MUZIKA
Registruj se i postani i TI clan Muzika Foruma!
Pristupi

Zaboravio sam šifru

Traži
 
 

Rezultati od :
 


Rechercher Napredna potraga

Statistike
Imamo 2976 registrovanih korisnika
Najnoviji registrovani član je BrankaS

Naši korisnici su poslali ukupno 14346 članaka u 5870 teme
Mart 2017
PonUtoSreČetPetSubNed
  12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031  

Kalendar Kalendar

Fluks RSS


Yahoo! 
MSN 
AOL 
Netvibes 
Bloglines 



Mitoloska bica

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole

Mitoloska bica

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 18:27



Amazonke - zene ratnici

Anticka sjecanja

Legende i mitovi o Amazonkama, neukrotivim i nemilosrdnim zenskim ratnicima, tokom minulih stoljeca prošle su mnoge ispite i provjere, pa ipak, još i danas, prica o njihovom postojanju nije izgubila aktuelnost. Naprotiv!



Posljednje, ko zna koje po redu, "otkrivanje" prapostojbine zena-ratnika, svjetski su mediji zabiljezili sredinom januara/sijecnja 1976. godine, kada je poznati talijanski arheolog Gvido Boldrini, znanstvenik koji je svoj zivot posvetio proucavanju podataka o postojanju mitoloških Amazonki, sazvao tiskovnu konferenciju i javnosti obznanio svoja posljednja otkrica:
- Poslije dugotrajnih i napornih traganja, uspjeli smo pronaci veliki broj keramickog posuda, vrceva i pladnjeva, što odrazava nacin zivota legendarnih zena-ratnica. Otkopavanja koja smo na teritoriju Brazila obavili moje kolege i ja, svjedoce da je pleme Amazonki, zena-ratnika, uistinu postojalo!

Sta kazu legende?
Gvido Boldrini u svijetu istrazivaca nije nepoznat. Puna je dva desetljeca, sa svojim suradnicima, strpljivo proucavao biljni i zivotinjski svijet Amazonije; pješice i raznim sredstvima prevoza prevalio je desetine tisuca kilometara; boravio je medu brojnim divljim amazonskim plemenima i kopao na mnogim mjestima za koje je pretpostavljao da su pod površinom tla sacuvali kakve-takve ostatke mozebitnih naselja legendarnih Amazonki. Pa ipak, njegovo otkrice u Brazilu, nije do kraja potvrdilo autenticnost drevne sage koja je još uvijek omiljena tema brojnih avanturista i istrazivaca.

Mit o divljim i opasnim zenama-ratnicima datira, kako je poznato, iz najstarijih vremena ljudske historije. Susrecemo ih još kod Homera, potom kod grckog historicara i moraliste Plutarha (oko 50 - 125 n.e.), Pausanija i u gotovo svim "aleksandridama", pricama koje govore o ratnim pohodima i uspjesima grckog osvajaca Aleksandra Velikog (356-323 pr.n.e.).
Cak ni on, kazu predanja, nije mogao ostati pošteden okršaja s tim navodnim ratobornim "muškaracama", beskompromisnim ratnicima koje su se borile hrabro i do posljednjeg daha, te paranoicno mrzile muškarce i, nerjetko, bezobzirno ubijale cak i vlastite sinove!
Konacno, ova uzbudljiva saga ocigledno je doprinijela da i najmocnija rijeka na svijetu - Amazon - dobije svoje ime!

Sta su zabiljezili grcki povjesnicari?
Nesvakidašnja legenda o djevojkama-ratnicima izazivala je kroz historiju ljudskog roda veliku paznju medu istrazivacima, misionarima i odvaznim putnicima, tim prije što je postojanje Amazonki oduvijek smatrano - kontraverznom cinjenicom. Cak je i samo njihovo ime bilo kontraverzno. Grcki historicar Herodot (oko 481- oko 425 pr.n.e.), koji je ucestvovao u grcko-perzijskim ratovima, kaze da ime Amazonki potjece od skitske rijeci koja oznacava "ubice muškaraca". No, drugi je historicari izvlace iz cerkeske rijeci, koja oznacava "sve one koji obozavaju Mjesec", a treci misle da su u pravu oni koji tvrde da je narod zena ratnika s pravom dobio svoje ime prema grckoj rijeci "amazos"("bez dojke"), buduci da su Amazonke mladim djevojkama amputirale ili spaljivale desnu dojku kako im ne bi smetala pri gadanju strijelom ili bacanju koplja!
Jedno je vrijeme smatrano da Amazonke zive negdje u Maloj Aziji, u oblasti Euksina ili Crnog mora i da odatle polaze u svoje ljute osvajacke pohode. No, kasnije se vjerovalo da nastanjuju prostor oko Kavkaza, a u svojim ih djelima spominju i veoma strogi grcki povjesnicari, koji su pratili Aleksandra Makedonskog u njegovim osvajackim pohodima na Istok.

Kako su odgajane Amzonke
Kasnije su romanopisci i kronicari ovoj legendi dodavali nove (mozda izmišljene) detalje. Tako se do današnjih dana ocuvalo prilicno detaljna slika o njihovom zivotu, aktivnostima i društvenom ustrojstvu. Znamo, izmedu ostalog, da su za vladara imale kraljicu, da je najvaznije odluke donosio zenski parlament i da su se zenska djeca, poput Spartanaca, od malih nogu ucila borilackim vještinama.

Problem brojcanog odrzavanja rješavale su na jednostavan nacin: jednom su godišnje pozivale muškarce iz susjednog plemena Gargareanaca, o kojima gotovo ništa ne znamo, na veliku svetkovinu mira i ljubavi, cija je jedina svrha bila razmnozavanje rase.
Muška djeca koja su se radala iz tih veza, bila bi vracena svojim ocevima ili osudivana na smrt, dok su majke pazljivo odgajale svoje djevojcice i vec ih od prvih dana zivota poducavale da jašu, idu u lov, krote divlje konje i junacki se bore do posljednjeg daha. Drugim rijecima, Amazonke su svoj ratnicki zivot prilagodavale svojim interesima i svojim pogledima na svijet, izokrecuci naglavacke tradicionalnu strukturu klasicnog društva, koje je, kako je poznato, bez iznimke bilo patrijarhalno!
Tako je historija dobijala nova, zanimljiva obiljezja i dramatiku.
Za suvremenike antickog i predantickog vremena, Amazonke su bile samo jedno od polubarbarskih ratnickih plema koja su nastanjivala granicna prostranstva helenskog svijeta i koja su, s vremena na vrijeme, vodila zestoke bitke protiv Lidijaca, Frigijaca, Trojanaca i drugih naroda u Maloj Aziji. Njihovo naoruzanje sacinjavali su luk i strijela, koplje i laka sjekira, te štit u obliku polumjeseca i lagani šljem. Bile su vješte jahacice, te su njihovi napadi bili iznenadni i ubojiti.


Poslednji izmenio Admin dana Sub 12 Jul 2008 - 18:46, izmenjeno ukupno 1 puta
avatar
Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mitoloska bica

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 18:28



Amazonke - zene ratnici (2)

Gospodari maloazijskih stepa

Jedno predanje kaze da su Amazonke pod svojom vlascu dugo drzale siroko podrucje Male Azije, pa cak i gradove kao sto su Efes, Izmir, Mirna, Pafos i Sinope, te da su u Efesu podigle jedno od sedam graditeljskih cuda antike, glasoviti Artemidin hram.



Anticka mitologija posebno istice tri tragicne amazonske kraljice - Pentesileju, koju je tokom legendarnog Trojanskog rata ubio grcki junak Ahil; Hipolitu koju je obescastio i ubio Zeusov sin Heraklo (Herkul), i Antiopu, koju je ubio osnivac atenske drzave, legendarni junak Tezej.
Istodobno se cini da se nijedan dogadaj nije dublje usjekao u folklornu memoriju Stare Grcke kao sto je invazija Amazonki na Atiku i njihov rat protiv Helade. Prema drevnim autorima, armija hrabrih, dobro uvjezbanih i nauruzanih zena-ratnika, uspjela se probiti od juznih obala Crnog mora, i stici cak do samog srca Atine, gdje ih je poslije duge i krvave borbe savladao i unistio Tezej.

Vrijeme matrijarhata
Jedno drugo predanje kaze da su Amazonke pod svojom vlascu dugo vremena drzale siroko podrucje Male Azije, pa cak i gradove kao sto su Efes, Izmir, Mirna, Pafos i Sinope, te da su u Efesu podigle jedno od sedam graditeljskih cuda antike, glasoviti Artemidin hram, kojem se sirom Grcke odavala pocast u slavu Artemide, bozice mjeseca, lova, planina i suma, ali i u slavu hrabrih zena-ratnika, koje su svoje zivote polozili u odbrani Troje od grckih agresora.
Legenda se o Amazonkama najcesce pripisuje uspomenama na matrijarhat, sto je, velika zabluda, jer shvatati matrijarhat kao vladavinu zena nad muskarcima, u najmanju je ruku naivno i neozbiljno. U dobu matrijarhata nije se radilo o zamjeni funkcija muskaraca i zena. Pogotovo, ne u vrijeme vodenja ratova ili u podijeli domacih poslova.

Ozbiljniji povjesnicari, koji su se bavili pitanjima razvoja drustva, ovako nesto nikada nisu zastupali. Osnovna karakteristika matrijarhata bila je takozvana "matrilinearita", odnosno odredivanje rodackih veza po majcinoj, a ne po ocevoj liniji, kao i "matrilokacija", koja zahtijeva da muz zivi sa svojom suprugom na teritoriju njenog roda ili plemena!
Kada je rijec o narodnom stvaralastu i literaturi, matrijarhalni motivi mogu se naci u mnogim znamenitim djelima, kao sto su, recimo, njemacka "Pjesma o Hieldebrandtu", u staroperzijskoj bajci o Hrustemu, u zanimljivoj ruskoj pripovjesti o Ilji Muromcu, te u srednjovjekovnim avanturistickim storijama i drugim predanjima gotovo svih naroda svijeta.
Medutim, vecina znanstvenika i istrazivaca danasnjice smatraju da je objasnjenje legende o zenama-ratnicima veoma jednostavno - prvi ga daje glasoviti grcki lijecnik i osnivac znanstvene medicine Hipokrat (460-377 pr.n.e) u svom spisu "O podneblju, vodi i predjelima", a vezano je za Skite, divlja nomadska i ratnicka plemena iz maloazijskih stepa, koja su bila krajnje ratoborna i neprijateljski raspolozena prema svim svojim susjedima.
Njihovi odlucni napadi na susjede, ucinili su da su se mnoga tadasnja plemena povlacila pod njihovim ratnickim pohodima, otvarajuci im prostore prema Europi.

Nemilosrdni Skiti
Grci su Skite upoznali u vrijeme kada su se u sedmom stoljecu prije nove ere pojavili u predjelima oko Crnog mora. Pripadnici ovih plemena bili su niska rasta, duge kose, nabijene misicave muskulature, bez dlaka na licu, s kratkim nogama, ljutita pogleda i nadasve - nemilosrdni. Na svojim ratnim pohodima bojili su lice specijalno priredenim biljnim smjesama, pa je njihov izgled jos vise zastrasivao iznenadene zrtve.
Ako tome dodamo tradicionalnu skitsku odjecu, koja ni po cemu nije licila na grcku musku odjecu, kao i okolnost da su Skiti bili krajnje nepovjerljivi i predostrozni, i da su se uvijek pojavljivali samo na sigurnoj razdaljini od neprijateljskih strijela i kopalja, dakle, na velikom odstojanju, nije cudno da su ih Grci, u prvi mah, smatrali zenama-ratnicama, koje su na poludivljim konjima jurile preko beskrajnih stepa, boreci se zilavo, uporno, do pobjede ili do smrti!
Kada je, s vremenom, uspostavljena veza sa Skitima i pogreska bila ispravljena, legenda je vec bila stvorena i prihvacena u mnogim zemljama i medu mnogim narodima antike. Na isti nacin moglo je nastati i ime rijeke Amazon, jer su i pripadnici vecine divljih plemena koja zive u dubini amazonskih prasuma, takoder, slicnog izgleda kao Skiti. Obnazeni, oniski, misicavi, kratkonogi, ratoborni, dugih kosa, bez dlaka na licu i sa izrazitim potkoznim masnim naslagama. Lako je moguce da je spanjolce zacudilo i ucestvovanje zena u cestim ratnickim pohodima i bitkama, te su iskreno povjerovali da su u Juznoj Americi otkrili plemena Amazonki.
Drugo objasnjenje imena rijeke Amazon najvjerojatnije proistice iz indijanske rijeci "amacunu", koja u jednom dijelu Amazonije oznacava vodu, oblake, buku..., a u drugom znaci "onaj koji prozdire camce", kako se inace nazivaju tsunami valovi, koji nerjetko s plimom krecu uzvodno od oceana i dopiru daleko uz tok najveceg rijecnog sliva na svijetu, plaveci i pustoseci daleke prasumske obale.

Orellanova ekspedicija
Ipak, postoji jos jedno objasnjenje. Iste godine (1541.) kada je spanjolski konkvistador i osvajac blistavog carstva Inka Francisco Pizzaro (1475-1541) umro u Limi, njegov se brat Gonzalo, s golemim trupama i oruzjem, zaputio preko Anda, gdje je 1542. godine zalutao u mocvarne predjele gornje Amazonije. Da bi ekspedicija ostvarila svoje ciljeve i obezbjedila neophodne kolicine hrane za brojnu ekspediciju (oko 4000 ljudi), Gonzalo je izgradio brik (vrsta jedrenjaka) i nalozio odanom oficiru Franciscu de Orellanu da prokrstari podrucjem rijeke Rio Napa.

Plan, medutim, nije uspio, jer su snazne struje Rio Nape odvukle spanjolski brik u rijeku Amazon. Orellana je tako, ni kriv ni duzan, postao prvim Europljaninom, koji se s obronaka Anda spustio do usca Amazona u Atlantski ocean. Kronicar na brodu i svjedok ovog mukotrpnog i dramaticnog putovanja bio je franjevacki misionar Gaspar Caravahal, koji u svom dnevniku na nekoliko mjesta spominje i okrsaje s Amazonkama, divljim zenama-ratnicima, koje su ih napadale za vrijeme neizvjesne plovidbe.
Stotinu godina nakon Orellanovog dramaticnog putovanja niz Amazon, jedna je portugalska ekspedicija prokrstarila zelenim paklom najveceg rijecnog sliva na svijetu. U povratku joj se prikljucio isusovacki svecenik Christobal de Acunna, koji je napisao kroniku "Novo otkrice velike rijeke Amazon" ("Nuevo descubrimento del gran Rio de las Amazonas") u kojoj takoder pominje "divlje i ratoborne Amazonke", ali danas malo tko vjeruje da se odista radilo o plemenima zena-ratnica. Prije ce biti da je bilo rijeci o indiosima, koje su kronicari zbog njihove duge kose i lica bez dlaka pogresno smatrali zenskim ratnicima!

Bez pravih dokaza
Pokusaji da se mit o Amazonkama i znanstveno dokaze, na zalost, nikada nikome do kraja nisu posli za rukom. Jos su stari paganski istrazivaci i arheolozi ukazivali na brojne misteriozne grobnice, nadgrobne humke i trofeje, te na zagonetne svecanosti, misticne ceremonijale i zrtvene obrede, koji su asocirali na davnasnje postojanje nekakvog zagonetnog naroda zena-ratnika, ali istinski (nepobitni) dokazi nikada nisu izbili na vidjelo. Pa cak i danas, nakon arheoloskih iskopavanja u blizini Pokrovke, u Rusiji, gdje je otkriveno drevno naselje i grobnice za koje se tvrdi da je pripadalo plemenu zena-ratnika, mnogi jos uvijek sumnjaju da je uistinu rijec o divljim i nemilosrdnim Amazonkama.
sto se tice Grka, tajanstvene su Amazonke za njihove kipare, pjesnike, mitologe i oratore bile nepresusni izvor inspiracija i oni su toj zanimljivoj storiji dodavali razlicite epizode. Ukratko, mit o zenama-ratnicama mozda vuce korijen iz davnasnjih folklornih sjecanja na jedan period u istoriji covjecanstva kada je drustvo bilo matrijarhalno. Sjecanja na jedan od takvih perioda nalazimo i u djelu "Germanija" rimskog historicara Kornelija Tacita (oko 55 - 120 n.e.), koji je opisivao germanska plemena, cije su zene svoje sinove i muzeve pratile u rat.


Poslednji izmenio Admin dana Sub 12 Jul 2008 - 18:47, izmenjeno ukupno 1 puta
avatar
Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mitoloska bica

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 18:30

Prica o divljoj djeci (1)

Knjiga o dzungli

Moglo bi se reci da je to najpoznatija legenda u svijetu. Ona vec skoro tri tisuce godina uzbuduje mastu malisana i nadahnjuje umjetnike, koji uzaludno pokusavaju stvoriti djelo dostojno njenog fascinantnog sadrzaja...



Vrijeme dogadaja: osmo stoljece prije nase ere. Mjesto: obale talijanske rijeke Tibar. Glavne licnosti: blizanci po imenu Romul i Rem. Sve ostalo je vec odavno poznato. Da ne bi postali nasljednici rimske krune, njihov djed, kaze mozda najpoznatija legenda na svijetu, zli i pokvareni imperator, nareduje da se Romul i Rem pogube!
Saznavsi za tu strasnu odluku, sirota majka cini sto je u tim okolnostima mogla da ucini: svoje blizance stavlja u pletenu korpu, i prepustajuci ih sudbini, pusta ih niz rijeku Tibar. Zahvaljujuci rijecnoj matici, korpa je plutala sve dok je na jednom sprudu nije pronasla brizna vucica, koja je zahvaljujuci majcinskim instiktima, pregladnjele malisane podojila, a zatim odnijela u svoj usamljeni brlog i othranila. Kada su odrasli, kaze legenda, Romul i Rem su osnovali najblistaviji grad antike - Rim!

Nepouzdana statistika
Od tada pa do danas mnogi istrazivaci i znanstvenici pokusavaju odgovoriti na jednu misteriju: postoje li uistinu divlja djeca?! Djeca koju su othranilie i odgojile divlje zvijeri?!
Poznati francuski publicista L. Malsones tvrdi da su divlja djeca neosporna cinjenica. Ona ne postoje samo u egzoticnim i antickim legendama. Ona egzistiraju i danas. I ne samo u dzunglama Afrike, Azije i Juzne Amerike. Ima ih i u Europi. Doduse, u mnogim slucajevima njih ne odgajaju samo vucice, vec i majmuni, medvjedi, pa cak i leopardi, a poznati su i slucajevi gdje su roditelje zamijenili psi ili kojoti, kao u slucaju americkog nacionalnog junaka Pecossa Billa!
Malsones tvrdi da su u raznim krajevima svijeta - od 1344. godine do zakljucivanja prvog izdanja svoje zanimljive knjige "Divlja djeca" - pronadena 53 divlja djeteta, a od tada do danas, koliko nam je poznato, otkriveno ih je jos nekoliko.
Najnoviji slucajevi zabiljezeni su u Indiji. Sredinom maja 2001. godine, svjetske novinske agencije javile su iz New Delhia dvije gotovo senzacionalne vijesti. Prva se odnosi na djecaka Sudama Pradama, koji je kao 12-godisnji djecak, nestao u dzungli dok je sakupljao drva za ogrev. Dogadaj se odigrao 1990. godine i rodaci kod kojih je Sudam zivio bili su ubijedeni da je mrtav. U aprilu 2001. godine, medutim, indijski su seljaci prijavili lokalnoj policiji da su u dzungli, u grupi divljih primata koji su skakali s drveta na drvo, primijetili obnazeno kosmato stvorenje nalik divljem covjeku. Organizirana hajka urodila je plodom - u rukama policije nasao se divljak, zbunjen i preplasen. Umjesto rijeci ispustao je neartikulirane glasove. No, nije bilo sumnje da se radi o mladicu koji je odrasto medu divljim zivotinjama, daleko od ljudi i civilizacije.
Zahvaljuci obimnoj policijskoj i novinarskoj istrazi, nakon tridesetak dana, ustanovljen je identitet divljeg mladica. Otac davno otpisanog i vec prezaljenog Sudama Pradama prepoznao je svog sina, a kako su pisale lokalne novine, i on je prepoznao neke clanove porodice i svoj dom, ali nije uspio komunicirati s njima, jer je potpuno zaboravio jezik!

Panika u New Delhiju
Drugi slucaj je mnogo zanimljiviji, pa je stoga za vrlo kratko vrijeme postao udarna tema informativnih radio-televizijskih emisija, bulevarske stampe i svjetskih tabloida. Sredinom maja 2001. iz indijskog glavnog grada, novinari su javljali da indijska policija nema dovoljno vozila kojima bi intervenirala na svim mjestima odakle stizu panicne dojave o susretima sa supersnaznim covjekom-majmunom, koji je izazvao nezabiljezenu paniku i histeriju u New Delhiju i njegovim prigradskim naseljima.
Posljednja zrtva tog cudovisnog stvorenja bila je trudnica koja je poginula dok je pokusavala pobjeci, jer su susjedi poceli vristati da se priblizava covjek-majmun. Prezivjeli ocevici ispricali su policiji da je rijec o bicu obraslom gustom dlakom, visokom izmedu 135 i 185 centimetara, s ostrim metalnim noktima, kacigom na glavi i raznim zavojima. The Times of India poveo je novinarsku istragu i ustanovio da su na tijelima mnogih ljudi, koje je napastvovao divlji covjek, ostale neobicne ozljede. Neimenovani policajac otkrio je novinarima lista The Statesman sumnju da se mozebit radi o skupini maskiranih ljudi koji teroriziraju neuke ljude, a zamjenik sefa policije u Istocnom Delhiju, Manoi Kumar Lal, izrazio je svoju bojazan da bi medu stanovnistvom moglo doci do tragicne histerije.
To raspolozenje najdrasticnije je osjetio lutajuci dugokosi jogin Jamir koji je tumarao ulicama kada je na njega nevjerojatnom silinom nasrnula razjarena rulja, brutalno ga premlatila i predala policiji vjerujuci da su uhvatili opakog covjeka-majmuna.

Panika se siri a policija priznaje da je potpuno neuspjesna u lovu na tajanstvenog divljeg covjeka, koji je samo u jednoj noci, navodno, viden na 50 razlicitih mjesta u glavnom gradu Indije. Policajac Suresh Roy, izjavio je novinarima kako je potvrdeno 12 napada u smao jednoj noci, cime je ukupni broj napada na ljude premasio 65. Vecina prepada grozomornog divljeg stvorenja odigrala se u New Delhiju, Ghaziabadu i Noidi. Poricuci da je policija dobila naredbu da puca cim vidi monstruma, Suresh Roy navodi da su lijecnici prema ozljedama zrtava dosli do zakljucka da opaki napadac nije ni zivotinja, a ni covjek!
Bez obzira hoce li indijska policija ikada otkriti da se iza identiteta nasrtljivog i opasnog covjeka-majmuna krije neki mastoviti psihopata ili ce potvrditi da je rijec o divljem covjeku, daleko najpoznatije price o divljim djecacima, koji su odrasli u dzungli, medu divljim zivotinjama, svakako su one o Tarzanu i djecaku Mogliju, glavnom junaku jedne od najcitanijih knjiga svijeta - "Knjige o dzungli", engleskog knjizevnika i nobelovca Rudyarda Kiplinga (1865-1936). Kako se o njima, njihovom nastanku i njihovim uzbudljivim avanturama, gotovo sve zna, necemo se mnogo baviti njihovim interesantnim biografijama.
Ispricat cemo vam neke druge, u nas manje poznate autenticne price...

Poput vucijih mladunaca
Zahvaljujuci jednom misionaru evangelisticke crkve, sveceniku indijskog podrijetla A. L. Singhu, koji je u London 1920. godine poslao detaljno izvjesce, svijet je saznao za potresnu sudbinu dvoje napustene indijske djece, koje je - zajedno sa svojim mladuncima - odgajala jedna vucica.
Boraveci u tihom i egzoticnom Midnapuru, engleski je misionar saznao da se u blizini tog gradica okrzenog nepreglednim dzunglama, s vremena na vrijeme, u pratnji vucice pojavljuje i dvoje malih covjekolikih stvorenja, sjajnih i preplasenih ociju, koji svojim pojavama plase seljake i napadaju stoku. A. L. Singh je organizirao hajku i uskoro otkrio njihovu jazbinu. Vucica je ubijena na licu mjesta a u brlogu, zajedno s dva vucja mladunca, pronadene su i dvije divlje djevojcice - osmogodisnja Kamela i 18-mjesecna Amela!
Gotovo izbezumljene od straha sirote djevojcice, koje su prezivjele tesku traumu organizirane hajke i bile svjedocima uzasne smrti njihove "majke" vucice, odvedene su u jedno midnapursko sirotiste gdje su dugo vremena, pod ocitim stresom, odbijale hranu, ponasajuci se prema ljudima poput vucijih mladunaca - divlje i s nepovjerenjem!
Kamela i Amela nisu umjele da stoje na nogama, ali su bile veoma brze kada bi trcale cetveronoske; nisu naucile da spavaju u postelji, vec su se jedna uz drugu privijale i tako spavale; nisu naucile da se smiju niti da govore, a u prisustvu ljudi najcesce bi prijeteci rezale i ispustale ljutite neartikulirane glasove. Divlje djevojcice su imale izvanredno razvijena cula mirisa i sluha; pokazivale su panican strah od vatre; izbjegavale su zatvorene prostorije i bezbroj su puta poksale bjezati kako bi se domogle slobode!

Njihov jelovnik bio je krajnje siromasan i jednolican: iskljucivo su pile mlijeko i jele sirovo meso, ali je Kamela s vremenom pocela da jede i kasu spravljenu od rize i zitarica. Kada je godinu dana nakon hvatanja Amela umrla, Kamela je skoro pune dvije godine neutjesno tugovala i plakala. No, okruzena paznjom sestara misionarki, divlja je devojcica u sirotistu zivjela jos sedam godina i za to vrijeme naucila da se krece uspravno, da nosi odjecu, da jede kuhanu hranu i da s mnogo manje straha komunicira s ljudima. Cak je naucila i oko pedeset engleskih rijeci, koje je koristila u svakodnevnom zivotu. Umrla je sa sesnaest godina, ali je njena mentalna zrelost - kako su znanstvenici ustanovili - bila zapanjujuce niska, na razini trogodisnjeg djeteta!

Divlji djecak iz Francuske
Nista manje potresna nije ni prica o Victoru, divljem djecaku iz Avignona. On je, kazu ljetopisi, davne 1799. godine bio senzacija o kojoj se raspravljalo i na francuskom dvoru. Pronaden je u dubokim i neistrazenim sumama juzne Francuske i zacijelo je prvo divlje dijete u povijesti koje su proucavali europski znanstvenici. No, ni s Victorom nije islo bas lako i bez poteskoca. Ubrzo nakon hvatanja, uspio je da izmakne paznji svojih cuvara i ponovo netragom nestane. Sljedecih se sest mjeseci krio u sumama Avignona, uspjesno izbjegavajuci organizirane potjere i policijske zasjede. Uhvacen je u blizini sela St. Servena, u trenucima kada je onemocao od stalnog skrivanja, progona i gladi, tragao za hranom.
Nitko nikada nije saznao koliko je Victor dugo bio prepusten surovoj divljini, ali se moglo zakljuciti da je tamo odrastao i stekao zivotinjske instikte. Preko vrata je imao dugu i opasnu brazgotinu, pa su francuski znanstvenici zakljucili da je, najvjerojatnije, jos kao malo dijete u polumrtvom stanju ostavljen u sumi kako bi izdahnuo.
Kada je uhvacen mogao je imati izmedu 11 i 12 godina i bio je visok oko 140 centimetara. Njegovo mrsavo, ogrubjelo divlje lice neprekidno se grcilo, a svaki cas je trljao oci i opasno skrgutao snaznim zubima. Nije mogao da miruje na jednom mjestu, pa se u prostoriji kretao tamo-amo, poput kakve zarobljene zvijeri. Nije podnosio nicije drustvo i svojim je ostrim zubima ujedao svakog tko bi mu se priblizio.
Victor nikada nije zaplakao, a njegovo lice bilo je bezizrazajno - nikada nije odavalo unutarnje raspolozenje. Volio se kretati nag, nije podnosio nikavu odjecu, niti je zelio da spava na krevetu ili na posteljini. Nije znao da govori, niti je hranu prepoznavao po izgledu. Jeo bi tek posto bi dobro onjusio ono sto je pred njega stavljeno.
Prvih su se mjeseci o divljem djecaku brinuli sluzbenici seoske uprave u Svetom Sernenu, ali kako se vijest o Victorovom hvatanju brzo procula Francuskom, grupa pariskih znanstvenika uputila je vlastima zvanicni zahtjev da se "divlji djecak iz Avignona" obavezno prebaci u neku znanstvenu instituciju u kojoj bi se mogao podvrgnuti razlicitim testovima i detaljnim proucavanjima. Uskoro se to i dogodilo.

Smrt u usamljenosti
Kako nije govorio, siroti Victor je dospio u Nacionalni institut za gluhonijeme, a zadatak da o njemu skrbi dobio je doktor Jean-Marck Hutar, osjecajan i plemenit znanstvenik, koji se, kazu, o Victoru brinuo kao o vlastitom sinu!
Sljedecih godina, divlji je djecak izrastao u stasitog mladica. Dr. Hutar ga je naucio "lijepom ponasanju", ali ga nikada do kraja nije uspio ukrotiti i prevaspitati. Naucio ga je da se odjeva, da se redovno kupa i odrzava higijenu tijela, da spava na krevetu, da se sluzi priborom za jelo i da jede istu hranu koju su u to vrijeme jeli i njegovi francuski vrsnjaci. To je dalo povoljne rezultate. Victor je nakon nekoliko godina cak poceo pokazivati interesovanje i za drustveni zivot, ali se ubrzo povukao u osamu, jer se nije mogao navici na ceste zlobne primjedbe ljudi sa kojima se sretao.
Zahvaljujuci plemenitom dr. Hutaru, Victor je naucio i da pise, ali nikada nije naucio tecno da govori. Doduse, znao je izgovarati mnoge rijeci, ali nikada do kraja nije uspjevao sastavljati recenice u osmisljene jezicke forme.
Zasto?
Na to pitanje dugo vremena nitko nije znao pravi odgovor. Tek u novije vrijeme znanstvenici su dosli do jedinstvenoig stava:
- Svako dijete govor mora savladati prije svoje cetvrte godine - smatra Burton Vajat, glasoviti americki strucnjak za razvoj djeteta na sveucilistu Harvard. - Ako ga do tada ne uspije savladati, pouzdano se moze tvrditi da ga nikada nece tecno govoriti!
Da li je to znacilo da je Victor bio odbacen prije svoje cetvrte godine i da je u divljini, medu divljim zivotinjama, proveo najmanje sedam-osam godina?
Drevne francuske kronike kazu da je Victor umro usamljen, u domu umirovljenog dr. Jean-Marck Hutara i da nikada nije odgovorio na ovo pitanje. Iza sebe je ostavio i mnoge druge zagonetke. Medu njima i onu, mozda najznacajniju - tko su bili njegovi roditelji, pod kakvim su ga okolnostima odbacili i koje su divlje zivotinje preuzele roditeljsku skrb nad "divljim djetetom iz Avignona"?!
avatar
Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mitoloska bica

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 18:32



Izmedu istine i mašte

Divovi, jesu li postojali?

Mitovi i legende o snaznim dzinovima, nerijetko zlim jednookim cudovištima, kiklopima, vec se tisucama godina prenose, s koljena na koljeno, uzbudujuci ljudsku maštu. A u svakom mitu, kazu, ima bar jedno zrno istine!



Ovu zanimljivu storiju zapocet cemo jednom dobro poznatom antickom legendom, koju su ovjekovjecili i drevni helenski
umjetnici. Radi se o - Bitki Bogova s titanima! U Pergamu (grc. Pergamon), starom gradu na sjeverozapadu Male Azije, prijestolnici nekada mocnog Pergamskog carstva (III-II st. pr.n.e.) i svojevrsnom epicentru helenske kulture, prije svega kiparstva, sve do naših dana se sacuvalo umjetnicko djelo izuzetne kulturno-histortijske vrijednosti - cuveni Pergamski oltar!

Legendarna licnost
Oltar je posvecen najstarijem i najpoštovanijem bogu starih Grka, bogu Zeusu, pa ga mnogi danas nazivaju još i - Zeusovim oltarom. Na visokom reljefu stamenog kamenog friza, nepoznati su majstori uklesali borbu na život i smrt u kojoj ucestvuje veliki broj osoba. Scena djeluje autenticno i puna je dramatike: dok gorostasni titani (?!) ljutito bacaju ogromne gromade stijenja, iz Zeusovih ruku blješte munje i udaraju gromovi!

Oni koji poznaju velicanstvenu Heladu (Stara Grcka), dobro im je poznato da je prekrasni Pergamski oltar, samo jedno od drevnih djela za koje se kaže da predstavljaju istinsku kulturno-historijsku dragocijenost. Njegovu neprocjenjivu vrijednost potcrtava i cinjenica što je, na žalost, jedina sacuvana ilustracija jednog od cestih umjetnickih motiva antike - bitke grckih Bogova s titanima - a pitanje na koje cemo u ovom zanimljivom dosijeu pokušati odgovoriti jeste - da li se radi samo o interesantnoj legendi ili je na našem planetu nekad, u davnoj prošlosti, kako neki autori vjeruju, uistinu živjela rasa divova!
Istraživaci koji su proteklih desetljeca pokušavali doci do ogovora na ovo neobicno pitanje, došli su do neupitnog zakljucka: gotovo da nema naroda u prošlosti koji u svojoj usmenoj tradiciji nije ostavio uzbudljiva predanja ili umjetnicka djela o nezgrapnim, najcešce opakim divovima ili jednookim cudovištima.
Storije o njima uzbudivale su pucanstvo stare Grcke. Prisjetimo se: Kiklop, jednooko cudovište, bio je pomocnik grckog boga Vulkana; Argus je, s druge strane, bio cudovišni div sa stotinu ociju; Atlas ili Atlant, simbolizirao je diva koji na svojim ledima nosi cijeli svijet...
Slicne nam sage stižu iz Skandinavije, sa dalekog sjevera, iz zemalja Bliskog i Srednjeg istoka, iz srednje Azije, iz Kampucije, drevne Kine i Indonezije, Sjeverne i Južne Amerike... Cak i tradicije najveceg broja dojucerašnjih kanibalskih plemena u Papui Novog Gvineji govore o "bijelim Bogovima gorostasnog stasa, koji su živjeli prije njih i koji su obecali da ce se jednoga dana vratiti"...

Na Zemlji je bilo dzinova
Džinovi se gotovo po pravilu pojavljuju i u arapskim legendama i pricama, prisjetimo se "Hiljadu i jedne noci", kao i u najstarijim indijskim epovima, koji sežu sve do prastarih vremena u kojima su nastajale velicanstvene tradicije vedske kulture.

Kad sve ovo znamo, nije onda nikakvo cudo što se divovi pominju i u najstarijim pisanim dokumentima. Naprotiv! Babilonski su žreci (ucenjaci i cuvari naslijedenih tajnih znanja i vještina), kako je klinastim pismom na glinenim plocicama zabilježio nepoznati kronicar, svoja su fantasticna znanja iz oblasti matematike, astronomije i zvjezdoznanstva, primili od misterioznih bica džinovskog stasa, što su na obale Mozopotamije pristigla iz mora ili - s mora!
O divovima govore i najstariji epovi svijeta, kao što su staroindijska Mahabharata, sumerski Ep o Gilgamešu ili Homerova Odiseja. O njima kazuju egipatski papirusi i svete knjige Talmud, Stari zavjet, Biblija i Kur'an.
"Na zemlji je bilo džinova" - citamo u Bibliji - "narocito od vremena kada su sinovi Božiji odlazili do kceri covjecijih i one im pocele radati djecu..." Slicnu konstataciju nalazimo i u Genezi (Knjiga postanka) u kojoj se doslovno kaže: "Tada su na zemlji prebivali divovi!..."


Poslednji izmenio Admin dana Sub 12 Jul 2008 - 18:49, izmenjeno ukupno 1 puta
avatar
Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mitoloska bica

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 18:35

Jesu li postojali?

Orijas iz Kardifa

Ujesen 1869. godine na periferiji sela Cardiff, u drzavi New York, radnici su iskopali dzinovsko ljudsko tijelo. Tako zapocinje prica o kojoj Amerikanci i dan-danas rado pricaju...



Desilo se to 16. listopada na imanju farmera Williama C. Newela u trenucima dok su radnici kopali bunar. Iz zemlje je izvuceno po mnogo cemu cudno, mumificirano tijelo dzinovskog muskarca, koje kao da se - lezeci u zemlji - pretvorilo u kamen. Bio je visok 3,16 metara, a tezak cak nezamislivih - 1360 kilograma.
Otkopana grdosija ili "Orijas iz Cardiffa", kako su ga nazvali americki novinari, bio je razumljivo prava senzacija, pa se William C. Newell, vlasnik farme na kojoj je iskopan tajanstveni dzin, uskoro obogatio svakodnevno naplacujuci karte znatizeljnim posjetiteljima.

Smisljena podvala
Tko zna kako bi se ova neobicna prica zavrsila da William C. Newell svoju "zlatnu koku" nije prodao. Uskoro je "mumificirano tijelo" dospjelo u ruke znanstvenika, a oni su bez po muke otkrili prevaru stoljeca - "Orijas iz Cardiffa", bio je dobro smisljena podvala!
Americki su znanstvenici otkrili da je dzin bio isklesan od sedre, a zatim pazljivo preliven sumpornom kiselinom kako bi dobio zelenkastu patinu i djelovao kao mumificirano i okamenjeno ljudsko tijelo!
Ovaj bizarni dogadaj nije uticao da se price o dzinovima zauvije ugase. Naprotiv. Osamdesetih godina minulog stoljeca profesor arheologije Luis Licky je otkrio prahistorijsku lobanju dzinovskog djeteta, a u blizini lobanje nasao je i golemo kameno orude, kojim su se, po svoj prilici, sluzili pripadnici nepoznate dzinovske rase. Uskoro su jos neki znanstvenici, koji su kopali na drugim arheoloskim lokalitetima, u indijskoj drzavi Penjab i u kineskom dijelu pustinje Gobi, dosli do slicnih materijalnih otkrica koja govore u prilog da su u proslosti nasim planetom, uistinu, hodale dzinovske covjekolike kreature.
Tako se doslo i do znanstvene spoznaje o Gigantopithecu za koga u svojoj zanimljivoj knjizi "Majmuni, divovi, ljudi", znameniti istrazivac, profesor Franz Weidenreich, predavac na americkom Sveucilistu u Chicagu, s pravom kaze: "To je bio vise dzinovski covjek, nego dzinovski majmun!"
Postojanje divova u proslosti naseg planeta, isticu mnogi istrazivaci, paleontolozi i antropolozi, sasma je vjerovatna cinjenica. Posljednji njihovi pretstavnici zivjeli su pocetkom historijske epohe, a uspomena na njih dospjela je do nas u vidu legendi, zanimljivih predanja i uzbudljivih svjedocanstava antickih autora. No, postoje dokazi i dokumenti da su neki od njih jos dugo odolijevali zubu vremena i da uspjeli prezivjeti sve do pocetka 16 stoljeca.

Dzinovi Patagonije
Iz dnevnika Antonija Pigafette, koji je ucestvovao u prvoj plovidbi oko svijeta sa znamenitim portugalskim pomorcem Fernaom de Magellanom (1480-1521), i bio njegov brodski kronicar, saznajemo, naime, da se jednom prilikom 1519. godine, u vrijeme kada su Magellanovi brodovi bili ukotvljeni u jednoj tihoj morskoj uvali na obalama Patagonije, iza brezuljka pojavio i prema iznenadenim i zbunjenim moreplovcima sisao neki divljak neobicnog izgleda. Bio je dzinovske visine i ogromne snage. Uplaseni su ga mornari primili prijateljski, te su ga cak i nahranili i dali mu poklone. Kao sto stoji u Pigafettovom dnevniku, najveci mornar na brodu dzinu je bio samo do pojasa, i njegova se visina mogla procijeniti na fantasticnih - 3,5 metra!
"Orijas nije bio usamljen", zapisao je Antonio Pigafette. "On se sljedeceg dana ponovo pojavio, ali je ovoga puta sa sobom doveo isto tako dzinovsku zenu..."

No, bila je to njegova neoprostiva greska. Ovaj put mornari su ga na prevaru uspjeli da vezu i da ga prebace na brod. I dok su se oni borili sa orijasem, zena je uspjela da se domogne tropske sume i da se tamo sakrije.
Magaellanova je bila zamisao da patagonijskog dzina povede u Europu i da "daruje" kralju kako bi dokazao da u Novom svijetu zive ljudi drukcijeg izgleda i stasa. Ali, tokom cetveromjesecne neizvjesne plovidbe Tihim oceanom posada je dozivjela nezapamcenu glad. Jedan od prvih je stradao siroti patagonijski kolos, jer za njegov prozdrljivi organizam nije bila dovoljna jednolicna i oskudna ishrana, koju su sutke podnosili Magellanovi mornari.
Mada, kako kaze ruski istrazivac i pisac Solomon suljman, znanstvenici ni dan-danas ne mogu da objasne egzistiranje dzinova na tlu Patagonije, ipak je dnevnik portugalskog kronicara Antonija Pigafette historijska dokument. Pojedinosti vezane za njegov boravak na brodu opisane su detaljno i precizno, tako da ne postoje razlozi da mu se ne vjeruje. Ukratko, dzinovski ljudi izgleda uistinu nisu nikakva novost ni rijetkost za stanovnike nase planete, tako da je sasvim vjerojatno da drevne price o njima nisu puke izmisljotine.
Bilo kako bilo, rasa dzinova je s vremenom iscezla s lica naseg planeta ili se ocuvala samo na rijetkim, pustim mjestima (poput Maunt Shaste) ili na usamljenim otocima, od kojih je jedno vjerovatno bilo i Polifemovo, na koje je za vrijeme svoje neizvjesne odiseje dospio junak Homerovog epa Odisej!
No, time se ne zavrsava prica o dzinovima koji, navodno, i dan-danas vrsljaju prostorima naseg planeta. Istrazujuci fenomen letecih tanjira (NLO) i citajuci svjedocanstva onih koji su se sreli sa enlonautima, dakle, s covjekolikim bicima iz tajanstvenih intergalaktickih letjelica, nerjetko se pominju dzinovske kreature, najcesce visoke izmedu 2,5 i 3,5 metara! Takvih iznenadnih susreta bilo je u mnogim krajevima svijeta, od Italijee do Brazila, a ufolozi smatraju da su vecina tih svjedocanstava istiniti i da se ne mogu svrstati u pretjerivanja dokonih mastara.

Hormoni rasta
Posljednjih decenija, medutim, znanost pocinje da produbljuje saznanja o utjecajima atmosfere, ishrane, svjetlosti, temperature, svemirskog zracenja, elektricnih i magnetskih polja i gravitacije na rast zivih celija, narocito na akceleraciju celijskih organizama. Godine 1966. kineskom biokemicaru Choh-Hao-Liu poslo je za rukom da u laboratorijima Kalifornijskog sveucilista otkrije strukturu hormona rasta, koji se sastoje iz 188 aminokiselina a proizvodi ga - hipofiza!
Taj se hormon vec sinteticki proizvodi, a mnogi su znanstvenici na tragu otkrivanja raznih fizickih i kemijskih utjecaja, koji mogu da povecaju ili smanje lucenje hormona rasta. Takva ce istrazivanja, isticu znanstvenici, moci pruziti odgovor na pitanje zasto su i zbog kojih prirodnih utjecaja izumrli dinosaurusi, a mozda ce uspjeti odgovoriti i na pitanje za kojim tragamo - kakvi su utjecaji izazvali pojavu i nestanak divova na Zemlji?!
Zbog svega toga, postojanje dzinova, gorostasa, titana, kiklopa...u proslosti naseg planeta je krajnje vjerovatno. Uostalom, kako smo vec rekli, danas su vec poznate dvije izumrle dzinovske vrste - meganotropi i gigantopitheci, a dijelovi njihovih gorostasnih kostura danas se otkrivaju na mnogim mjestima u svijetu: u juznoj i istocnoj Africi, juznoj Kini, Indiji, na Javi, u Mongoliji, Kanadi...
Istini za volju, znanstvenici ne smatraju da su oni neposredni covjekovi preci, vec da su samo jedan od ogranaka osnovne linije antropogeneze. Njihovo je egzistiranje na Zemlji bilo istodobno s izravnim precima suvremenog covjeka - homo sapiensa. To potvrduju i prastari mitovi i legende, kao i djela antickih autora. Jer, sasma je logicno pitanje - otkud su nasi davni preci mogli znati za postojanje dzinova, kada se zna da su paleontoloska istrazivanja zapocela koristiti znanstvene metode tek u 19. i 20. stoljecu.
A pitanje - da li i danas postoje divovi - ostaje otvoreno.
Mozda na planini Mount Shasta... Ili u nepristupacnim, planinskim predjelima naseg planeta gdje, prema nekim istrazivacima, caruju jeti, almas, bigfoot ili mono grande...
avatar
Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mitoloska bica

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 18:36

Tajna koja odolijeva znanosti

Otkrice u Siriji

Navodna grobnica Abela, drugog sina Adama i Eve, za koju se vjeruje da je u blizini Damaska, glavnog grada Sirije, svojim dimenzijama neosporno potvrdjuje legendu da su u prošlosti na našoj planeti živeli divovi!



Početkom 2005 godine, grupa ruskih znanstvenika, sa profesorom Ernstom Muldasheyom na čelu, organizirala je znanstveno-istraživačku ekspediciju u području Bliskog i Srednjeg istoka. Posjetivši mnoge interesantne arheološke lokalitete u Egiptu, Libanonu i Siriji, ruski su učenjaci pokušali otkriti najveće misterije ljudske civilizacije. Iako do kraja nisu uspjeli i materijalnim dokazima potvrditi svoje znanstvene teze o najstarijoj prošlosti ljudskog roda, straživanja su dovela do senzacionalnih nagovještaja. Istraživači su otkrili i locirali prastare grobnice divovskih ljudi o kojima govore stara predanja i biblijske legende. Ono što bi se moglo uzeti kao materijalna potvrda jeste otkriće gigantske otisaka ljudskih stopala koje su članovi ekspedicije otkrili i snimili u Siriji. Na konferenciji za štampu, organiziranoj po povratak u Moskvu, nastao je i ovaj intervju sa profesorom Ernstom Muldasheyom.

Jedinstveni sarkofazi
- Mnoge antičke legende, mitovi, predanja i epovi pripovjedaju o divovima, jednookim kiklopima i snažnim titanima. Zašto u prošlosti nikada nije pronađen nijedan materijalni dokaz, niti kostur za koji bi se moglo tvrditi da je pripadao prahistorijskim džinovima?
Prof. Muldashey: Prahistorijski džinovi možda nisu sahranjivali svoje mrtve u zemlju na način na koji mi to danas radimo. Različiti narodi i plemenske zajednice na našoj planeti i danas sahranjuju mrtve na različit način. U Indiji je običaj da se mrtvi zapale a pepeo baci u rijeku. Tibetanci i dan-danas praktikuju 'nebesku sahranu', tijela svojih mrtvih uključujući i kosti komadaju i tucaju, te ostavljaju na visokim stijenama da bi ih pojeli orlovi-lešinari. Pripadnici nekih plemena u Papui Novoj Gvineji sve do sredine prošlog stoljeća jeli su svoje mrtve. Meni se čini da su ljudi iz prastarih vremena koji su pripadali plemenima gorostasa, mrtva tijela svojih sunarodnjaka pohranjivali u specijalne sarkofage u kojima su tijela – na neki čudan i neobjašnjiv način - dematerijalizirana i pretvarana u neku vrstu energentskih kapi koje su se koristile u različite svrhe.
- Vratimo se Vašim dugogodišnjim istraživanjima. Da li ste Vi ikada pronašli ijedan nepobitan trag o postojanju džinova na našoj planeti? Možda neku džinovsku kost ili lobanju?!...
Prof. Muldashey: Ne, nisam. Ali pronašli smo grobnicu za koju bi se moglo ispostaviti da je pripadala toj neobičnoj rasi ljudi.
- Možete li nam detaljnije objasniti tu svoju tvrdnju?
Prof. Muldashey: Grobnica Abela, drugog sina Adama i Eve, je najpoznatija i najsignifikantnija grobnica. Locirana je u neposrednoj blizini Damaska. Veliki broj hodočasnika iz cjelokupnog svijeta stiže ovdje da bi iskazali svoje poštovanje. Druzi, članovi neovisne religiozne krsćanske sekte, su čuvali grobnicu posljednjih 300 godina. Oni govore sirijsku varijantu armejskog jezika, kojim se govorilo u prastarim vremenima. To je jezik kojim još uvijek govore pripadnici 'istočne crkve'. Tim jezikom se u svoje vrijeme služio i sam Isus Krist. Nadgrobni kamen na Abelovoj grobnici je uistinu impresivan. To je granitna struktura oko šest metara duga i 1.80 metara široka. Na bočnim stranama grobnice nalaze se neveliki otvori iz kojih – ako im se približite - možete osjetiti čudan zadah.

Groblje divova
- Da li je u novije vrijeme iko pokušao da otvori grobnicu i prouči njen sadržaj?
Prof. Muldashey: Muslimani nikada neće dozvoliti nikome da otvori grobnicu. Na to bi se gledalo kao na oskrvnjavanje grobnice.
- Spomenuli ste nekoliko grobnica divovskih razmjera za koje tvrdite da je otkrila vaša ekspedicija?
Prof. Muldashey: Da, jesam. Dugo istraživanje je konačno rezultiralo otkrivanjem nekoliko gigantskih grobnica lociranih u blizini starog sirijskog grada Aleppa. Grobnice se smatraju muslimanskim svetim mjestima do čijih lokacija krsćanima nije dozvoljen pristup. Međutim, od nekih stanovnika Alepa saznali smo da su prije nekoliko godina neke grobnice u velikoj mjeri oštetili pripadnici muslimanskih radikala. Neke su, navodno, buldožerima pregazili i uveliko oštetili. Mi smo od zvaničnih sirijskih instucija tražili dozvolu da bismo počeli sa iskopavanjima na lociranim mjestima ali dozvolu nikada nismo dobili. No, zahvaljujući jednom profesoru iz Alepa koji nam je želio pomoći, uspjeli smo locirati jednu od džinovskih grobnica. Ona je smještena na vrhu brda nekih dvadesetak kilometara od uništenog groblja. Lokalno stanovništvo od najstarijih vremena mjesto naziva 'grobnicom 7.5 metara dugog muškarca'. Div se navodno zvao Muhammad Attaul ili Muhammad Veliki. Najstarija predanja govore da je div poticao iz Yemena i da je za života ljudima pomagao kao iscjeljitelj. Bio je neobična osoba, koja je bila upućena u mnoga tajna magijska znanja i vještine, a govorio je starim arapskim jezikom koji se koristio i poslanik Muhammad. Njegov život se završio tragično, ubijen je i sahranjen na lokaciji, dvadesetak kilomertara od Alepa. Tragači za skrivenim blagom u prošlosti su dosta oštetili grob, a posljednji pokušaj da se u njega prodre i provjeri da li u sebi skriva bajoslovnu riznicu desio se prije nekoliko godina. Pljačkaši su uhvaćeni i bačeni u zatvor. Lokalni seljaci sada pokušavaju restaurirati grobnicu. Oni su već postavili nekoliko kamenica oko nje i sagradili kamenu ogradu.
Neosporne činjenice
- Da li uistinu vjerujete da su gigantski ljudi bili zakopani u grobnice koje pominjete?
Prof. Muldashey: Bojim se da vam na to tipanje danas niko ne može sa sigurnošću odgovoriti. Tako će biti sve dok se grobnice ne otvore i ne nađu posmrtni ostaci umrlih. Nažalost, sirijske vlasti još uvijek nisu spremne da udovolje znanstvenicima i izdaju im neophodne dozvole za otvaranje grobnica. Ali, i bez toga, postoje brojni podaci koji indiciraju da su uistinu na zemlji u prošlosti živjeli divovi. I to ne tako davno. Na primjer, u Aziji, možete naći veoma detaljan opis Bude. Jedna od knjiga nosi naziv ''60 pojedinosti i 32 karakteristike Buddhe''. Ona kaže da je Buddha bio veoma visok, da je imamo membraozne prste na rukama i nogama i da je imao 40 zuba. Te karakteristike se slažu se sa osobinama rase ljudi prethodnih generacija, npr. Ljudi koji su nazivani Aranteansima... Zašto smo mi u prošlosti, po svaku cijenu, opovrgavali legende o postojanju divova i titana?!... Zašto džinovske otiske stopala u Ain Daru ne bismo smatrali autentičnim dokazom o njihovom postojanju?!... Ili, zašto ne bismo grobnice u Siriji, smatrali istinskim dokazom o postojanju divova na našoj planeti? Zašto su, konačno, obični ljudi te grobnice obožavali još od momenta kada su u njih položena mrtva tijela posljednjih džinova na planeti Zemlji?!... To su pitanja na koja valja čim prije odgovoriti.
avatar
Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mitoloska bica

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 18:39



Istina o jednorogu

Prica o minokerosu

Tokom minulih stoljeca bilo je bezbroj pokusaja da se definitivno razjasni misterija zvana jednorog. No, sve je bilo uzalud: jednorog je izmicao svakom racionalnom objasnjenu!



U Starom zavjetu, napisanom na hebrejskom jeziku, pominje se tajanstvena zivotinja po imenu "re'em", koja je, ocito, bila toliko poznata da nije zasluzivala poseban i detaljan opis. Radilo se o snaznom i divljem stvorenju, prikazanom na reljefu sto je ukrsavao cuvenu Ishtarinu kapiju, najvjerovatnije divljem govecetu (Bos primigenius) !
Kada je, u trecem stoljecu prije nove ere, Ptolomej II, egipatski kralj makedonskog porijekla, zazelio da upozna ondasnju svjetsku javnost, prije svega Grcku, s jevrejskom svetom knjigom, uputio je 72 znanstvenika na velebni otok Pharos blizu Aleksandrije i dao im zadacu da cim prije na grcki jezik prevedu Stari zavjet. Vjerojatno imajuci na umu prizor snazne zivotinje s reljefa na Ishtarinoj kapiji, gdje se na glavi ne uocavaju dva roznata izrastaja, nego samo jedan, kako je profil i nalagao, prevodioci su zivotinju nazvali grckim imenom "minokeros" - jednorog!

Prica o pustinjaku i gazeli
Kasnije je "minokeros" u Vulgati, latinskom prijevodu Biblije koji je nacinio Sveti Jeronim, postao "unicornis", sto je glasoviti vjerski reformator, dr. Martin Luther, sasvim korektno preveo kao - jednorog! Uostalom, u to vrijeme i najcuveniji prirodnjaci svijeta iskreno su vjerovali u postojanje ove zivotinje, ne samo zato sto se pominje u Bibliji, vec i zato sto su mnogi ugledni svjetski putnici, istrazivaci i avanturisti uistinu bili spremni da stave ruku na Bibliju i potvrde njeno postojanje!
Cak i u najcuvenijem indijskom epu "Mahabharati", nastalom prije vise od tri tisuce godina i ciji korijeni vode sve do tajanstvenih vedskih kulturnih tradicija, postoji zanimljiva storija o jednorogu. To je prica o nekom mladom i stasitom pustinjaku u koga se zaljubila gazela, koja mu je kasnije rodila neobicno lijepog sina. Dijete koje je imalo ljudsko oblicje i dugi rog na celu, i koje se u "Mahabharati" naziva Rayasringa (Gazelin Rog) i Ekasringa (Jednorog), krenulo je ocevim stopama i postalo pustinjakom za ciju su se naklonost borili ondasnji svecenici, kraljevi i mudraci.
Prica kaze da je u nekom kraljevstvu godinama vladala katastrofalna susa. Kada su mudre glave tog kraljevstva iskusale sve tajne formule i kada je susa nastavila da hara, neki mudri Braman predlozi kralju da se dovede mocni pustinjak Ekasringa i da se po njega u sumu posalje niko drugi do lijepa kraljeva kcerka. Tako je i bilo. Cim je dosao na kraljev dvor, zapocne period bogatih i blagotvornih kisa, a Ekasringa se zaljubi u princezu, zaprosi njenu ruku i njih dvoje nastave zivjeti u sreci i bogatstvu.

Nemoguca anatomija
Tokom minulih stoljeca bilo je pokusaja da se definitivno razjasni misterija zvana jednorog. Tako je glasoviti francuski barun Georges Cuvier (1769-1832), anatom i jedan od zacetnika moderne paleontologije, 1827. godine u Parizu iznio tezu da jednorog nije mogao postojati iz jednostavnih, anatomskih razloga. Svi dvopapkari posjeduju dvodjelnu ceonu kost, a rog je morao rasti tacno iznad njenog sastava - sto je anatomski nemoguce. Onima koji su ovoj tezi suprotstavljali nosoroga, francuski je znanstvenik ponudio ubjedljive dokaze da se ne radi o istinskom rogu, jer u njemu i ne postoji nikakva kostana srz!
Nekih stotinu godina kasnije americki biolog Franklin Dove izvrsio je zanimljivu operaciju na muskom teletu starom jedan dan. Dove je s glave uklonio oba roscica i presadio ih na sam sav izmedu dvije polovine lobanje. I gle, kakvog li cuda - iz oba spojena roscica teletu je uskoro izrastao jedan jedini, pravi pravcati rog!
Slijedeci ovaj uspjesni operativni zahvat, etnolozi su dosli do saznanja da je sasma moguce da su pojedini napredni istocnjacki narodi poznavali tu jednostavnu kirursku tehniku, i da su je, po svoj prilici, koristili u kultne svrhe. Istodobno se saznalo za umijece africkog plemena Dinka, ciji su pripadnici prostom manipulacijom na lobanjama svojih goveda stvarali zivotinje sa jednim rogom!
Kako zakljuciti storiju o jednorogu? Da li zanijekati da je ta mitoloska zivotinja izmesljena i da nikada nije postojala? Ili...?
Nisu li nasi davni preci poznavali kirurske ili cak genetske manipulacije koje su pojedinim zivotinjama mogle donijeti razlicite tjelesne karakteristi i osobine? Ne govore li u prilog tome i tajanstvena stvorenja iz antickog zooloskog vrta hibridnih bica, kao sto su ljudi-zivotinje i zivotinje-ljudi, te ljudi s zivotinjskim glavama ili zivotinjskim udovima, i zivotinjama s ljudskim licem?
Traziti odgovor na ova zanimljiva pitanja znacilo bi usetati u novu misteriju kojoj se ne vidi ni pocetak ni kraj. No, mozda bi vrijedilo pokusati...


Uzaludna potraga
Osamdesetih godina dvadesetog stoljeca svjetske su novinske agencije emitirale iz Ulaan Baatara, prvostolnice Mongolije, vijest da je jedna trgovacka karavana u pustim stepama ove prostrane drzava vidjela krdo jednoroga. Uskoro je organizirana medunarodna znanstveno-istrazivacka ekspedicija sastavljena od antropologa, zoologa i kriptozoologa, koja je u stepama Mongolije ostala punih 56 dana.
Ekspedicija, na zalost, nije polucila potpuni uspjeh, jer nije otkrila niti jednog-jedinog jednoroga. Umjesto legendarne zivotinje, clanovi ekspedicije naisli su na krda divljih mongolskih magaraca, za koje se vjerovalo da su pred izumiranjem!

Umjetnicka inspiracija
Mnogi istrazivaci legendi o jednorogu smatraju da je ta mitoloska zivotinja zasigurno jedna od najcescih umjetnickih inspiracija. Jednoroga su slikali na svojim velicanstvenim platnima mnogi umjetnici, kao sto su glasoviti Gustav Moroau, Giorgione i mnogi drugi.
U pariskom muzeju Cliny cuva se najljepsa srednjovjekovna tapiserija "Gospa s jednorogom", a u katedrali u Otrantu "Redovnica s jednorogom". Na kraju, jednorog ima svoje mjesto i medu zvijezdama - sacinjava cijelo jedno sazvjezde!

Videni u Mongoliji
Clanovi jedne medunarodne ekspedicije, koja je 2002. godine boravila na prostorima Mongolije, tvrde da su u stepama ove nenastanjene zemlje vidjeli krdo neobicnih papkara, koje ih potsjetilo na jednoroge.
- zivotinje su imale raskosnu grivu - izjavio je voda ekspedicije S.P. Rooer - lijepo oblikovano tijelo, dug rep i po svemu su licile na konje. No, njihova velicina bila je priblizno velicini gazela, a ono sto je najzanimljivije i sto nas uvjerava da je to bilo krdo divljih jednoroga jeste da su sve zivotinje izmedu usiju imale – po jedan rog!
avatar
Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mitoloska bica

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 18:40



Izmedju istine i maste

Tajna morskih sirena

U nevjerovatnoj galeriji mitoloških bica antike, koja su minulih stoljeca rasplamsavala maštu avanturista, istrazivaca i znanstvenika, svoje su mjesto imale i ljubavnice plavih dubina - morske sirene.



Prica o sirenama više je nego zanimljiva i zapocet cemo je jednim nesumnjivo senzaconalnim otkricem, koje je medu znanstvenicima Amerike dugo vremena cuvano kao prvorazredna tajna. Sve osobe koje su imale bilo kakve veze s tim otkricem, prošle su, navodno, poseban tretman, kroz koji prolaze samo rijetki pojedinci upuceni u najvaznije tajne što se u Sjedinjenim Drzavama smatraju - vrijednim nacionalne sigurnosti. Pa ipak, nekoliko godina nakon otkrica, americki znanstvenik Richard Carr, ekspert za morsku biologiju, odlucio je da progovori.
- Na jednoj pješcanoj plazi na Floridi otrkiveno je mrtvo tijelo neobicnog morskog bica - pola riba, pola covjek! Kreatura koju bismo mogli nazvati "covjekolika riba" ili "riboliki covjek", upucuje nas u drevne pomorske legende po kojima je covjek izašao iz morskih dubina i s vremenom se nastanio na kopnu!
Dr. Richard Carr je novinarima pokazao i senzacionalnu fotografiju koja bi, na prvi pogled, mogla i da bude proizvod uspješne fotomontaze, ali strucnjaci koji su je analizirali, zacudo, nisu uspjeli ni potvrditi, a ni demantirati njenu autenticnost.
- Sada kada smo došli do ovog otkrica - rekao je dr. Carr - sasvim je realno povjerovati i u price o zavodljivim morskim ljubavnicama, sirenama, koje su svojom pjesmom i neodoljivim izgledom privlacile paznju drevnih pomoraca.

Brojna svjedocanstva
Vjerovanje u morske sirene i nepoznata morska bica nadnaravnih moci, postoje u mnogim kulturama svijeta.Još su stari Sumeri, a kasnije i njihovi nasljednici Babilonci, obozavali morsko bozanstvo po imenu Enki (Oannes ili Ea), koje je na jednoj kamenoj fresci sacuvanoj do današnjih dana, prikazano u oblicju - pola covjek, pola riba. Oni su doboko vjerovali da je Ea poducio covjeka umjetnosti i znanosti i stoga su mu svakog ljeta prinosili darove.

Grcki pisac Lukijan iz Samosate u djelu "O boginji Siriji", tvrdi da je u Fenikiji vidio crtez semitske boginje Mjeseca, koja je predstavljena kao sirena: do pasa je bila riba, a od pasa zena! I Biblija pominje riborepo bozanstvo u koje su vjerovali Filistejci, a koje se zvalo Dagon, a rimski pisac Plinije Stariji (23 - 79) ostavio je iza sebe ovu bilješku:
"U mogucnosti sam da pomenem mojim piscima rimske ronioce koji su posvjedocili da su uz obalu Španjolskog oceana vidjeli tritona, što svakim dijelom tijela i u svakom pogledu savršeno podsjeca na covjeka..."
Japanska je sirena, poznata pod imenom Ningyo. Vitkog je ribolikog tijela, s glavom lijepe zene i ljudima donosi srecu. U mitologijama Polinezije, Mikronezije i Melanezije pojavljuje se morsko bozanstvo Vatea, s izgledom - pola covjek, pola dupin, a predanja americkih Indijanaca govore o postojanju dvije vrste cudovišta: jedno su nazivali Nagas i imalo je tijelo kao zmija, a glavu kao covjek, a drugo Makara, bilo je - pola riba, pola sisar!
U krajevima koje zapljuskuje Juzno kinesko more i dan-danas se vjeruje u postojanje morskog cudovišta Haiho shang. Njegov je izgled odista neobican: ima obrijanu glavu, snaznu muskulaturu i riblji rep. Za vrijeme olujnih nevremena napada i potapa brodove, a pomorce onosi u mracne morske dubine gdje ih prozdire!

Odisej i sirene
Ipak, prvi knjizevni opis morskih sirena nalazimo u grckoj mitologiji. Homer ih spominje u svojoj Odiseji. Prisjetimo se: kada je prolazio pored Otoka sirena, Odisej je svojim mornarima zapušio uši voskom kako ne bi culi njihov bozanski glas, koji neodoljivo privlaci, opija i ubija. Istodobno, naredio je da ga cvrsto vezu za katarku kako ni sam ne bi nacinio glupost i brod usmjerio ka morskoj caroliji iz koje im ne bi bilo povratka.

Kada se lada našla nadomak legendarnog Otoka sirena, zacula se zvonka i umilna pjesma:

"...Dodi Odiseju slavni, o ahejska velika diko!
Zaustavi ladu i stani, da poslušaš pjesmu našu.
U crnoj ladi pokraj nas nije prošao nitko,
a da poslušao ne bi milozvucno pjevanje naše..."
(Odiseja, XII pjevanje)

Ne obaziruci se na molbe Odiseja, koji je uistinu bio ocaran zanosnom pjesmom i iskreno zazelio zauvijek slušati carobne zvuke morskih ljubavnica, mornari ga privezu s još više konopaca i zaveslaju udvostrucenom snagom. Tako je Odisej nakaznjeno slušao magicnu pjesmu sirena, koja je svim drugim pomorcima donosila nesrecu i kob.
avatar
Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mitoloska bica

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 18:41

Istina o morskim sirenama (2)

Otkrice u Crvenom moru

U augustu 1920. godine, mornari s broda Mary Gars, nedaleko od obala Nove Zemlje, vidjeli su morskog covjeka, koji je kruzio oko broda, uspuzao se na palubu i nekoliko trenutaka netremice zurio u zaprepascene mornare...



U svom fascinantnom epu “Ilijada i Odiseja”, Homer nigdje detaljno ne govori o tome kako su izgledale sirene, ali iz grcke mitologije saznajemo da su ove morske zavodnice bile kceri boga morskih cudovista Forkija i da su se, pod tim nazivom, najcesce podrazumjevale dvije vrste mitoloskih morskih stvorenja, koja su imala razlicit fizicki izgled. Jedna su bila - pola zene, pola ptice, a druga - pola zene, pola ribe.
Ova druga stvorenja pominju se i pod imenom - morske nimfe!

Za sve kriva evolucija
O sirenama su pisali i mnogi kasniji autori. Glasoviti je rimski pisac Ovidije (Publius Ovidius Naso, 43. pr.n.e - 17. n.e.) smatrao da su sirene rodene na plamtecim trojanskim galijama, gdje su se - kako je pisao - "brodske grede pretvarale u zelene kceri mora".
Sirene se pojavljuju i u spanjolskim, portugalskim, nizozemskim, skandinavskim, britanskim, njemackim i africkim mitovima i legendama, a u nekim irskim predanjima sirene zive na suhu tlu, pod morem, i imaju skrge, koje im omogucuju da kroz more doplivaju na kopno. Ta su tajanstvena morska bica, istodobno, i muskog i zenskog spola. Dok su zene vitke, carobne ljepote i dok im nitko ne moze odoljeti, muskarci su odvratni, imaju crvene noseve, svinjske oci, zelene zube i zelenu kosu.
Iako je morska kreatura, koju pominje americki znanstvenik dr. Richard Carr, anatomski drugacija od legendarnih morskih ljepotica (gornji je dio tijela slican ribi, a donji ljudskim nogama!), dr. Carr to ne smatra znanstveno neobjasnjivim:
- U vodama se oko Floride - izjavio je novinarima - iz jos neobjasnjivih razloga, evolucija odvijala na nesto drugaciji nacin. Prvo su se zadnja peraja pretvorila u udove i dobila izgled ljudskih nogu. Za mene je to i prirodno. Da bi postao vodozemac, a onda i bice koje je moglo ovladati kopnom, covjek je neminovno morao da prode upravo takovu evoluciju!...
No, to nista ne znaci, smatra americki biolog. U drugim krajevima nase planete, evolucija je mogla da bude i nesto drugacija. Konacno, to potvrduju i mnogobrojna svjedocanstva i uzbudljivi iskazi pomoraca o susretima s morskim sirenama.
Prisjetimo se...

Svjedocanstvo Henrya Hudsona
Godine 1608. glasoviti engleski moreplovac i istrazivac Henry Hudson (1550 -1611), po kome danas nosi ime jedna rijeka i jedno more u Sjevernoj Americi, dakle, covjek kome se moze vjerovati, zabiljezio je u svoj brodski dnevnik sljedeci dogadaj:
"Ovog je jutra jedan od nasih saputnika, opazio nimfu. Na njegov poziv, dosao je jos jedan saputnik. U tom je trenutku nimfa doplivala blizu boka broda, promatrajuci odozdo ljude. More se uznemirilo i okrenulo njeno tijelo: od pupka nagore, njena su leda i grudi bili kao u zene; koza joj je bila bijela; duga joj je kosa crne boje visila pozadi; nadolje iduci vidjeli su njen rep, nalik na rep delfina i prosaran tockicama. Imena onih sto su je vidjeli: Thomas Hiles i Robert Reiner."
Nista manje upecatljiv opis susreta s tajanstvenim "morskim zavodnicama", dala su dvojica francuska mornara i cetiri crnca, koji su 23. svibnja 1671. godine plovili mirnim vodama otoka Martinique. Na njihovo veliko zaprepastenje, iz vode je iznenada izronilo bice s licem i poprsjem mlade zene i vitkim, izduzenim donjim tijelom koje se zavrsavalo skladnim - ribljim repom!
Nekoliko godina kasnije, mornari s britanskog broda "Kent" ugledali su u vodama Grenlanda cudno morsko stvorenje, koje je od glave do pojasa licilo na covjeka, dok je drugi dio tijela bio posut srebrnkastim krljustima.
Pocetkom su 19. stoljeca ribari s Hebridskog arhipelaga, u Atlantskom oceanu, koji broji vise od 500 (ne)nastanjenih otoka, vidjeli mladu nimfu sto se veselo igrala u moru. Cak je nekoliko ljudi pokusavalo doplivati do nje s namjerom da je uhvate, ali ih je ona bez ikakve panike vjesto izbjegavala. Na kraju, jedan ju je ljutiti ribar udario kamenom i ona je nestala u moru. Nekoliko dana kasnije, more je na obalu izbacilo mrtvo tijelo mlade nimfe, koja je po nalogu sefa policije D. Shawa propisno sahranjena u drvenom lijesu na lokalnom groblju. No, prije toga njeno je mrtvo tijelo detaljno pregledano i o tome je sacinjeno sluzbeno izvjesce:
"...Gornji je dio tijela morskog stvorenja velik kao u dobro uhranjenog djeteta starog tri ili cetiri godine, s nenormalno razvijenim grudima. Kosa je duga, tamna i sjajna, dok je koza bijela, meka i njezna. Donji je dio tijela kao u lososa, ali bez krljusti..."

sta je otkrio Albert Bacad?
U kolovozu 1920. godine, mornari s broda "Mary Gars", nedaleko od obala Nove Zemlje, vidjeli su "morskog covjeka", koji je kruzio oko broda, uspuzao se na palubu i nekoliko trenutaka netremice zurio u zaprepascene mornare kao da je zelio nesto da im priopci. Neki su od njih, kasnije, pricali da je to, zapravo, bila zena neobicno lijepog i privlacnog gornjeg dijela tijela.
Krajem je 1731. godine, u vodama Nice, francuskog mondenskog odmaralista, uhvacen golemi morski pas u cijoj je utrobi, kazu, nadena ruka, koja je umnogome podsjecala na covjeciju, ali je izmedu prstiju imala razapetu kozicu. Svi su bili ubijedeni da je to bila ruka morske sirene koju je, negdje u moru, napala i rastrgala morska neman.
Ipak, minulih stoljeca, najveci je broj dramaticnih prica o morskim sirenama, dolazilo iz podrucja oko Crvenog mora. Ozbiljni moreplovci, istrazivaci i znanstvenici nisu mnogo vjerovali u neobicnu legendu o zeni-ribi, ali su mnoge od njih zainteresirale sve Cesce i ubjedljivije price o djevolikim morskim stvorenjima.
Francuski novinar i istrazivac Albert Bacad, jednoga je dana, bio u ribarenju s profesionalnim ribarima saribom, Mohammedom i sadlijem, Jemencima izuzetnog ribarskog iskustva i umijeca. Bili su u blizini crvenomorskog otoka Om Gamma kada je Mohammed uzviknuo:
- Pogledajte! zena u vodi drzi bebu u narucju!
Svi su pogledali prema mirnoj laguni, dok im se na licima ocrtavalo zaprepastenje: ni stotinjak metara od njihovog camca morska je sirenila, doisata, mirno dojila "mladunce"! Kada su okrenuli camac i zaplovili u njenom pravcu, sirena je zaronila i vise je nisu vidjeli.

Albert nikada nije bio sklon haluciniranju i ovaj fascinantni prizor vise ga je zaplasio nego iznenadio. Nekoliko dana kasnije, posto je prikupio obimnu dokumentaciju, otisao je do uglednog profesora hidrobiologije, dr. Henria Gohara i sve mu ispricao.

Usamljena nimfa
Je li "lamanten" morska sirena?
Saslusavsi pricu gotovo ravnodusno, stari je znanstvenik mirno odgovorio francuskom novinaru da se i sam vec poduze vremena bavi proucavanjem misterije morskih sirena i da mu nije tesko objasniti sto je Bacad vidio u Crvenom moru. Poveo je novinara u svoj radni kabinet i pokazao mu skelet koji je neobicno podsjecao na ljudski kostur, ali se zavrsavao - ribljim repom.
Bio je to kostur vrlo rijetke morske ribe "lamanten", koja je u Mediteranskom moru prvi put registrirana 1833. godine, a otkrio ju je njemacki zoolog Edward Riefell. Poslije ovog otkrica, "lamantena" vise niko nije vidio punih stotinu godina. Tek 1942. godine zoolozi iz pomorske postaje u Ugradi nasli su u pijesku crvenomorske obale kostur morskog sisavca s razbijenom lobanjom, koji je neobicno podsjecao na kostur morske sirene. Poslije toga sva traganja su bila uzaludna, sve dok francuski novinar nije vidio sirenu u laguni crvenomorskog otoka Om Gamma.
U meduvremenu, oceanografi, novinari i istrazivaci biljezili su izvjesca o susretima s tim tajanstvenim morskim bicima u vodama Atlantskog, Indijskog i Tihog oceana...
Tako je 1947. godine neki ribar s hebridskog otoka Mack pod zakletvom dao policiji iskaz da je, u noci punog mjeseca, opazio nimfu kako usamljeno sjedi na nekoj morskoj stijeni. Kada je otkrila njegovo prisustvo, jednostavno je kliznula u more. Slicnu je pricu 1978. godine novinarima ispricao i jedan filipinski ribar, a nekoliko mjeseci ranije, 20. prosinca 1977. juznoafricki list "Pretoria News" objavio je vijest da je u jednom kanalu u luci Limbala otkriveno neobicno morsko stvorenje, koje od struka nagore izgleda kao "europska zena, dok je ostali dio njena tijela oblikovan kao kod ribe i prekriven krljustima"!
avatar
Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mitoloska bica

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 18:43



Izmedu istine i maste

Zmajevi - strah i trepet antika

Od svih nevjerovatnih i misterioznih cudovišta u svjetskoj mitologiji, zmajevi su nesumnjivo najstrašnija i najopasnija bica. Price o tim ogromnim letecim reptilima, koje rigaju vatru, otimajuci princeze i kraljevne, dolaze iz kulturnih tradicija gotovo svih naroda svijeta...



U zanimljivim "Njemackim sagama", braca Jakob i Wilhelm Grimm (1786 - 1859), opisuju ih kao opake "zmije s krilima", dok u norveškim mitovima zmajevi slove kao vijerni cuvari grobalja ratnika. Vikinzi su ih rado slikali na svojim štitovima i urezivali njihove glave na pramcima svojih brzih, vitkih ratnih brodova.
U kineskoj mitologiji, gdje ih ima napretek, zmajevi su rijetko zla cudovišta iako najcešce imaju volovske uši, tigrovske noge, orlovske kandze, srnece rogove, kamilju glavu, davolske oci, zmijski vrat, pjetlovski trup i riblje krljušti! Iako oko sebe rigaju vatru, oni su prijatelji bogova i obicno lete nebom kako bi skupljali blagotvorne oblake i sasušenoj zemlji darivali kišu. U kineskoj astrologiji, zmajevi su vijesnici dobre sudbine i nalaze se medu dvanaest zivotinja-voda koje su došle umirucem Budhi kako bi mu ukazale pokornost i poštiovanje!
Vjeruje se da su zmajevi nadgledali vrijeme, narocito kišu potrebnu za bogatu zetvu. No, ako bi se koji put razljutili znali su biti nemilosrdni i prouzrokovati silne poplave, suše i dramaticna zloslutna pomracenja!

Zmajolika cudovišta zlostavljaju narod
U Kini, cak i danas, ljudi prave letece zmajeve koje koriste u novogodišnjim svecanostima i tradicionalnim puckim svetkovinama i veseljima, ponajviše u misticnim ceremonijalima koji imaju za cilj umilostiviti bogove i izmoliti sretnu i rodnu godinu!

Najznamenitiji junak grcke mitologije, Heraklo (Herkul, Zeusov sin, simbol nadljudske snage), koji je bio prisiljen da izvrši dvanaest teških zadataka ("dodekatlos"), imao je, izmedu ostalog, savladati i opaku hydru, zmijoliko cudovište s osam glava od kojih je jedna glava bila besmrtna (prema jednoj legendi, hydra je imala od devet do stotinu glava, a svaki put kada bi joj se jedna odsjekla, na njenom su mjestu izrastale - dvije!). Hydra je zivjela u nepreglednim baruštinama Lerne kraj legendarnog Argosa i zlostavljala tamošnje pucanstvo. Osim što je bila zla, opaka i otrovna, hydra se mogla i samoobnavljati, pa su je mnogi s pravom smatrali vjecnom!
U jednom drugoj heladskoj sagi govori se o scylli, koja je imala zmajevske odlike: zmijoliko tijelo sa šest glava, bila je zla i opaka, i u opasnim vodama sicilijanske obale, hvatala je i prozdirala mornare!
U prastarim mitovima svijeta cesto se pominje i cudovište wyvern, koje se najcešce opisuje kao opasna leteca zmija, slicna azdahi, sa orlovskim kandzama. Njena zloslutna pojavljivanja najcešce su pratili krvavi ratovi, siromaštvo i kuga!

Zmajevi simboli nepobjedivosti!
I u Velikoj Britaniji su se sacuvale mnoge legende o strašnim zmajevima. Jedna od njih govori o bespoštednoj borbi Crvenog i Bijelog zmaja, koji su, na kraju, zaskoceni na spavanju i spaljeni u jednom velškom samostanu. Od tog dana, Crveni je zmaj postao simbolom rata i još se uvijek moze vidjeti na velškim zastavama.

Englezi su uistinu dugo vremena vjerovali u postojanje ovih višeglavi nemani. Cak je 1668. godine u Hanhameu, kako nas obavještavaju stari ljetopisi, ubijen "opaki gmizavac dugacak više od tri metra, prekriven krljuštima i bradavicastim izraslinama", za kojeg se iskreno vjerovalo da je mladunce zmaja, a njegov se lik još uvijek moze vidjeti na reljefu hanhameutske katedrale.
I u zemlji s druge strane kanala La Manchea, u Francuskoj, predanja o dragonima (zmajevima) dio su uzbudljive narodne usmene ostavštine cija geneza zadire u najdrevniju prošlost. Kada su 1554. godine formirane specijalne vojne jedinice, sacinjene od pripadnika lake i nepobjedive konjice, Francuzi su im s pravom dali ime "dragoni" i nosili su zastavu s likom zmaja!
To znamenje Francuzi su vjerojatno preuzeli iz istocnog dijela Rimskog carstva ciji je simbol bio - purpurni zmaj. Iz tog je vremena (trece- cetvrto stoljece naše ere) sacuvan je zapis rimskog pisca Marcelinusa koji opisuje trijumfalni ulazak cara Konstantina Velikog (274-337) u Rim. Imperator je bio okruzen nepreglednim kohortama vojnika što su nosili zmajska oblicja, "kroz cija grla vjetar zvizdi kao da su zivi, preteci svekolikim uništenjem"...
avatar
Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mitoloska bica

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 18:44



Zmajevi – strah i trepet antike (2)

Cuvari bogatih riznica

Drevna kazivanja, mitovi i legende, podsjecaju nas da su zmajevi u prastarim vremenima terorizirali mnoge zemlje i krajeve, sijuci oko sebe strah i nesrecu. Rigajuci uzasnu vatru, poput suvremenog bacaca plamena, krilate su ale spaljivale dvorce i naselja, a krvolocnim celjustima, iz kojih opasno prijete zubi, ostri poput nozeva, i strasnim kandzama, unistavali su svakog neprijatelja. Mnoge uzbudljive storije svjedoce i o drugacijem arsenalu oruzja, koje je zmajevima stajalo na raspolaganju.



Okrsaji sa zmajevima
U Srednjem vijeku, prica nam jedno zanimljivo francusko predanje, ogromni krznom prekriveni zmaj, u narodu nazvan "dlakava zvijer", terorizirao je neko malo, mirno selo na jugu zemlje. Upadao je na seoske farme, prozdirao stoku, odnosio djecu i mlade djevojke, spaljivao i unistavao ljetinu. Konacno, obhrvan tugom za voljenom djevojkom, koju je upravo oteo zmaj, neki se mladic odluci osvetiti strasnoj nemani. Nakon dugog, iscrpljujuceg okrsaja, nasem je junaku poslo za rukom da zmaju prepolovi rep. Srecom, upravo je rep bio jedino zmajevo slabo mjesto, pa je opaki monstrum napokon skoncao!
Borbe sa zmajevima bile su krajnje dramaticne i neizvjesne, a kako vidimo, njihove slabe tacke ponekad su od suparnika trazile izuzetnu lucidnost i dovitljivost. Vitezovi su se, zbog toga, najcesce sluzili razlicitim trikovima, kao sto su to, kako cemo vidjeti, radili u malom mjestu Lambton Wormu, na sjeveru Engleske.
Legenda kaze da je mladi plemic po imenu John Lambton, nasljednik bogatog imanja i velebnog zamka u Lambtonu, loveci ribe u rijeci Wear, nasao nevjerovatnu glistu od koje su ribe naprosto bjezale. zeleci da je se oslobodi, bacio ju je u obliznji zdenac, a onda - otputovavsi na sedam godina u inozemstvo - potpuno zaboravio na neobicni dozivljaj.
No, dogodilo se upravo ono sto se najcesce dogada u slicnim puckim usmenim kazivanjima. Glista je - cudnog li cuda - za nekoliko mjeseci narasla do monstruoznih dimenzija. Snazna i opaka, tijekom dana bi se izlezavala sklupcena oko usamljene stijene na sredini rijeke Wear, a nocu je upadala u selo i nemilosrdno napastovala ljude i odnosila stoku. Svi pokusaji da se organizira hajka i napokon ubije cudovisna "glista-zmija" propadali su, jer je neman naprosto bila neunistiva. Cak je propao i onaj pokusaj u kome su ucestvovali svi muski stanovnici Lambton Wormua. U krvavom okrsaju mjestani su je, uz velike ljudske zrtve, macevima uspjeli iskomadati, ali su se, nekim cudom, svi komadi ponovo spojili i cudoviste je uskoro nastavilo da terorise sirote ljude.
Kada se mladi plemic John Lambton vratio iz tudine i saznao sto se zbiva u njegovom rodnom mjestu, obratio se za pomoc najpoznatijoj vjestici i ona je oko njegova tijela nacinila celicni oklop s brojnim poput bodeza ostrim siljcima. Tako opremljen, John se upustio u otvoreni okrsaj s nevjerojatnim cudovistem. Tokom bespostedne borbe, opaka je "glista-zmija" pokusavala da se obmota oko Lambtonova tijela i da ga stisne u samrtni zagrljaj, ali su je mnogobrojni ostri celicni siljci naprosto masakrirali, tako da je strasna neman, na kraju, iskrvarila. Njeno raskomadano tijelo, kaze legenda, zauvijek je odnijela rijeka Wear, a u Lambton Worm su se od tada vratili mir, sreca i spokojstvo.

Od tifona do tajfuna
Prema puckim predanjima, koja su se u razlicitim krajevima svijeta sacuvala do danasnjih dana, neki su zmajevi imali sedam glava, dvije ili cetiri noge, koje su se zavrsavale ostrim kandzama, krila kao kod sismisa, dugo, zmijoliko tijelo, ostar i racvast jezik, te snazan nazubljen rep, koji je djelovao poput ogromnog koplja.
Grbavi zmajevi na srednjostoljetnim viteskim stitovima i zastavama obicno su prikazivani s vucijom glavom i cudovisnim tijelom. Njihova krila obicno nisu bila tako jaka da bi im omogucila dug i bezbjedan let. Naprotiv, prema mnogim legendama, ona su im jedino omogucavala kratke skokove i to - naprijed-nazad!
Koza zmajeva, u pricama iz davnina, najcesce je oblozena neprobojnom krljusti, najcesce kao kod krokodila, ali ima legendi koje mitoloska cudovista opisuju i s neprobojnim krznom. Dodajmo tome, da zmajevi obicno zive izvan naselja, u tajanstvenim, mracnim pecinama ili u zagonetnim morskim i jezerskim dubinama. I u jednom i u drugom slucaju, oni su cuvari neke tajne ili bajoslovnog blaga o kome uzaludno sanjaju dokoni srednjostoljetni avanturisti i lutalice.
Kao cuvari blaga, zmajevi se najcesce pominju u staroengleskoj, njemackoj i norveskoj mitologiji, a prvi klasicni zmaj iz starogrcke mitologije, tifon, bio je gospodar vulkana i vjetrova (otuda potice rijec tajfun). Cudovisnog je tifona detaljno opisao anticki pjesnik Hesiod u svom djelu "Teogonija", prestavivsi ga kao stoglavu zmiju, iz cijih su bezbrojnih ociju izbijali plamenovi, a iz celjusti zastrasujuci krici.
Tifon je bio i cuvar opasnog brloga iz kojeg su vrijebala mnoga cudovisna stvorenja grcke mitologije: himera (cudoviste koje riga vatru, s lavljom glavom, kozijim trupom i zmajskim repom), osmoglava hydra, opaki orao koji je kljucao Prometejevu jetru, nemejski lav i druga...

Prastara enigma
U mitologiji Grcke, tifon je vodio bespostednu bitku cak i s vrhovnim i najmocnijim bogom Zeusom. U prvom okrsaju uspio ga je tesko raniti, ali je tada gospodaru svijeta i ocu bogova i ljudi, priskocio u pomoc sin Hermes (bog pastira i stada, putnika i trgovine, lukavstva i krade...), koji mu je uspio rane zacijeliti. Kasnije je Zeus krenuo u potjeru za tifonom i lovio ga kroz Trakiju, sve do Sicilije. Napokon ga je stigao i ubio. Pokopao ga je ispod vulkana Etne.
Zanimljiva storija o zmajevima ne moze se zavrsiti bez kljucnih pitanja: da li je u davnoj proslosti u nasoj fauni uistinu bilo zivih stvorenja nalik zmajevima? Jesu li predstave zmajeva, u stvari, realisticki prikazi izumrlih zivotinja?
Ova drevna enigma postala je posebno aktuelnom pocetkom 20. stoljeca kada je, na podrucju gdje su nekada u medurjecju rijeka Eufrata i Tigrisa cvjetale sumerska i babilonska kultura, iskopana cuvena Ishtarina kapija. Medu prekrasnim reljefnim prizorima, glasoviti je berlinski arheolog Robert Koldewey otkrio vise od petsto razlicitih zivotinja, koje su isklesane po naredenju babilonskog kralja Nabukodonosora (Nabukadnezar) (605 - 562 pr.n.e.). Bilo je to, reklo bi se, kompletno zivotinjsko carstvo tog vremena, okamenjeni zooloski vrt, a ono sto je nama posebno interesantno jeste da je medu ostalim, na Ishtarinoj kapiji bila prikazana i jedna neobicna zivotinja oznacena imenom sirrush.
Dok je prikaz drugih zivotinja na Ishtarinoj kapiji bio koliko-toliko realistican, sirrush je imao ruznu, zmijsku glavu, snazan vrat i dugo tijelo, koje je pocivalo na misicavim sapama na prednjim, i pticijim kandzama, na zadnjim nogama.
Nije li to bio prapredak svih kasnijih zmajeva svijeta?

Uzaludna ekspedicija
Dakako, paleontolozi su zarko zeljeli odgovoriti na ovo provokativno pitanje, pa su se odmah dali u traganje za odgovarajucim kostima, fosiliziranim ostacima i drugim materijalnim dokazima. Medutim, posao je bio uzaludan - ni tada, a ni kasnije, ako zanemarimo ostatke razlicitih vrsta prahistorijskih reptila (dinosaurusa), nije otkriven nikakav trag mitoloskih cudovista!
Neki kasniji istrazivaci i prirodnjaci smatrali su da je sirrush potomak neke stvarne zivotinje i ukazivali na slicnosti s pterodaktilima (gigantska zivotinja koja je zivjela na prelazu gmizavaca i ptica) i s pleziosaurima, prepotopnim vodenim gmazovima. Mozda je, smatrali su oni, zahvaljujuci tome sto je ovladao vjestinom leta, zmaj uspio izbjeci posljedice uzasne kataklizme koja je unistila njegovu zivotinjsku vrstu. Ako je tako, moguce je da jos uvijek zivi u predjelima koja su minulih stoljeca oznacavana bijelom mrljom na planetu Zemlji - u srcu Crne Afrike!
Upravo slijedeci ovu pretpostavku mnogi su prirodnjaci postupili poput Hagenbecka, bogatog hamburskog trgovca divljim zvijerima, koji je - tragajuci za prahistorijskim cudovistima - 1911. i 1913. godine organizirao znanstvene ekspedicije u najneistrazenije krajeve africkog kontinenta. Na zalost, trud se nije isplatio, jer cak ni u sredisnjoj Africi nije otkriven ni jedan prezivjeli - zmaj!
avatar
Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mitoloska bica

Počalji od Admin taj Čet 27 Nov 2008 - 21:17

TEZEJ (THESEUS)


Glavni junak Atike i Atine bio je Tezej,sin kralja Egeja.Bio je slavan kao Herakle,jer je izvršio mnoga junačka dela. Najznačajnije Tezejevo delo bilo je oslobođenje njegove zemlje od teškog danka koji se morao slati kritskom vladaru Minosu.Atina je svake devete godine morala da šalje Minosu sedam devojaka i sedam momaka koje je on predavao Minotauru da ih pojede.To je bilo čudovište s čovečijim telom i glavom bika,koje je živelo u dvorcu sa mnogo odaja,tzv.lavirintu,iz koga je bilo veoma teško izaći.Tezej je ipak uspeo da ubije Minotanra i da izađe iz lavirinta.U tome mu je pomgla Ariadna,kći kralja Minosa koja je zavolela Tezeja i dala mu klube konca.Na ulazu u lavirint,vezao je jedan kraj konca,ušao u njegove odaje,pronašao i ubio Minotaura,a zatim pomoću konca izašao iz lavirinta.
avatar
Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mitoloska bica

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu