, past će za vrijeme Ragnaroka.
Jedan se korijen nalazi u Asgardu; ispod njega je sveto, tzv. Urdino
vrelo gdje bogovi imaju svoje sudište i gdje obitavaju tri norne ili
suđenice. To su Urd (Prošlost), Vernandi (Sadašnjost) i Skuld
(Budućnost). One određuju sudbine ljudi i bogova. Svaki čovjek ima
svoje norne; neke su dobre, neke manje dobre, neke su zle. Norne
prskaju vodom iz vrela jasen da mu se grane ne osuše. Drugi Yggdrasilov
korijen stoji ponad Niflheima, carstva mrtvih, kod izvora Hvergelmir
gdje ga gricka zmija Nidhoggr. Treći korijen je u Jotunheimu, zemlji
divova, a ispod mjesta gdje se korijen okreće u tom smjeru je Mimirovo
vrelo. Mudar postaje onaj tko popije iz tog vrela. U granama
Yggdrasilovim sjedi orao koji mnogo zna, a među očima mu sjedi sokol
Vedrfolnir. Vjeverica Ratatosk trčkara po jasenu i prenosi glasine
između orla i Nidhogga. U krošnji žive i četiri jelena koja mu brste
lišće.

Teogonija

Postoje dvije skupine bogova: Asi,
bogovi rata i Vani, bogovi blagostanja, zdravlja i plodnosti. Oni su
dugo međusobno ratovali, no kako niti jedni nisu mogli pobijediti,
odlučiše sklopiti primirje te razmijeniše taoce. Asi su dobili Njorda i
njegovu djecu, Freya i Freyju, te Kvasira, najmudrijeg diva. Vani
dobiše Henira koji je trebao biti dobar vojskovođa i Mimira koji ga je
u svemu podučavao i bez kojeg se Henir nije snalazio. Shvativši da su
prevareni, Vani odrubljuju glavu Mimiru i šalju je Asima. Odin je
sačuvao Mimirovu glavu konzervirajući je uz pomoć raznih trava i
čarolija, a ona mu je govorila mnoge mudre stvari.

Asi

Odin, često zvan i Svih Otac, smatra se najstarijim i najmoćnijim od svih bogova.
Tor ili Vignir najstariji je Odinov sin.
Baldr je među bogovima najomiljeniji. Sin je Odina i Frigg, suprug Nanne, otac Forsetija.
Bragi je sin Odina i Gunnlög, kćeri diva Suttunga.
Heimdall,
Hallinskidi ili Gullintanni poprilično je enigmatičan bog; govori se da
je sin devet majki koje su jedna drugoj sestre.
Tyr je bog rata.
Loki, zvan i Lopt i Hvedrung, zapravo nije bog iako živi s njima u Asgardu.
Vidar je sin Odina i žene–diva Grid. On je najjači bog nakon Tora. Osvetit će smrt očevu tako što će ubiti vuka Fenrisulfa.

Vani

Njord je bog mora.
Frey; zove se još i Frö, Atridi i Menglad, a nekad se zvao i Yngvi.
Freyja, Mardell ili Syr božica je ljubavi i ljepote.
Frigg ili Hlin Odinova je žena, majka je mnogih bogova.
Henir (Ve) i Lodur (Vili) Odinova su braća koja su mu pomogla stvoriti svijet i ljude.
Ull je bog zime; Sifin je sin i Torov posinak. Najbolji je klizač i strijelac.

Ostala bića

*
Divovi. Postoje dvije vrste divova: mrazni divovi i vatreni divovi.
Obje vrste su u neprestanom sukobu s bogovima. Unatoč tome, česti su
brakovi između divova i bogova.
* Vilenjaci elvovi (staronord.
álfar, engl. elves) žive u blatu ili u stijenama. Prinosila im se krv
bika pri žrtvovanju bogovima u čast.
* Fylgjur ('priviđenja') mogu
poprimiti oblik žene ili životinje, a može ih se izuzetno rijetko
vidjeti, izuzev u snovima ili u trenutku smrti.
* Dise (staronord. dísir) su njima bliska bića koja se predstavljaju kao ženski duhovi čuvari.
* Landvœttir (duhovi zemlje).
*
Patuljci (dvergar) bili su vrlo mudri i sposobni; oni su načinili
gotovo sve blago i gotovo sve čarobne predmete što ih bogovi posjeduju,
npr. Torov malj Mjollnir, Odinov prsten Draupnir, Freyev brod
Skidbladnir i druge. Prema nekima, stvorili su ih bogovi; drugi kažu da
su se javili još na početku kao crvi u Ymirovu mesu. Živjeli su u
planinskim pećinama i uglavnom su bili prijateljski raspoloženi prema
ljudima.
* Trolovi su zla demonska bića srodna divovima.
*
Valkire (staronord. valkyrje) su lijepe djevojke koje Odin šalje na
bojno polje da odaberu ratnike od kojih polovica pripada njemu, a
polovica Freyji. One odlučuju o pobjednicima, a s njima jaše i najmlađa
norna, Skuld. Valkire također poslužuju ratnike u Valhali (Valhall).

Eshatologija

Ragnarok
(povijest i usud bogova, staronordijski ragnarök ) Snorri Sturluson je
zamijenio riječju ragnarökr (sumrak bogova) te se taj pojam ustalio i
proširio prijevodima. Ragnarok će neposredno najaviti velika i duga
zima Fimbulvetr. U svijetu će se voditi mnogi ratovi u kojima se neće
poštivati niti srodstvo. Vuk Fenrisulf će se osloboditi uza. Loki
također. Muspellov brod Naglfari, načinjen od nokata mrtvih ljudi, je
dovršen, odvezat će se i krenuti u smrtni pohod. Brodom će upravljati
div Hrym. Fenrisulf je toliko razjapio čeljust da je zagrizao i u nebo
i u zemlju. Njegova sestra, zmija Midgardsorm, prolijeva otrov posvuda.
Razderat će se nebo i vatreni div Surt povest će Muspellove sinove
prema bojištu Vigrid preko mosta Bifrosta koji pritom puca jer može
izdržati samo bogove. Loki dovodi mrazne divove i stanovnike Niflheima,
carstva mrtvih. Bog Heimdall, čuvar Bifrosta puše u rog Gjallarhorn i
poziva bogove na vijećanje. Odin se savjetuje s Mimirom, a potom vodi
bogove i ratnike u boj. Odina proguta Fenrisulf kojeg ubija Odinov sin
Vidar. Freya ubija Surt jer nema svoga mača. Pas Garm i Tyr se
međusobno ubiju. Zmija Midgardsorm i Tor također, kao i Loki i
Heimdall. Potom Surt zapali čitav svijet.

No, zemlja nije mrtva,
ona će se ponovno obnoviti. Odinovi sinovi Vidar i Vali žive jer ih
oganj nije spalio. Doći će i Torovi sinovi Modi i Magni, a uskrsnut će
i Baldr i Hodr. Spasilo se i dvoje ljudi, Liv (Živi) i Leiftrasir
(Životnost); oni će ponovno obnoviti ljudsku rasu.

Asi
(bogovi)
Baldr, Bor, Bragi, Búri, Dag, Delling, Forseti, Heimdall, Hermod, Hodr,
Kvasir, Loki, Magni, Modi, Od, Odin, Tor, Tyr, Vali, Vidar
Asi
(božice)
Bil, Eir, Fulla, Gefjun, Gna, Hel, Hlin, Idun, Jord, Lofn, Nott, Saga,
Sif, Sigyn, Sjöfn, Snotra, Sol, Syn, Var, Vor, Trud
Vani
(bogovi i božice) Frey, Freyja, Frigg, Gullveig, Nerthus, Njord, Skadi, Ull, Vana, Ve, Vili
Norne (suđenice) Urd, Verdandi, Skuld
Valkire Brynhildr, Gondul, Gunn, Hilld, Hladgunnr, Rota, Skuld, Sigrdrífa, Sigrun, Skogul, Svava, Trud
Vilenjaci (álfar) Beyla, Byggvir, Dokkalfar, Volund
Divovi
Agir, Angrboda, Bragi, Beli, Bergelmir, Bestla, Billing, Boltorn,
Byleist, Elli, Farbauti, Fenja, Fjalar, Fornjot, Geirrod, Gerd, Gjalp,
Greip, Gilling, Grid, Gunnlod, Gymir, Hel, Hrym, Hræsvelgr, Hrod,
Hrungnir, Hymir, Hyndla, Hyrrokkin, Jarnsaxa, Kari, Laufey, Loki, Mani,
Menja, Modgunn, Muspel, Mökkurkalfi, Narfi, Olvaldi, Ragnhild, Ran,
Rind, Skadi, Snær, Suttung, Surt, Thokk, Tjazi, Thrudgelmir, Trym,
Utgardaloki, Vafthruthnir, Ymir
Patuljci Alvis, Andvari, Berling,
Brokk, Durin, Dvalin, Eitri, Fafnir, Fjalar, Galar, Gandalf, Hjuki,
Hreidmar, Litr, Lofar, Nordri, Sudri, Austri i Vestri, Nyi and Nidi,
Otr, Regin, Sindri
Ljudi Andhrimnir, Adils, Agne, Ask, Aslaug, Björn
Ironside, Bödvar Bjarki, Berserkers, Dag the Wise, Domalde, Draugr,
Dyggve, Egil, Einherjar, Embla, Erik and Alrik, Fjölnir, Frodi, Glam,
Grimhild, Gylfi, Haddingjar, Hagbard and Signy, Haki, Halfdan, Halfdan
the Old, Harald Hildetand, Hedin, Helgi Hundingsbane, Hjalmar, Hrólf
Kraki, Hugleik, Hvitserk, Ingeborg, Ingjald, Jorund, Karl, Krimhild,
Lif, Liftrasir, Marmennill, Mundilfari, Nór, Ottar, Raum the Old,
Röskva, Sigar, Siggeir, Sigmund, Signy, Sigurd, Sigurd Ring, Sinfjötli,
Skagul Toste, Skirnir, Sveigder, Svipdag, Thjálfi, Vanlade, Völva,
Yngvi and Alf, Yrsa
Ostala bića Alsvid, Arvak, Audhumla, Bergrisi
Eiktyrnir, Eldjotnar, Fenrisulf, Garm, Geri i Freki, Grani,
Gillenborsti, Gullinkambi, Gulltopp, Gýgr, Hafjotnar Hati, Heidrun,
Hildisvini, Hofvarpnir, Hræsvelgr, Hrimfaxi, Hrimtursar, Hugin i Munin,
Jormungand, Lindorm, Managarmr,Nanna, Nidhogg, Ratatosk, Skinfaxi,
Skoll, Sleipnir, Stormjotnar, Svadilfari, Sehrimnir, Tanngnjostr i
Tanngrisnir, Vedrfölnir, Yggdrasil
Mjesta Alfheim, Asgard, Barrey, Bifrost,

Bilskirnir,
Breidablik, Elivagar, Eliudnir, Fensalir, Folkvangr, Gimle,
Ginnungagap, Gjallar Bridge, Gjöll, Gladsheim, Glasir, Glitnir, Gnipa,
Himinbjorg, Hindarfjall, Horgr, Idavoll, Jotunheim, Ironwood,
Hlidskjalf, Muspelheim, Mimirovo vrelo, Mirkwood, Nastrond, Niflheim,
Noatun, Sessrumnir, Singasteinn, Slidr River, Sökkvabekkr, Thrudvang,
Thrymheim, Utgard, Valhala, Vanaheim, Hvergelmir, Vrelo Urd, Vigrid,
Vimur, Vingolf, Ydalir
Dragocjenosti Andvarinaut, Brisingamen,
Draupnir, Eldhrimnir, Gand, Gjallarhorn, Gleipnir, Gram, Grotte,
Gungnir, Helgrind, Helskor, Megingjord, Misteltein, Mjollnir, Naglfar,
Odrorer, Reginnaglar, Hringhorni, Skidbladnir, Tyrfing

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: M I T O V I

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 11:33


Vikinški
narodi štovali su bogove na svoju sliku i priliku. Uz vatre na imanjima
i u bajnim kraljevskim dvorima s koljena na koljeno prenosile su se
priče o panteonu kojim su dominirala božanstva koja su prije svega bila
ratnici: Odin, sveznajući spletkar bio je model lukavog vojnog vođe;
moćni, nekomplicirani Thor bio je borac par excelance i nije mu bilo
ravnoga kada su u pitanju bili snaga i hrabrost. Ipak, postojala je još
jedna, manje poznata, tradicija bogova i božica plodnosti, kao i priče
o čudnim zemaljskim duhovima - o divovima, patuljcima, trolovima i
vilenjacima. Sve njih obuhvaćao je mračni fatalizam, jer će na kraju
svega cijeli svijet bogova i ljudi biti izbrisan u jednom konačnom
apokaliptičnom susretu, sukobu između sila dobra i zla, koji su Vikinzi
nazivali Ragnarok.

Vikinški kozmos

Vikinška mitologija
predstavlja neobično jasnu sliku postanka i budućeg kraja svijeta. Na
viđenje porijekla svih stvari možda su utjecali uvjeti na Islandu, jer
je u njemu prisutna tipično islandska kombinacija leda i vatre.

Svijet
je, kao što govore mitovi, nastao iz golemog ponora Ginnungagap,
Beskrajne praznine. Ginnungagap je na jugu graničio s Muspellom,
prebivalištem vatre, a to je mjesto plamenim mačem čuvao vatreni div
Surt. Na sjeveru se nalazila smrznuta zemlja Niflheim, koja je kasnije
postala zemljom mrtvih. Ondje je dvadeset rijeka naviralo iz kotla
imenom Hvergelmir, izlijevajući svoje vode u Ginnungagap. U njegovim su
se neistraženim dubinama one smrzavale, postupno ispunjavajući ogromni
ponor. Kako se led uzdizao, tako ga je doticala vrelina Muspella, a iz
tog je spoja nastala vlaga koja se na neki način pretvorila u glinu.
Naposljetku je ta glina oživjela u obliku Ymira, praiskonskog diva
mraza. Kako bi Ymir imao od čega živjeti, nastalo je još jedno
stvorenje - ogromna krava imenom Audhumla, Hraniteljica, iz čijeg je
vimena krenulo mlijeko. Kako bi se nahranila, Audhumla je mogla samo
lizati slano inje. Dok je to radila, pod njezinim jezikom počeli su se
pojavljivati obrisi čovjeka. To je bio Buri, Proizvođač, a on je
kasnije postao djedom Odina, najvećeg vikinškog boga.

Nakon
toga, proces stvaranja se ubrzao, jer je i Ymir iz vlastitog znoja
stvorio par, točnije prvi par divova, neumoljivih neprijatelja bogova.
Kao predstavnici dobra i zla, te su dvije rase bile osuđene na vječite
sukobe. Ipak, i oni su se mogli međusobno družiti s vremena na vrijeme
- Odin je bio plod veze Burijevog sina Bora i žene diva.

Unatoč
svom miješanom porijeklu, Odin se odrastajući, pretvorio u pravu pokoru
za rasu divova, planirajući sa svojom dvojicom braće uništiti Ymira,
čija je krv napravila takvu poplavu da je potopila cijelo njegovo
potomstvo divova, osim jednog jedinog para. Ti su preživjeli pobjegli u
Jotunheim - doslovce Dom divova - gdje su začeli novu rasu čiji je
jedini cilj bio istrijebiti Odina i svu njegovu rodbinu.

Dovršivši
taj čin uništenja, Odin i njegova braća okrenuli su se stvaranju. Od
Ymirova tijela napravili su svijet kakvog danas poznajemo; od njegove
krvi nastala su mora i rijeke, od njegovog mesa kopno, od kostiju
planine, a od lubanje nebo. Četiri jaka patuljka, Sjever, Jug, Istok i
Zapad postavljeni su kako bi podupirali kutove nebeskog svoda, dok su
bogovi po njemu rasipali iskrice iz Muspella od kojih su nastale
zvijezde. Sunce i mjesec stavljeni su u kočije kako bi neprestano
slijedili jedno drugo nebom, naganjani od dva strašna vuka, Skolla
(''Gađenje'') i Hatija (''Mržnja''), koji će na kraju vremena
proždrijeti nebeska svjetla.

Stvorivši fizički svijet, Odin i
njegova braća potom su stvorili bića koja će ga nastanjivati. Prvo su
nastali patuljci, koji su izrasli iz ličinki koje su napale Ymirovo
istrunulo tijelo; bogovi su im dali svijest i naselili ih ispod zemlje
da traže zlato. U nekim mitovima, ti su patuljci pobrkani s Vilenjacima
tame, zamišljenima slično, kao rudarima koji prebivaju u tami. Za
razliku od njih, Vilenjaci svjetla prebivali su u carstvu Alfheim, u
blizini samih bogova. Nakon patuljaka, trojica su bogova stvorili ljude
- iz naplavina koje su pronašli na obali mora. Ljudima su dodijelili
centralno područje, Midgard, zbog zaštite okruženo ogradom napravljenom
od Ymirovih obrva. Tek nakon što su dovršili Midgard, izgradili su i
vlastiti dom Asgard, ispunivši ga velikim dvoranama i palačama. Do
Asgarda se moglo stići jedino preko mosta koji je čuvao Heimdall,
božanski stražar. Most se zvao Bifrost, a ljudima je izgledao poput
duge.

Geografija vikinškog kozmosa nikada nije bila egzaktna,
razlikujući se u pojedinostima od mita do mita. Ipak, bila je dosljedna
u prikazu mnoštva različitih svjetova. Prema tradiciji, postojalo je
ukupno devet svjetova, uključujući svjetove ljudi, divova i više od
jedne rase bogova. Najnižim od svih svjetova vladala je Hel, mračna
božica podzemlja, koja je bila napola živa žena a napola istrunulo
truplo. Devet svjetova nisu supostojali u miru; ponekada bi njihovi
stanovnici stvarali saveze, ali češće su se sukobljavali i radili
smicalice jedni drugima. I u tom je smislu kozmos odražavao stvarni
svijet kakav su Vikinzi poznavali - nemirno mjesto promjenjivih saveza
i sukobljenih carstava, prepun opasnosti i pod kontrolom neumoljive
sudbine.

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: M I T O V I

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 11:34

Aesir i Vanir

Svijet
Vikinga nije imao jednu nego dvije božanske obitelji, koje su možda u
početku odražavale različiteregionalne tradicije. Veća, dominantna
skupina bila je Aesir - sama riječ znači ''bogovi'' - koja je prebivala
u Asgardu i čiji je vođa bio Odin. Drugi važni članovi te obiteljske
skupine bili su Thor, Baldur, Heimdall i bog rata Tyr, te božice Frigg,
Sif, Nanna i Iduna. Preko Odina i Thora, ta je obitelj dala dva od
triju najštovanijih božanstava u staroj religiji.

Treće
božanstvo, Frey, bio je najpoznatiji pripadnik druge skupine, Vanir,
zajedno sa svojom sestrom blizankom Freyom i njihovim ocem Njordom.
Iako su u Vikinško doba pripadnici skupine Vanir bili štovani u cijelom
vikinškom svijetu, njihov je kult bio osobito jak u Švedskoj.
Povezivalo ih se posebice s narodom Svear iz središnjeg dijela zemlje,
a također ih se smatralo mitskom precima švedske kraljevske kuće.

Dok
su Thor i Odin bili ratnici, Frey i Vanir prvenstveno su se povezivali
s poljoprivrednom i seksualnom plodnošću. Sam Frey prikazivan je s
izrazito naglašenim muškim spolnim obilježjima. Freya je bila božica
ljubavi, osim toga, prema nekim mitovima, bila je i izrazito
promiskuitetna. Plodnost skupine Vanir protezala se na plodove zemlje;
oni su vladali suncem, kišom, usjevima i svime što raste, a njihovo
doba godine bilo je proljeće, kada su se održavale obredne gozbe i
procesije Freyu u čast.

U mitovima, odnos dviju obitelji u
početku je bio neprijateljski. Prvi rat vodio se između Aesir i Vanir,
a bio je potaknut, iz razloga koji nikada nije posve jasno objašnjen u
mitovima, ponašanjem klana Aesir prema ženi divu imenom Gullveig - što
znači ''ljubav prema zlatu''. Tri su je puta pokušali ubiti, ubadajući
je i paleći, no ona je svaki put preživjela. Klan Vanir podigao se u
njezinu obranu, a neprijateljstva koja su uslijedila na kraju su
rezultirala primirjem u sklopu kojeg su zaraćene strane zamijenile
taoce - Njord, Frey i Freya otišli su živjeti s Aesir, a Honir i mudri
Mimir pridružili su se obitelji Vanir.

Najvjerojatnije
objašnjenje ovog zagonetnog sukoba jest da on u mitskom obliku
predstavlja pomirenje postignuto između dva suprotstavljena skupa
uvjerenja. Kažnjavanje Gullveig možda simbolički predstavlja
nezadovoljstvo koje su sljedbenici Aesir osjećali prema naglašavanju
bogatstva i blagostanja u štovanju Vanir. Ako je tako, averzija je
uspješno pobijeđena, jer su nakon toga obje obitelji supostojale u
mitu, kao što su i njihovi nekad suprotstavljeni štovatelji supostojali
u stvarnom svijetu veći dio Vikinškog doba.

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: M I T O V I

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 11:37


Odin - gospodar žrtve



Odin
nije bio samo vrhovno vikinško božanstvo, on je osim toga bio i
najsloženiji i najviše tajanstven lik vikinškog panteona. Poznat kao
''Otac svega'' zbog svog sudjelovanja u stvaranju ljudskog roda, bio je
doslovno i otac nekoliko članova obitelji Aesir, uključujući Baldura i,
prema nekim izvorima, Thora. Dok je Thor kao zaštitni znak imao čekić,
Odin je imao čarobno koplje, Gungnir, koje su mu izradili patuljci kako
bi nepogrešivo pogodio svoju metu. Također je posjedovao i najboljeg
konja, osmonogog Sleipnira, a pratio ga je i par gavrana, Huggin i
Munin - doslovce Misao i Pamćenje - koji su istraživali vikinški
kozmos, po povratku ga izvještavajući što su vidjeli.

Zapravo,
malo toga bi promaklo i Odinu samom, jer je on sa svog prijestolja
visoko na planini Hlidskjaf mogao vidjeti svih devet svjetova,
promatrajući sve što se događa na njima. U potrazi za detaljnijim
informacijama lutao bi Midgardom prerušen, ljudima izgledajući poput
visokog čovjeka sa sijedom bradom u dugom ogrtaču i šeširu širokog
oboda.

Zbog svog dubokog poznavanja svijeta, bio je bog kojega
su sljedbenici poštovali i plašili ga se, ali ga nisu voljeli. Za
Odina, znanje je bilo moć, a u mitovima, on bi se često mnogo mučio
kako bi došao do znanja. Imao je jedno oko, jer je drugo žrtvovao kako
bi dobio nacrt iz Zdenca znanja. Kao bog poezije, pjesničku je
inspiraciju crpio pijući medovinu do koje je dolazio poprimajući oblik
zmije koja se doslovce uvlačila u podrum gdje ju je čuvao gramzljivi
div; potom bi, poput varalice zaveo kćer diva koja je čuvala medovinu i
iskapio bačve do dna.



Najzagonetnija
od svih dogodovština bila je muka koju je podnio kako bi doznao tajnu
runa. Kako govori Hávamál, visio je devet noći na Yggdrasilu, ranjen
kopljem i ''predan Odinu, samome sebi'', prije no što je uspio ugrabiti
svoju nagradu. Značenje najvjerojatnije govori kako se dragovoljno
predao i od sebe načinio žrtvu. Jednako tako bi ratne i druge
zarobljenike nudili njemu kako bi dobili blagodati, što je u njegovom
slučaju bila tajna ezoteričnog znanja. Trajanje njegove muke moglo bi
također biti važno, jer je brojka devet imala važno značenje u Odinovom
kultu. Kroničar Adam iz Bremena koji je djelovao u 11. stoljeću pisao
je da se glavni obred u velikom hramu u Uppsali u Švedskoj, gdje je bio
štovan Odin, održavao svakih devet godina i da je trajao devet dana,
tijekom kojih bi bilo ubijeno po devet žrtava svake dostupne vrste,
uključujući i ljudsku.

Ljudi su očigledno prihvaćali takve
krvožedne obrede jer se smatralo da Odin jamči uspjeh, posebice u ratu.
Ako je Thor bio arhetip vikinškog ratnika, Odin je bio smatran vrhovnim
bogom rata, ''Ocem pobjeda''. Kao takav, bio je zaštitnik cijele
aristokratske ratničke klase, a posebice kraljevskih kuća u Danskoj i
Norveškoj. Osim toga, bio je inspiracija divljim nordijskim ratnicima,
sljedbenicima Odina koji su njegovali mahnitost u borbi kao vid
zastrašivanja protivnika. Samo njegovo ime, koje znači ''bijesan'' ili
''pijan'', ukazuje na karakteristike koje su htjeli pokazati. Odin je
bio vlasnik Valhale, Dvorane poginulih, kamo su poginule ratnike
odvodili s bojnog polja.

Postoje indikacije, uglavnom nastale na
osnovu toponima, da se Odinov kult razmjerno kasno proširio sjeverno od
Baltika, šireći se prema gore iz sjeverne Njemačke i Jutlanda ne mnogo
prije početka Vikinškog doba. Čini se da je bio posebno slab u
jugozapadnoj Norveškoj, odakle potječe većina naseljenika atlantskih
otoka. Možda iz tog razloga, kao i zbog povezanosti s kraljevskim
kućama, taj kult nije nikada u potpunosti zaživio na Islandu na kojem
nije bilo kraljevske obitelji; ondje je Odin smatran zaštitnikom
poezije, ali nisu mu prinošene žrtve.

Čak i kada nije bio
izravno štovan, duh Odina progonio je nordijski svijet. U mitovima je
neprestano prisutan, pojavljujući se često kao deus ex machina i
intervenirajući neočekivano ali odlučno u živote ljudi. U najboljem
slučaju, bio je nepouzdan saveznik, koji bi ratniku jednog dana
omogućio pobjedu da bi ga već sljedećeg napustio. Zlokoban i
sveznajući, predstavljao je silu kojoj su se dodvoravali ambiciozni,
jer niti jedan drugi bog nije imao veće moći, no ipak nitko nije mogao
računati na njegovu dobru volju kao konstantu. Promjenjivih
raspoloženja i tajanstvenih djela, bio je utjelovljenje sudbine
nesigurnim ljudskim bićima u nepredvidivom, često divljem svijetu.

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: M I T O V I

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 11:38

Duhovi šuma

Dok su šume bile rijetko
dobro u nekim dijelovima vikinškog svijeta - preciznije rečeno na
Islandu i Grenlandu, gdje su se naseljenici morali oslanjati na drvo
koje je voda naplavila na obale - druga su područja, uključujući Dansku
i središnju Švedsku, obilovala šumama. U tim područjima, stabla su vrlo
brzo poprimila trajno značajnu auru za lokalnu populaciju. Već u 1.
stoljeću rimski povjesničar Tacit pisao je o tome kako germanski narodi
na sjeveru štuju svoje bogove u šumama, dok je tisuću godina kasnije
kroničar Adam iz Bremena prenio, u svom opisu poganskog hrama u
Uppsali, da su tijela ljudi i životinja žrtvovanih bogovima obješena u
svetom gaju. Povezanost stabala i nadnaravne prisutnosti pokazala se
duboko ukorijenjenom - još u srednjem vijeku, jedan norveški zakon
usmjeren uklanjanju ostataka poganskih vjerovanja zabranjivao je
ljudima vjerovati da su šume naseljene duhovima

Freya - gospodarica ljubavi


Freya
nije bila samo božica ljubavi, nego i rođenja, smrti i plodnosti -
cijelog ciklusa ljudskog života. Kaopripadnica roda Vanir, došla je u
Asgard sa svojim ocem Njordom o bratom blizancem Freyom kao dio nagodbe
koja je uslijedila nakon rata s Aesirom. Povezivana je s luksuzom i
ljubavlju prema lijepim stvarima, a poznato je da nije uvijek bila
sramežljiva kada je odabirala način kako ih dobiti - primjerice,
pristala je spavati s četvoricom patuljaka kako bi dobila ogrlicu
Brisingamen, neprocjenjive vrijednosti. No, bila je i hrabra - jedino
je ona bila spremna servirati medovinu pijanom divu Hrungniru kada je
on zaprijetio da će uništiti Asgard - a njezine se ljutnje trebalo
plašiti.

Kao utjelovljenje seksualne želje, bila je štovana zbog
svoje lascivne, strastvene prirode. Loki ju je optužio da je spavala sa
svim bogovima, uključujući i vlastitog brata, a žena div Hyndla
optužila ju je da ganja muškarce poput koze koja se tjera. Zauzvrat,
ona je pobuđivala žudnju u bićima svih vrsta - u jednoj priči div Thrym
ukrao je Thorov čekić, Mjollnir, planirajući ga zamijeniti za Freyu.
Drugi mit pričao je kako je div koji je izgradio utvrde Asgarda kao
plaću tražio sunce, mjesec i Freyu - trojstvo za koje se smatralo da
predstavlja sve snage svjetlosti, života i rasta.

Freya je bila
popularna božica, a njezin je kult bio raširen posvuda. Ponekada su je
promatrali kao simbol strasti, ali i suosjećanja - poput lika
Bogorodice, ali i Venere. Nazivana i ''Božica prelijepa u suzama'',
pričalo se da plače suzama od zlata zbog mušićavosti njezina supruga
lutalice Odura, slabije poznatog lika iz nordijskog panteona, za kojeg
se ponekad smatralo da je sam Odin, skriven pod drugim imenom. Kao
zaštitnicu razmnožavanja, zazivali su je ne samo ljubavnici željni
pojačati svoju vezu, nego i žene pri porodu te pri obredima imenovanja
novorođenčadi.

No, postojala je i grublja strana Freyine
prirode. Ponekada je lovila na bojnim poljima, dijeleći pola ubijenih s
Odinom i dočekujući ratnike koje je sama odabrala u svojim dvorima
Folkvanger. Također, isto kao i Odin, bavila se magijom - moćnim činima
zvanim seid. ''Najrenomiranija od svih božica'', kako stoji u Proznoj
eddi, bila je figura moći, ali i ljepote, strastvene prirode i
ekstremno uporna kada je trebalo istjerati svoju volju.

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: M I T O V I

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 11:39

Božanski gromovnik



Najjači
među bogovima, Thor, također je bio bog koji je izazivao najviše
divljenja. Njegov ogroman crvenobradi lik s plamtećim očima i žestokom
naravi izgledao je kao slika i prilika hrabrog vikinškog ratnika.
Slavljen zbog svojih podviga u kojima je ubijao divove, bio je štovan
kao glavni zaštitnik Asgarda i Midgarda i čuvar reda pred silama kaosa.

Sin
Odina i Jord (''Zemlja''), živio je sa svojom suprugom Sif na imanju s
540 soba, najvećem koje je ikada sagrađeno. Putovao je u kočiji koju su
vukle dvije koze, Škripozuba i Stisnizuba, koje su imale čarobne moći -
mogle su biti ubijene i pojedene ako bi ponestalo hrane, no dok bi im
kosti ostale netaknute, one bi se povratile u život. Ostalo dragocjeno
vlasništvo Thora činili su njegov čekić Mjollnir i pojas koji je imao
magičnu moć povećavanja njegove snage za pola kad bi ga stavio na sebe.

U
mitovima Thor prvenstveno slovi kao čvrst neprijatelj divova; nekoliko
mitova prenosi njegove pothvate u potrazi za neprilikama u Jotunheimu.
Primjerice, ubio je moćnog Geirroda, uhvativši grumen rastopljenog
željeza koji je div bacio na njega i bacivši ga natrag takvom snagom da
je prošao ne samo kroz Geirroda, nego i kroz stup iza kojega se
skrivao, pa još i dalje, kroz vanjski zid kuće. Ipak, njegovi odnosi
prema rasi divova nisu bili uvijek neprijateljski. Čak je imao i dva
sina sa ženom divom, Jarnsaxom od Željeznog noža, a proreknuto je da će
njih dvojica preživjeti Ragnarok i nasljediti čekić Mjollnir u novom
dobu koje će uslijediti.



U
stvarnom svijetu Thor je bio povezivan s prirodnim uvjetima, a prije
svega s olujama; za grmljavinu se govorilo da je to buka njegove kočije
dok prolazi nebom. Putnici su zazivali njegovu zaštitu kad god bi
krenuli na putovanja, a svaki put kada bi sijevnulo, ljudi bi se
prisjetili njegove moći. Možda zbog toga što je bio povezan s
putnicima, kult Thora obuhvatio je cijeli vikinški svijet. Prema
svjedočenjima toponima i osobnih imena, on je bio najpopularniji među
bogovima; ne manje od četvrtine ukupne populacije Islanda u vikinškim
vremenima imalo je imena u kojima se nalazila riječ Thor. Predsjedao je
Althingom, godišnjom skupštinom na Islandu, koja je započinjala s radom
na njegov dan, četvrtak (Thursday) - ondje, ali i na drugim mjestima u
Skandinaviji, zakletve su se izricale nad njegovim prstenom. U hramu u
Uppsali, njegova se statua nalazi na središnjoj poziciji, između Odina
i Frey, a kada je kršćanski misionar pokušao uništiti tu postavu,
platio je za to glavom. Odin je bio bog sjevernjačke aristokracije, ali
za većinu populacije - zemljoradnike, obrtnike i slične ljude - Thor je
bio vrhovni vladar i lik kojem su se obraćali za pomoć kad god bi
zaprijetila opasnost.

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: M I T O V I

Počalji od ANDJEO82 taj Ned 25 Okt 2009 - 11:39

Thorov čekić


Thorov
čekić Mjollnir jedno je od šest blaga koje su bogovima izradili
patuljci, majstori obrtnici vikinškog svijeta. Ostala blaga bila su
Odinovo koplje Gungnir, koje nije promašivalo metu, i njegov
samoobnavljajući prsten Draupnir; te kao darovi za Freya, divlja svinja
sa zlatnom grivom i čekinjama, te veličanstveni brod koji je mogao
jedriti i kopnom i morem, a mogao se presložiti na veličinu džepnog
rupčića. Međutim, klan Aesir smatrao je čekić najvećim od svih darova
zbog njegove vrijednosti, ali i zbog toga što je predstavljao moćno
oružje protiv neprijatelja - ne samo da bi zdrobio sve po čemu bi
udario, nego bi se svaki puta čarolijom vratio Thoru u ruku svaki put
kada bi ga on bacio. Za njegove štovatelje, smanjeni oblik čekića je
postao popularnom amajlijom. Amajlije u obliku čekića ljudi su
povezivali s ulogom Thora kao boga oluja; u mitovima se Mjollnir
ponekada poistovjećuje s gromovima za koje se smatralo da ih baca Thor,
a neki znanstvenici povezali su ime s ruskom riječju molnija, što znači
''munja''.

Loki - gospodar nepodopština

Loki je bio
kompleksan lik, varalica koji će se u vrijeme konačnog sukoba u
Ragnaroku pretvoriti u simbol čistog zla. Postoje različite verzije
priče o Lokijevom porijeklu. Najvjerojatnije je bio sin diva; ulazak u
Asgard postigao je osvojivši Odinovo prijateljstvo - njih su dvojica
postali braćom po krvi. Prepreden i zgodan, bio je jednako tako zloban
i lukav. Snorri Sturluson, glavni izvor za vikinške mitove, naziva ga
''klevetnikom Aesira i zagovarateljem prevare''.

Neke od priča o
Lokiju slijede poznati model priče o varalici u kojem pojedinac koji je
pretjerano mudar dobije ono što je zaslužio. Tako je jednom, izgubivši
okladu koja ga je mogla stajati i glave, završio zašivenih usana - što
je prikladna sudbina za pretjeranu slatkorječivost. Međutim, u drugim
bi prigodama njegova domišljatost spasila Aesir od katastrofe.
Primjerice, kada je div tražio sunce, mjesec i Freyu kao plaću za
izgradnju zida oko Asgarda, Loki ga je spriječio da dovrši zadatak na
vrijeme, što je onemogućilo da traži nagradu.

Lokijeva
strategija u toj situaciji bila je da se pretvori u kobilu kako bi
odvratio pozornost konja koji je nosio divove zalihe. Ta priča
ilustrira njegovu magičnu moć promjene lika - a u ovom slučaju i spola.
Priča također prikazuje njegovu ulogu u mitovima kao začetnika
monstruoznog potomstva, jer je iz zajednice pastuha i te kobile rođen
Odinov osmonogi pastuh Sleipnir. Ostalo Lokijevo potomstvo imalo je zle
moći; žena div Angrboda rodila mu je zastrašujući porod - Hel, kraljicu
mrtvih; Zmiju svijeta Jormunganda i proždrljivog vuka Fenrira.

Sudbina
Jormunganda i Fenrira je da će oni imati odlučnu ulogu u Ragnaroku, kao
i sam Loki. U toj posljednjoj inkarnaciji, on će jednom zauvijek
otkriti svoju pravu osobnost - personificirano zlo, koje će prekinuti
sve veze reda kako bi ponovno zavladao kaos.

ANDJEO82
Član
Član

Pol : Muški Broj poruka : 332
Poena : 556
Reputacija : -16
Datum upisa : 20.10.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: M I T O V I

Počalji od Sponsored content Danas u 2:15


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu