MUZIKA
Registruj se i postani i TI clan Muzika Foruma!
Pristupi

Zaboravio sam šifru

Traži
 
 

Rezultati od :
 


Rechercher Napredna potraga

Statistike
Imamo 2976 registrovanih korisnika
Najnoviji registrovani član je BrankaS

Naši korisnici su poslali ukupno 14346 članaka u 5870 teme
Februar 2017
PonUtoSreČetPetSubNed
  12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728     

Kalendar Kalendar

Fluks RSS


Yahoo! 
MSN 
AOL 
Netvibes 
Bloglines 



Nestale civilizacije

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole

Nestale civilizacije

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 18:52

• Atlantida



Na tragu Atlantide

Ljudi sa zecijim licem

Baski su visoki, dugih nogu i malih stopala. Lubanja im je okrugla sa izraženom izbocinom na zatiljku. Pretežno imaju crne oci, kosu i orlovski nos, a najizraženija osobina im je trouglasto lice, zbog cega ih mnogi i nazivaju -



Ispod Pirineja, na čijim se vrhovima uvijek bjelasa snijeg, smjestila su se raštrkana naselja čudnih visokih poludrvenih kuća sa neobičnim, uglastim krovovima. Na zidovima mnogih kuća je ispisano - 3 + 4 = 1. Taj apsurdni račun, samo je na prvi pogled nelogičan. On, zapravo, označava da se u Francuskoj nalaze tri provincije, a u Španjolskoj četiri provincije jednog te istog naroda. Naroda Baska!
Baski!
Neobičan narod koji svoje korijene nalazi još u vremenu Kromanjonca.
Niko, zapravo, ne zna odakle potiče, ko su mu preci, kako je stekao osobenosti, koje danas nauka smatra u najmanju ruku neobičnim.
Istraživači drevne prošlosti smatraju da su Baski možda, potomci naroda sa Atlantide!
Zašto?
Sta to ima neobično kod njih? Po čemu se toliko razlikuju od svih drugih naroda ovog podneblja?

Brojne teorije
Svjetske statistike kažu da danas na području Španjolske i Francuske živi oko dva miliona i sedam stotina hiljada Baska, a antropolozi, lingvisti i naučnici drugih profila, koji su ih posljednjih decenija detaljno proučavali, smatraju da su i po jeziku, i po fizičkoj konstrukciji, i po običajima, jedinstveni u svijetu!
Odakle potiču?
To je misterija koja dugo neće biti riješena. Neki antropolozi smatraju da su oni, zapravo, Škoti, koje je tu naselio rimski imperator Julije Cezar. Drugi iznose tvrdnje da oni nisu niko drugi do potomci zagonetnog patrijarha Tubala, Noahovog unuka. Treći nastoje da dokažu kako su oni potomci - Atlantiđana!
Ko je u pravu?
Teško je reći. Pogotovo, što nijedna tvrdnja nije naučno i dokazana. Baš zbog toga su, posljednjih decenija, antropolozi, lingvisti i istoričari primijenili najsavršenije metode istraživanja na području gdje žive pripadnici ovog zagonetnog naroda. Američki antropolog Mor ton Levin, pokušao je pomoću hematologije da utvrdi biološku izolaciju Baska. U saradnji sa naučnim institucijama iz Bijarica, Bordoa i Tuluza, Levin je obavio obimna istraživanja uzoraka krvi Baska. Išao je tako daleko da je uzimao uzorke i od pripadnika ovog naroda što danas nastanjuje dijelove Argentine i Čilea.
I testovi su pokazali da je krv Baska odista posebna. Rjeđe kod Baska, nego kod drugih Europljana javlja se krvna grupa "B", a krvna grupa "O" je vrlo česta: 60 odsto slučajeva u poređenjima sa 44 odsto, koliko ima, na primjer, kod Francuza. Zatim, Baski imaju češće nego ostali narodi krv sa negativnim rezus-faktorom.
I fizička konstrukcija pripadnika ovog naroda je vrlo uočljiva i karakteristična. Oni su visoki, dugih nogu, a malih stopala. Lubanja im je okrugla sa izraženom izbočinom na zatiljku. Pretežno imaju crne oči, kosu i orlovski nos, što su uočljive karakteristike i jednog drugog ništa manje tajanstvenog naroda - naroda Maja (Maya). Ipak, najizraženija osobina Baskijaca jeste trouglast oblik lica, zbog čega ih danas mnogi i nazivaju - "ljudima sa zečijim licem"!

Korijeni iz Kromanjona
S obzirom da se Baski toliko razlikuju od ostalih etničkih skupina u Europi, istraživanja upućuju na to da se istina o njihovom zagonetnom porijeklu mora potražiti u prastaroj vezi sa ljudima koje su to područje nastanjivali prije više od deset i petnaest hiljada godina. Dakle, u vezi sa - Kromanjoncima?
Kromanjonci!
Ni o njima se sve ne zna. Naprotiv! Njihove slikanje pred kojima su i savremeni umjetnici ostali zadivljeni otkrivene su u mnogim, pećinama Španjolske i južne Francuske. Ipak, najpoznatije su one u španjolskoj Altamiri, svojevrsnoj umjetničkoj galeriji iz praistorije, ali ništa manje nisu fascinantne ni one koje su otkrivene u pećini Font-de-Guame, u Dordonji (Dordognei).
Mnogi antropolozi smatraju da su Baski rezultat lokalne evolucije čovjeka iz Kromanjona. Francuski istoričar Eduard Larte otkrio je 1868. godine ljudske kosti u pećinama kod Kromanjona i utvrdio da potiču još iz vremena od prije – 30.000 godina. Kromanjonski čovjek je izrazito visok, imao je usku i dugu lubanju, četverougle očne duplje, izražene jagodice i povelik nos.
Ovu teoriju može da potkrijepi i baskijska svakodnevnica. I danas, seoske porodice koriste oruđe i posuđe slično onome iz praistorije. Tako, na primjer, koriste "kaiku", izdubljenu drvenu zdjelu u kojoj kuhaju mlijeko na način kako se to, vjero vatno, činilo prije 10.000 godina: zagrijavaju kamenje na vatri i ubacuju ga u zdjelu sa mlijekom! I lingvisti su dali svoj prilog otkrivanju porijekla Baska. Svi pokušaji da se "euskara" - jezik ovog naroda - usporedi sa bilo kojim europskim jezikom, propali su na samom početku.
Svi nazivi oruđa za sječenje izvedeni su iz dvije riječi koje znače kremen i kamen. Dvije gotovo identične riječi označavaju zemlju i snijeg, a svi nazivi drveća izvedeni su iz riječi: lišaj, trnjak, strnjika - dakle, iz naziva vegetacije, koja je postojala u ovom regionu za vrijeme - ledenog doba!

Preživjeli jezik
Euskara je veoma sličan i nekim kavkaskim (!) jezicima: tako je, na primjer, baskijska riječ "borobil" slična gruzijskoj riječi "borbali" (točak). I deklinacije i gramatika su im veoma slične. Zbog toga lingvista Žorž Dimezil (Georg Dimeziles) kaže:
- Čini se da jezik Baska i sjeverni i južni kavkaski jezici, predstavljaju jedine preživjele ogranke neke već odavno nestale jezičke porodice!
Da li su u toj jezičkoj porodici bili i Atlanti?!
- Dio svojih običaja, znanja i kulture Atlanti su ostavili i u Europi, i u Africi, i u Americi! -smatra istraživač Moris Šatelen. - Sigurno je da su se neka znanja civilizacije Atlantide, koristila među narodima Latinske Amerike, prije svih Maja i Inka, ali i u drevnom Egiptu i Sumeru. Ipak, Baski su najviše zadržali osobina naroda Atlantide! To se najviše iskazuje u njihovom fizičkom izgledu i - jeziku!...
U sklopu neobičnosti, koje su vezane za Baske, često se ističe i ova: kako su Baski, čija zemlja leži na veoma tranzitnom putu, uspjeli da sačuvaju svoj tip, jezik i kulturu?
Dio odgovora, svakako, leži u baskijskom ratničkom životu. Međutim, sigurno je daleko važnija činjenica da je stoljećima ženidba sa osobama koje nisu bile baskijskog porijekla predstavljala tabu zbog tradicionalnog vjerovanja da su djeca iz takvih veza - prokleta!
Zbog toga, Baski su se ženili među sobom. Sličan je fenomen karakterističan i za civilizaciju drevnog Egipta. I faraoni su se često ženili u najužem krugu svojih porodica. Drugo, Baski su duboko i trajno vezani za svoju tradiciju i svoj narod. To se i danas može osjetiti ako se na Dan domovine (Aberi Eguna) posjeti njihovo sveto mjesto - Gerniku. Toga dana, ispod prostrane krošnje jednog stoljetnog hrasta, na vjernost svom narodu zaklinju se desetine i desetine hiljada Baska, koji žive u Španjolskoj, Francuskoj, Portugaui, Argentini, Čileu ili u drugim krajevima svijeta. Tako Baski, iz godine u godinu, obnavljaju zakletvu, koju su njihovi preci, Atlantiđani (?), prije mnogih milenijuma kao zavjet ostavili svojoj djeci!
Jedan drugi narod, koji je afirmaciju i bljesak svoje fantastične kulture, doživio na drugoj strani Atlantika, Maje, svoje porijeklo, takođe, usko vežu za Atlantiđane.
Zašto?

Ko je bio Kukulkan?
Kada se u stravičnoj eksploziji, i kataklizmi izazvanoj padom Planetoida A, koji je pao u Atlantski okean, ili u lančanoj eksploziji atlantskih vulkana, završila civilizacija koja je stasala na Atlantidi, na sigurnim obalama Amerike započeli su svoju fantastičnu civilizaciju Maje.
Uplašeni hirovima mora, koje je zbrisalo njihovu pradomovinu, svoje su monumentalne gradove podizali duboko na kopnu, najčešće u nepristupačnim prašumskim predjelima. Fantstična znanja iz astronomije, graditeljstva, organizacije podario im je zagonetni bog Kukulkan (Kukulcan), koji je došao s mora, bio bijele puti i nosio bradu. Kukulkan je podigao veliki grad Majapan (Mayapan), izvjesno vrijeme vladao njime, a onda zauvijek otišao ostavivši narodu Maja mnoga korisna znanja.
Biskup iz 16. stoljeća Diego de Landa, glavni hroničar španjolskih konkvistadora zabilježio je da mnoge baskijske riječi imaju isto ili slično značenje i kod Maja.
"Jedan Baskijac - zapisao je de Landa - mogao se lijepo sporazumjevati sa pripadnicima ovog naroda..."
Ali to nije jedina sličnost. Igra loptom kod Baska "jai-alai" sa korpom od vrbovog pruća vezanom za ruku, neodoljivo podsjeća na "pok-a-tok", drevnu igru naroda Maja. Ima i drugih sličnosti, kao što su totemski plesovi, vjerovanje u besmrtnost nesahranjenih tijela, običaj vještačkog istezanja vrata itd.

Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Nestale civilizacije

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 18:54



Nestali svjetovi

Legenda u koju svi vjeruju

Platonova prica o Atlantidi i opis njene tragicne propasti, tokom mnogih stoljeca smatrani su legendom. Pa i danas, u naucnom svijetu ne postoji jedinstveno mišljenje da li je ova hipoteticna civilizacija uistinu postojala. Možda jeste, a možda i nije...



Postoji mnoštvo pretpostavki i znanstvenih hipoteza o tome da li je Atlantida uopce postojala, gdje se nalazi i zašto je (i kako) išcezla s lica naše planete. Najvažniji izvor o njenom sjaju nalazimo u Platonovim "Dijalozima" ("Timej) u kojima navodi pricu koju je za vrijeme svog boravka u Egiptu, oko 583. godine pr. n. e., cuo grcki filozof Solon.

Gdje se nalazila?
Nekada, u davna vremena, iza moreuza "Herkulusovi stubovi" (Gibraltar), zabilježio je Platon, prostirao se veliki otok koji se zvao Atlantida. Otok je imao površinu oko 154.000 kvadratnih milja, a na njemu je živjelo oko 20 miliona ljudi. Zemlja je obilovala toplim izvorima, a u šumama su živjeli slonovi i druge africke životinje.
Plodne ravnice bile su ispresjecane mnogim kanalima, koji su služili kao vodeni putevi za prijevoz razne robe i poljoprivrednih proizvoda. O bogatstvu ove hipoteticne civilizacije govori podatak da je njen glavni grad bio opkoljen visokim bronzanim zidovima, a dvorci, vile i hramovi bili su prekriveni zlato i srebrom

Od 12.000. pa sve do 9000. godine, Atlantida je gospodarila tim dijelom svijeta, upravljajuci gigantskom mediteranskom carevinom, koja je dopirala sve do Egipta i Italije. Atlanti su se borili za stvaranje takve državne zajednice u kojoj bi ideali bratstva i prijateljstva predstavljali najvece blago.
No, "jednoga užasnog dana i jedne užasne noci", navodi Platon, "Atlatidu je progutalo - more!..."
Od tada do danas o njoj je napisano preko 20.000 knjiga u kojima se iznose bezbrojne pretpostavke. Jednu od posljednjih napisao je austrijski inženjer Oto Henrih Muk, covjek veoma širokih pogleda.
Muk naglašava da je Platon govorio istinu i dodaje da se Atlantida mogla nalaziti u blizini Azorskih otoka, koji leže na udaljenosti od 1.200 kilometara od Europe.

Šta je zapamtio Kromanjonac?
Ako je to tako, ova je blistava imperija zasigurno imala svoje kolonije na Starom kontinentu. Ali, gdje?! Primitivna keramika i primitivno orude Neandertalca govore o tome da je Europa u ta davna vremena još uvijek preživljavala - kameno doba!
Muk je obratio pažnju da je Kromanjonac, koji je bio viši rastom i koji je bio na daleko višem kulturnom nivou od Neandertalca, živio otprilike u isto vrijeme s Atlantima. Izvanredne slike divnih ljudi sa bronzano obojenom kožom u pecinama Španjolske i južne Francuske danas se pripisuju umjetnickim vizijama covjeka iz Kromanjona. Njegovi ukrasi, orude za rad i drugi predmeti, bili su izradeni vještije i sa znatno više umjetnickog ukusa od neandertalskih. Drugim rijecima, to su ostaci jedne visoko razvijene kulture, koja u mnogo cemu predstavlja kontrast u odnosu na primitivni nacin života neandertalskog covjeka!

Istražujuci grobove Kromanjonaca, Muk je iznio pretpostavku da su oni bili žitelji Atlantide. On je obratio pažnju i na sljedecu cinjenicu: ogromne oblasti Europe za vrijeme egzistiranja hipoteticne civilizacije bile su jo prekrivene snijegom i ledom, jer su gleceri poceli da se tope i nestaju tek u 11. milenijumu prije nove ere. Zašto? Zašto topla Golfska struja, koja danas zagrijava obale Europe, nije tada funkcionirala? Da je u tome nije možda sprijecavala neka golema prirodna pregrada - Atlantida - pita se Muk i dodaje da je Golfska struja zapljuskivala obale legendarnog kontinenta, da je upravo ona stvorila onu blagu klimu o kojoj je s oduševljenjem govorio Platon?!... Postoje li dokazi za takvu tvrdnju?
Da, postoje!

Kakvu tajnu skrivaju jegulje?
Muk ih je pronašao u neobicnom i za sada neobjašnjivom ponašanju europskih jegulja. Napuštajuci svoj zavicaj - Sargasko more, koje se nalazi jugozapadno od Azorskih otoka, jegulje se upucuju Golfskom strujom i, reklo bi se potpuno besmisleno, putuju u Europu i završavaju u rijekama koje se ulijevaju u Mediteran. Nakon nekoliko godina jegulje se vracaju u Sargasko more, gdje polažu ikru i završavaju svoj životni ciklus
Šta ih nagoni na tako opasna putovanja? Znanost na to još nije dala definitivan odgovor. Možda se, kaže Muk, na to pitanje može dati sljedeci odgovor: kada su se instikti jegulja tek formirali, slatke rijecne vode na Atlantidi, u kojima su one mogle da nadu utocište od morskih grabljivica, nalazile su se sasvin blizu Sargaskog mora. Slijepi instikt ih i danas, hiljadama godina nakon nestanka Atlantide, i dalje tjera na duga i neizvjesna putovanja tokovima Golfske srtuje!
Muk je slijedio trag koji je Atlantida kao svojevrsni most mogla da odigra izmedu Europe i Amerike. On je obratio pažnju na slicnost egipatskih, srednjoamerickih i južnoamerickih piramida u dolini rijele Moce. Zatim na slicne elemente u kulturama Baska i Maja. Muk piše o jednom baskiskom misionaru koji je bio zapanjen kada je otkrio da ga ljudi u džunglama Guatamale odlicno razumiju i da koriste slicna oruda pri obradi zemlje kao i njegov narod.

Šta je nacinilo depresije u Atlantiku?
Platon je tvrdio da je Atlantidu progutalo more. Muk je u svojim istraživanjima poceo da traga za "izgubljenim kontinentom" i po dnu Atlantskog oceana. Zahvaljujuci oceanografiji, nauka danas raspolaže detaljnom kartom morskog dna. Dno Atlantika podjeljeno je na dva dijela velikim podvodnim grebenom cija visina pod morem dostiže 3 000 metara, a proteže se od Islanda do Antarktika.
U podrucju Azorskih otoka taj se greben širi u plato širine 400 i dužine 1000 kilometara. Sjeverno od njega podižu se podvodne vulkanske planine. Pojedini njihovi vrhovi uzdižu se nad površinom oceana. To su danas Azorski otoci, ciji oblik i razmjere uveliko podsjecaju na - Platonovu Atlantidu!

Pri razvijanju svoje hipoteze, Muk je bacao poglede i na priobalne regione sjevernoamerickog kontineta. U rejonu grada Carstona, u Južnoj Karolini (SAD), aerofoto-snimanjem 1930. godine nacinjena je karta cjelokupne oblasti, koja neodoljivo podsjeca na bojno polje prekriveno sa oko 3.000 okruglih i ovalnih kratera, ciji su "grudobrani" okrenuti prema jugoistoku.
To je po mišljenju Muka veoma ozbiljan dokaz u korist hipoteze da su kratere stvorile krhotine nekog nebeskog tijela koje je doletjelo iz sjeverozapadnog pravca. Razumje se, udubljenja u Južnoj Karolini su znatno manja od dviju ogromnih depresija koje se nalaze na dnu Karipskoga mora; one dostižu dubinu od 9.000 metara i imaju površinu od 500.000 kvadratnih kilometara.
Kakve su ogromne sile stvorile ta gigantska udubljenja na morskom dnu i šta je izazvalo pojavu vrtaca na obali Južne Karoline?

Katastrofa je došla s neba!
Platon pominje odstupanje u kretanju zvijezda i ogromnim požarima na Zemlji", koji su pratili katastrofu Atlantide. Muk smatra da je u skretanju zvijezda rijec o - asteroidu. Matematicki proracuni rezultiraju njegovima zakljuckom da je asteroid "dospio" iz pravca asteroidnog pojasa Adonis i pri orbitiranju oko Sunca po opasnoj ekscentricnoj prbiti skrenuo s nje i obrušio se na Zemlju!
Slicno gigantskoj raketi, asteroid se iz zapadnog pravca spuštao na Zemlju. Sudeci prema velicini podmorskih depresija, Muk pretpostavlja da je precnik kozmickog giganta dostizao oko - 11 kilometara!
Na visini od oko 300 kilometara asteroid je zbog zapaljenog vodonika poceo da sija jarko crvenom bojom. Za njim se vukao rep zapaljenih gasova, dugacak oko 60 kilometara. Pri prodoru kroz atmosferu, on se raspao na manje dijelove.
Dva džinovska dijela asteroida, svaki težak od mnogo milijardi tona srucila su se u ocean, stvorivši portorikansko udubljenje, a manje krhotine izrovašile su tlo u Južnoj Karolini. Ti udari apokalipticke snage izazvali su eksploziju koja je zahvatila ogromnu teritoriju. Još dva gigantska komada asteroida pogodila su Zemljinu koru na veoma osjetljivom mjestu - u rejonu Atlantskog grebena - i aktivirale sve vulkane u njegovom lancu.
Stravicna kataklizma zahvatila je Atlantidu i pretvorila je u pustoš.

Zašto su nestali mamuti?
"Za jedan užasan dan i jednu užasnu noc", kako je pisao Platon, "Atlantida je išcezla". Još dugo su nakon toga zemljotresi potresali kontinente, pa je sjeveroistocni dio Južne Amerike potonuo u Atlantik, a njen sjeverozapadni dio izronio iz voda Pacifika, prenoseci gradove s nivoa mora do vrhova današnjih Anda. Istodobno, gigantski crni oblaci, ispunjeni otrovnim gasovima, gušili su ljude i životinje širom naše planete.
Kao dokaz za tu hipotezu Muk navodi iznenadni nestanak mamuta. Preživjevši desetine hiljada godina u Sibiru, koji do tada nije bio pod ledom, oni su iznenada uginuli. Svi do jednoga!
Autor hipoteze tvrdi da je oblak otrovnih plinova te kolose ubijao na licu mjesta. Po njegovom mišljenju, nije iznijeta još ni jedna cinjenica koja bi objasnila iznenadno smrzavanje dlakave sabrace slonova, niti se zna šta je to što je uticalo da se Sibir pretvori u gigantski frižider. Da li je pogodak asteroida doveo do oscilacije Zemlje za vrijeme njenog rotiranja, što je izazvalo predislokaciju polova i naglu izmjenu klime? - postavlja Muk pitanje i dodaje da su se u ogromnom crnom oblaku mogle nalaziti i one kolosalne kolicine vode koje su izazvale svjetski potop o cemu govore legende mnogih naroda.
Interesantno je da Platon ukazuje na "more blata" koje je za duže vrijeme onemogucilo plovidbu brodova izvan Gibraltara. Godine 1822. arheolog Leonard Vulej zapoceo je radove na iskopavanju grada Ura, prijestolnice drevnih Sumerana. Ispod grobnica prvih careva, ekspedicija je otkrila sloj mulja i prljavštine, debljine gotovo tri metra. U istom sloju nisu bili otkriveni nikakvi arheološki ostaci. Baš nikakvi. Sve što je do tog vremena postojalo, kao da je netragom išcezlo!

Radanje nove civilizacije
Prema Mukovim proracunima, covjecanstvu je bilo potrebno tri hiljade godina da bi se oporavilo od katastrofe izazvane padom asteroida. Skoro sve to vrijeme ogromni crni oblak vulkanske prašine visio je nad sjevernom Europom.
Za one koji su preživjeli kataklizmu, život pod tim oblakom predstavljao je kratku i tešku borbu za opstanak. Ljudi su lutali pod crnim nebom, na kome se Sunce samo ponekad pojavljivalo kao daleka fatamorgana; a u vrijeme kada je covjecanstvo stvorilo nove uvjete za razvoj svoje civilizacije - to je bilo u cetvrtom mileniju prije nove ere - od Atlantide je ostala samo legenda.
Sva dostignuca nekadašnje znanosti, umjetnosti i kulture uopce, bila su zbrisana. Covjecanstvu je bilo potrebno još 6.000 godina da bi steklo nova znanja; njih je koristio i Muk da bi postavio svoju teoriju o uzrocima propasti blistave Atlantide.

Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Nestale civilizacije

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 18:56



Iscezle civilizacije: Maje

Nestali u vremenu

Najnovija arheoloska istrazivanja na Yucatanu otkrila su mnogo toga, ali je jedno pitanje, cini se, ostalo nerjesivim: sta je prouzrokovalo iznenadni nestanak pripadnika civilizacije Maja?



Dnevnik Dieag de Lande, prvog biskupa na Jukatanu, u 16. stoljecu, pronaden u jednom madridskom arhivu, bio je polazna tacka za otkrice jezika i pisma Maja, koji su gotovo 90 odsto desifrovani zahvaljujuci americkom timu arheologa, epigrafista i lingvista na cijem su celu bile Linda sile, sa univerziteta Ostin u Teksasu, i Meri Miler, sa univerziteta Jel, autorica knjige "Krv kraljeva". Iz tog teksta, punog netacnosti, i iz tri "kodeksa Maja" koje su prikupili prvi evropski istrazivaci u novom svijetu, izasla su na svjetlo dana, izmedu ostalog, imena bozanstava, nebeskih tijela i jos dosta toga na 35 jezika naroda Maja.
"Alfabet" Diega da Lande svakako nije "kamen iz Rozete", zahvaljujuci kome je sampolion desifrovao egipatske hijeroglife, ali je ipak posluzio kao kljuc americkim istrazivacima pri desifrovanju 500 misterioznih znakova majanskog pisma.
Zahvaljuci tome, kulturu Maja obasjalo je novo svjetlo.

Brojni bogovi
Sve donedavna su mnogi mislili da su Maje sasvim ovisile o primitivnoj zamljoradnji - permanentnom krcenju prasumskih prostora. No, nakon temeljitog proucavanja zracnih snimaka podrucja Dzibilchaltuna, na sjevernom Yucatanu, koji je bio naseljen od 500. godine pr. n. e. do spanjolskog osvajanja, dakle neprekidno 2000 godina, te danasnjih naselja tog podrucja, neki je znanstvenik zakljucio da je Dzibilchaltun u doba najveceg procvata imao oko 40.000 stanovnika. Dokazi visokorazvijene tehnike obradivanja polja s kojih su Maje hranile mnogobrojno stanovnistvo mogu se naci i na juznom dijelu Yucatana. Na tamosnjim obroncima nadeni su ostaci prostranih terasa na kojima su Maje mogli raditi kad bi nizine povremeno bile poplavljene.
Prije se cesto govorilo o Carstvu Maja. Danas samo manjina vjeruje da je ikad postojala takva jedinstvena drzavna tvorevina. Jezik Maja rano se razgranao u mnoge varijante. Umjetnost i arhitektura krenuli su razlicitim putevima. Bjesnjeli su ratovi, savezi su se mijenjali, dinastije su se uzdizale i propadale. No, svijet Maja uvijek je povezivao jedan cinilac - vjera. Pokazivali su veliko zanimanje za djelovanje bozanskih moci. Znameniti istrazivac Maja sir Eric Thompspn pisao je:
- Profinjene metode promatranja zvijezda bile su im pomocna sredstva za astrologiju, temeljni element njihovih religioznih uvjerenja. Njihovi hramovi, npr. Tical i Palenque, bili su velicanstveni dokazi vjere naroda koji nije posjedovao nikakvo metalno orude.
Nebo Maja obuhvacalo je mnoga bozanstva u razlicitim pojavnim oblicima. Itzamna je mozda bio najveci, gospodar neba; uglavnom se prikazuje kao vremesan mudrac. Kinich Ahau, bog sunca, gospodario je danom a Ah Puch vladao carstvom mrtvih. Chac, bog kise, bio je zivotno vazan; ako bi kisa dosla prekasno, ne bi bilo zetve, a glad bi zavladala zemljom.
Da bi umilostivili te bogove, morali su im permanentno prinositi ljudsku krv. Maje su se, dakle, starali da apetite bogova utaze ratni zarobljenici, a mozda i neki kandidati iz seljackog staleza ili cak pobozni dobrovoljci. Na vrhuncu jedne zamrsene ceremonije svecenik bi kremenim nozem otvorio zrtvin prsni kos i izvadio jos zivo srce, kako bi ga, jos dok pulsira darovao bogovima.

Duboki kulturni rascjep
Kad su osvojili to podrucje, spanjolci su srusili slike bogova, spalili svete slike, sravnili mnoge piramide a kamenje upotrijebili za izgradnju crkava. Indijance su preobracali ognjem i macem. Unatoc tomu oko dva miliona Maja, prezivjelih u okolnim selima, ni nakon 400 godina nametnutog krscanstva, nije zaboravilo stara bozanstva. U proljece 1975. godine u uobicajeno doba nije bilo kise. Kukuruz se susio a seljaci bili zabrinuti. Napokon su se neki obratili Chacu, dugonosom bogu kise. Uskoro, nebo je otvorilo svoje brane i kisa je pala na sasusena, zedna polja.
U veliko doba kulture Maja seosko stanovnistvo hranilo je cijeli gornji sloj. Profesor Alfredo Barrera Vasquez s Instituta za antropologiju na Yucatanu kaze:
- Medu starim Majama postojao je dubok kulturni rascjep. Na jednoj strani bila je elita, mala skupina svecenika i poglavica, koji su posjedovali znanje vazno za zivot. Poznavali su astronomiju, arhitekturu, umjetnost i tehniku. Samo oni su znali kako treba graditi velike spomenike. Znali su predvidati pomrcine Sunca i Mjeseca i sastavljati horoskope. Zbog toga su zivjeli lijepo i veselo. Samo njima bili su namijenjeni luksuzni predmeti kao sto su zad, zivopisna pticija pera i krzna jaguara.
Ostalo je stanovnistvo moralo gospodi osigurati luksuz i zadovoljavati njihove svakidasnje potrebe. Obradivali su zemlju, sjekli stabla, lovili i donosili plodove svoga rada u hramove. Kad bi elita putovala, pucani bi ih morali nositi u nosiljkama na ramenima...
Tragovi sjaja te elite jos se mogu naci u impresivnim rusevinama njihova sredista Palenquea, u planinama meksicke savezne drzave Chiapas, u kojoj je nekoc bilo najzapadnije granicno podrucje Maja. Hramovi i piramide Palenquea protezu se 11 kilometara duz posumljenog podrucja. Ono malo sto je do danas iskopano od Palenquea iznijelo je na vidjelo umjetnine koje se u Srednjoj Americi nigdje ne mogu naci.

Ugasena civilizacija
Mracan Pacalov grob izaziva stahopostovanje. Taj mocni vladar (umro 694. godine) sahranjen je u srcu jedne piramide takozvanog Hrama natpisa. To je najvredniji piramidski grob Novog svijeta. Upadljiva je slicnost s grobnicama egipatskih faraona koji su davno prije vladali u egipatskoj Dolini kraljeva. U oba slucaja piramide se uzdizu iznad groba, a graditelji su poduzeli mudre mjere da sakriju ulaz. Uz tijelo su stavljali darove za posmrtni zivot a poklopac sarkofaga nosio je sliku mrtvog kralja. No, svod Pacalova groba strozi je i barbarskiji. Pred vratima vladara zaklano je sestoro mladih zrtava da bi mu sluzili u carstvu mrtvih. Njegova je piramida svjedocanstvo divlje velicine.
Ipak, Palenque nije mogao spasiti citav njegov sjaj. Grad se ugasio iznenada u pocetku 9. stoljeca. Uskoro zatim u sredistu svijeta Maja ista je sudbina zadesila druge gradove-drzave. Propadanje je pocelo na granicama i nastavilo se prema unutrasnjosti. Klasicna kultura Maja nestala je za nekoliko narastaja. Seljaci su u napustenim hramovima postavili svoja ognjista: znamenita svetista lezala su prazna i opustosena.

Sve zauvijek nestaje
Gotovo svi istrazivaci Maja nude teorije o razlozima iznenadne propasti. Navode se slom trgovine, preveliki porezi na prihode seljaka, potresi, uragani, neprijateljski upadi i posasti. Sir Eric Thompson smatrao je da je u slomu znacajnu ulogu igrao seljacki ustanak. Isto misli i profesor Barrera.
- Razlika izmedu elite i seljaka bivala je s vremenom sve veca - kaze on. Napokon su sve veci i neprekidni zahtjevi plemstva postali nepodnosljivi. Narod se pobunio. Njegovo jedino oruzje bila je brojcana nadmoc. Vjerovatno su vecinu gospodara udavili golim rukama.
Danas nijemo pocivaju rusevine - besmrtnost kamena, tisine i samoce. Iznad toga nepromijenjenom putanjom jos prolaze zvijezde, s kojima su svecenici-astronomi Maja bili tako upoznati. Njihovu putanju slijede novi ljudi s novim instrumentima u novim zemljama. Svecenika-astronoma vise nema. Chichen Itza i Bonampak leze bez ljudi u mjesecini, urlik jaguara odjekuje napustenim hramovima Ticala i Yaxchilana; kameni demoni Copana svoje oslikane krikove usmjeruju povijesti, ali ona ih se odrekla. I to su znali proroci Maja. Prije mnogo vremena, jedan je od njih mudro napisao:
“Svi mjeseci, sve godine, svi dani i svi vjetrovi putuju svojim tokovima i nestaju...”

Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Nestale civilizacije

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 18:57



Iscezle civilizacije: Maje

Dosli su sa zvijezda!

Kada neki istrazivac, ubijeden da su ljudska bica u jednoj dalekoj epohi dosla iz drugih nebeskih svjetova, zeli da potkrijepi tu tezu, obicno kao dokaz nasem izvanzemaljskom porijeklu navodi - Covjeka iz Palenque!



Palenque je jedan od brojnih gradova Maja koji su stoljecima bili pokopani u meksickoj dzungli cija su cuda tek pocetkom 19. vijeka otkrili dvojica strastvenih istrazivaca, americki advokat Dzon Stivens i engleski dizajner Frederik Ketervud. Oni su iz zelenih prasumskih njedara iskopali veliki dio cudesnih spomenika i rusevina.
Tako je svijet dosao do izuzetnih saznanja o zivotu starih stanovnika Srednje Amerike, o fantasticnim vjerovanjima, graditeljskim domertima i umjetnosti Maja. Njihove piramide i velicanstveni hramovima, sjajne palate i misteriozne grobnice, zadivili su kulturni svijet. Nebrojeni ukrasi, kamene statue i brojni reljefi, otkrili su svijetu nevjerovatne prizore zahvaljujuci kojim su istrazivaci bar djelomicno bili u stanju da rekonstruiraju misterioznu proslost tog prastarog tajanstvenog naroda.

Tajna Hrama zapisa
Maje su se iznenada pojavile prije tri hiljade godina a nestale su na podjednako misteriozan nacin oko osmog-devetog vijeka nase ere.
Ipak, Stivensonu i Ketervudu je promaklo mozda najsenzacionalnije otkrice, koje je 1952. ucinio meksicki arheolog AIberto Ruz, kojem je poslo za rukom da po tragovima svojih predaka rekonstruira rusevine tog prastarog grada. Ruz se nalazio u Hramu zapisa, nazvan tako zato sto je bio ispunjen kamenim plocama ispisanim posebnim pismom koje se i dan-danas jedva moze desifrirati. Tu je bilo i mnostvo obojenih bareljefa koji zivo ilustriraju scene iz svakodnevnog zivota tih ljudi. Onda je primijetio da se jedna ploca, pokrivena brojnim napisima, moze podici. Podigao ju je i nasao se pred svojevrsnom misterijom. Kao u kakvom filmu o Indijana Dzonsu, Ruz je ugledao uske uske stepenice koje su vodile u unutrasnjost piramidolikog hrama.
Na 18 metara dubine Alberto Ruz je otkrio jos jednu kamenu plocu na kojoj su lezali skeleti sestorice Maja, vjerovatno cuvara ove vazne podzemne grobnice.
Kada je sa svojim pomocnicima uspio da pomakne i tu drugu plocu, pred njegovim ocima se ukazao nezamisliv prizor: nevelika kripta niz cije je zidove kapala voda jos iz davnih vremena, bila je prirodno dekorisana brojnim stalaktitima i stalagmitima koje su kapi vode stoljecima strpljivo gradile. U sredini mracne i memlive prostorije lezao je kameni sarkofag zatvoren plocom od jednog komada klesanog kamena, teskog vise od pet tona.

Fantasticni prizor
Kada je sljedecih dana, poslije mnogo poteskoca, ploca napokon podignuta, Ruz je konacno mogao da vidi licnost za koju je sagradena ova impozantna grobnica: skelet je bio ukrasen dragocijenim ogrlicama od zada i bisera.
Jedan natpis ga je identificirao - "Pravi covjek"!
Dakle, Pravi covjek!
Definicija je, nesumnjivo, bila zagonetna, ali je daleko zagonetniji bio prizor precizno uklesan u kamenu plohu ploce koja je zatvarala sarkofag. Na njemu je bio prikazan covjek u uistinu cudnom polozaju. Kao da su mu ruke pocivale na polugama i komandama nekog svemirskog broda. Dok sjedi u tipicnom polozaju astronauta, u nosu su mu cijevcice povezane sa nekim cudnim uredajima iznad glave!

Od tog trenutka pa sve do danas ovaj je prizor predmet fantasticnih pretpostavki i jedan od “dokaza” da su pretci Maja na nasu planetu stigli iz zvjezdanih prostranstava! No, bilo kako bilo, "Astronaut iz Palenquea", ostaje neobjasnjiva misterija i pored proucavanja mnogobrojnih gradova Maja koji su proteklih decenija iskopani iz zelenog prasumskog prekrivaca.
Kada su spanjolci dosli na obale Centralne Amerike i postepeno prodirali na teritorije antickog Meksika, visoka civilizacija Maja vec je bila dio slavne proslosti jednog od najzagonetnijih naroda u povijesti nase planete. Utonule pod zeleni baldahin stoljetnog prasumskog rastinja, rusevine mocnih gradova i piramidolikih hramova svjedocile su o fantasticnom graditeljskom znanju i rafiniranom ukusu njihovih graditelja.
Sve skupa, misterija je glavna karakteristika naroda Maja. Ali, i pored sve zamrsenosti, naucnicima i arheolozima poslo je za rukom da mnogo toga desifriraju i rekonstruiraju. Ipak, ostale su brojne enigme koje prekrivaju ovu velicanstvenu civilizaciju rodenu prije nepunih cetiri hiljade godina.

Igra u zivot i smrt
sta predstavljaju piramide i grandiozni sveti gradovi uronjeni u dzunglu?!
Bilo ih je na stotine, rasuti po cijeloj teritoriji. Odavno se mnogi pitaju kako su Maje mogli ici od jednog do drugog grada kada je poznato da izmedu gradova nisu postojali nikakvi putevi niti ceste. Cak ni sela nisu bila povezana sa gradovima, a zna se da su se u njima redovito odrzavale feste i razliciti obredi posveceni nepoznatim bogovima. Jos veca je misterija kako su Maje podizali svoje velicanstvene hramove ako se zna da nisu poznavali tocak niti su koristili zivotinje za vucu i nosenje tovara.
Konacno, otkrilo se da se saobracaj odvijao vodenim putevima, preko guste mreze kanala koji su povezivali gradove i sela i kojima su plovile barke za saobracaj i prenos tereta. Ovu mrezu kanala tek je nedavno otkrio radar napravljen za skiciranje povrsine zemlje.
Ovi kanali su imali dvostruki smisao: sluzili su kao putne komunikacije i za navodnjavanje polja. Maje su bili veoma vijesti poljoprivrednici. Uzgajali su uglavnom kukuruz, koji je bio temelj njihove ekonomije i ishrane. Zemlja je bila rastresita i plodna: bilo je dovoljno samo iskopati rupu i u nju staviti sjeme!
Osim kukuruza, uzgajali su i krompir, grah, kakao, lan i pamuk. Cokolada je bila "nacionalno" pice a med je sluzio za zasladivanje. Riba i divljac su upotpunjavali ishranu. Maje su, pored toga, uzgajali kokosi, curke, patke...
Najnovija istrazivanja pokazuju da je zivot jednog Maja bio velikim dijelom uskladen i prilagoden vlastitom horoskopu, koji je za svakog pojedinca pravljen jos prije njegovog rodenja.

Kada bi dijete dolazilo na svijet, svestenici su utvrdivali koji je najbolji dan da mu se da imePostoji jedna zanimljivost vezana za imena Maja. Svaki pojedinac imao je dva imena: jedno – lazno - kortistilo mj je u svakodnevnom zivotu a ono, pravo, cuvalo se u strogoj tajnosti, znali su ga samo njegovi najintimniji - rodbina i bliski prijatelji. Pravo ime je, naime, imalo magicn i sveto znacenje, pa su Maje iskreno vjerovali da ono sudbinski utice na dogadaje u zivotu i stoga su ga ljubomorno skrvaili.
Poslije radanja, beba je stavljana u cudno opremljenu kolijevku. U njoj su postojale dvije osnovne stvari: ravna daska koja je bila postavljena pod takvim uglom da je bilo neminovno da se glava djeteta "spljosti", te niz kuglica objesenih iznad glave kako bi dijete neminovno dobilo strabizam! To i nije cudo jer su produzena, deformirana glava i strabizam za prastare Maje bili vazan znak identifikacije i plemenitosti.
U starijem dobu djetinjstva (dvanaest za djevojcice, cetrnaest za djecake) mladi su ucestvovali u tajanstvenim obredima inicijacije s kojom su ulazili u javni zivot. zenili su se veoma mladi i imali dosta djece. zene su bile graciozne, njezne i vrijedne. Tkale su zivopisne tkanine, uzgajale perad kako bi obezbjedile dovoljno perja za ukrase na odjeci. zivot su posvecivale odgoju djece, a u rijetkim prilikama uzivale su u medusobnom plesu. Imale su komplikovane frizure i nosile su "kub", jednu vrstu potkosuIja i uglavnom su hodale bose.
Maje nazivaju "Grcima Amerike", jer su imali jednu od najrazvijenijih civilizacija u zapadnoj hemisferi. Upotrebljavali su rafinirano pismo, neku vrstu hijeroglifa. Bili su izuzetni astronomi. Vrlo su precizno izracunavali okretanje planete Venere mada se jos uvijek ne zna zasto su im ti proracuni bili neophodni. Njihov kalendar (koji pocinje od 11. avgusta 3114. godine pr.n.e.), gotovo da je bio precizniji od naseg. Poznavali su "nulu" i imali su numeraciju sa dvodecimalnim sistemom.
Maje su voljeli sportska natjecanja i kolektivne sportove.
Jedna od najomiljenijih i najvise ilustrovanih na zidovima hramova bila je neka vrsta igre izmedu kosarke i odbojke. Zvali su je "pok-a-pok" a cilj je bio sto cesce loptu probaciti kroz kruzni procjep u kamenu koji je nacesce postavljan sa strane zidova nekog hrama. Lopte su bile gumene. Zapravo, pravljene su od posebne vrste drveta "sapotilla" od kojeg su Maje dobijali vrstu gume za zvakanje. I jos nesto, “pok-a-pok” se igrao veoma grubo i dinamicno. Kako i ne bi kada se igralo u zivot: kapitenu porazene ekipe otsjecana je glava u krvavom obredu uprilicenom nakon utakmice!

Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Nestale civilizacije

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 18:59



Učitelji naših učitelja

Zagonetni Sumerci

Sumerci su bili izvanredni astronomi. Poznavali su period revoucije i konjunkcije svih planeta, cak Urana i Nepuna, a solarni dan podijelili su na 86.400 sekundi, dakle, 24 sata od 60 minuta sa po 60 sekundi... Otkud?... Zašto?...



Kultura Sumeraca trenutno se smatra najstarijom razvijenom kulturom covječanstva. Njeni su kraljevi osnovali legendarni grad Ur, u Kaldeji, a prema drevnim rukopisima i legendama, doživjeli su astronomsku starost. Samo prvih deset sumerskih kraljeva, tvrdi se u zapisima na glinenim pločicama, vladali su (i živjeli, dabome!) ni manje ni više - već 456.000 godina!
Kako je to moguće?
Da rukopisi ne varaju?!

Tajna broja 195.955.200.000.000
Prije nego što potražimo odgovore na ova pitanja i razmotrimo ih u svjetlu današnjih naučnih dostignuća, pokušajmo saznati ko su, zapravo, bili Sumerci? Odakle su stigli? Otkud im nevjerovatno astronomsko, matematičko i tehničko znanje? Kako to da se njihov proračun Mjesečeve putanje razlikuje od naših najnovijih rezultata samo za 0,4 sekunde? Kako su uspjeli da izračunaju da godina traje 365 dana, šest časova i 11 minuta, što se od današnjih proračuna razlikuje samo za - tri minuta?! Kako se može objasniti činjenica da su se služili s 15-znamenkastim brojevima, kada je, recimo, i za stare Grke već od 10.000 započinjala beskonačnost? Na jednoj glinenoj krhotini na brežuljku Kujundžik pronađen je rezultat nekog drevnog proračuna s brojčanom vrijednošću od - 195.955.200.000.000!
Godinama kasnije mnogi naučnici, od arheologa do matematičara i fizičara, pokušavali su da odgonetnu šta je tako fantastično velika cifra mogla da znači drevnim Sumercima. Rješenje je našao američki naučnik francuskog porijekla Moris Šatelen. U svojoj knjizi 'Jesu li nam preci stigli iz Svemira?' Šatelen objašnjava:
'Sumerci su bili izvanredni astronomi. Poznavali su period revoucije i konjunkcije svih planeta, čak Urana i Nepuna, i podijelili su solarni dan na 86.400 sekundi, dakle, 24 sata od 60 minuta sa po 60 sekundi. Shvatio sam da misteriozni broj sa Kujundžika mora da bude neki vrlo dug vremenski period izražen u sekundama. Izračunao sam da broj predstavlja tačno 2.268 miliona dana od po 86.400 sekundi svaki. To je već bio dobar početak, ali mi je bilo jasno šta treba da znači tako dug vremenski piriod, više od šest miliona godina, dakle duži od vjekovog postojanja na Zemlji. Srećom, sjetio sam da su Sumerci, između ostalog, znali za astronomski fenomen sada poznat pod nazivom unapredno pomjeranje ravnodnevinica, koji pokreće osovinu rotacije naše planete oko ekliptičnog pola za 9,450.000 dana ili oko 26.000 godina.
Tada sam doživio najveći šok u svom životu. Otkrio sam da 2.268 miliona dana sasvim tačno predstavlja 240 ciklusa unaprednog pomjeranja ravnodnevnica sa po 9,450.000 dana svaki! Drukčije rečeno, sveti broj sa Kujundžiika je predstavljao 240 ciklusa rotacije godišnjih doba oko zodijačkog kruga, ali izražen u sekundama, umjesto u danima ili godinama, kako to čine današnji astronomi.

Poznavanje astronomije
Tako sam shvatio da je ta više nego fantastična cifra od 195.955.200.000.000 sekunda upravo čuvena 'velika konstanta' našeg planetarnog sistema koju su astrolozi i astronomi pokušavali da otkriju tokom gotovo dvije hiljade godina, a koju su, nevjerovatno, njihovi drevni preci izračunali još prije - 64.800 godina!'
Ali, nije to jedino što zbunjuje naučni svijet kada su u pitanju drevni stanovnici plodne Mezopotamije! Kultura Sumeraca prepuna je zapanjujućih zagonetki, koje će još dugo golicati maštu hladnokrvnih istraživača i arheologa.
Pretpostavlja se da su Sumerci napisali prve knjige na svijetu, da su znali za statički elektricitet i električnu struju, služili se galvanskim baterijama i galvanoplastikom. Poznavali su i mnoga znanja iz oblasti optike, a pretpostavlja se da su čak znali i za mikroskop. Lako je moguće da su poznavali i tajnu levitiranja i da su se služili antigravitacionim instrumentima!
I njihova znanja iz astronomije, bila su više nego fantastična. Znali su da se naš prirodni satelit okreće oko naše planete a Zemlja oko Sunca. Znali su za Uran i Neptun, mada je ova prva planeta samo u vrlo rijetkim prilikama vidljiva golim okom, dok se Neptun nikada ne može vidjeti. Njihova učenja podsjećaju nas da Mars ima dva satelita, Jupiter četiri, Saturn sedam, a Uran dva i da komete dolaze i prolaze u pravilnim vremenskim razmacima.

Nebeska karta
Sumerci su znali, a kasnije ćemo vidjeti da su to znali i Egipćani i Maje, da se sve planete i njihovi sateliti istog datuma i u istoj tački svakih 2.268 miliona dana, to jest svakih 6,300.000 godina od 360 dana nalaze u istoj ravni na nebu!
Na jednoj od mnogobrojnih glinenih pločica što su otkrivene u ovom stoljeću, neki sumerski zvjezdoznanac je nacrtao pored Mjeseca dvije zvijezde - Alfu i Betu iz sazviježđa Blizanaca! Sudeći prema njihovoj poziciji, slika na pločici je prikazivala nebeski svod od prije — šest hiljada godina!
Ovo nije bilo teško utvrditi. Naime, Sunce se danas, za vrijeme jesenje ravnodnevnice nalazi u sazviježđu Ribe, a u vrijeme procvata sumerske civilizacije, ono se uistinu nalazi u sazviježđu Blizanaca. I dalje, lagano kretanje nebeskog svoda ostvaruje puni krug za 25.920 godina, a ta ista cifra pojavljuje se i u mnogim starim sumerskim tekstovima.
Ali, ni to nije sve. Znali su da je nebeski svod fiksan, a da se planete pomijeraju u odnosu na njega. I dalje: njihova znanja iz astronomije prevazilazila su čak i naš planetarni sistem i zadirala su mnogo dalje - do zagonetne zvijezde Sirijus B, koja je tako sitna da je zvanično (ponovno?!) otkrivena tek sredinom 19 stoljeća, tačnije 1862. godine, i to teleskopom s promjerom od 40 centimetara!
Da misterija bude veća Sirijus B je, zapravo, 'bijeli patuljak' na kome je materija od koje je sačinjen silno zgusnuta i fantastično teška. Prema podacima koje nudi savremena astronomija masa Sirijusa B dostiže 0,98 mase Sunca, a prečnik te zvijezde je svega dva i po puta veći od prečnika naše planete. Upravo to prouzrokuje fantastičnu gustinu, a samim tim i težinu: jedan kubni centimetar Sirijusa B težak je gotovo — pedeset tona!

Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Nestale civilizacije

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 19:01



Zbunjujuca prošlost

Atomski rat u drevnoj Indiji

Klinasto pismo o kozmickim brodovima. Cudesno oružje iz praistorije i nevjerovatni opis užasnog rata. Da li su tačna svjedočanstva iznijeta u epu 'Mahabharata'?



Zanimljivi fragmenti „Biblije", ,,Kurana", ,,Popol Vuha". „Kabale", „Gilgameša" i drugih svetih knjiga i epova, godinama već zbunjuju naučni svijet i istraživače drevne prošlosti. Kada se ovome pridruže i zbunjujuća arheološka otkrića, slika dobija još nerazumnije boje i dimenzije.
Da lije naša planeta bila domaćin gostiju iz Svemira?
- Pretpostavka da su Zemlju posjetila nepoznata razumna bića nije ni nezamisliva, niti odstupa od priznatih načela prirode kaže Ernst fon Kuon. - Potpuno je zamislivo da su razumna bića na nekim drugim planetarna mnogo razvijenija nego ljudi na našoj Zemlji, da su davno prije nas počela letjeti Svemirom i u praistoriji se spustila na Zemlju. Svako ko ima malo mašte može to zamisliti.
Ako je vjerovati kineskim izvorima, 1938. godine arheolog Ci Pu Tei došao je do zanimljivog otkrića. Te godine je kineski arheolog u pećinama Bajran-Kara-Ula, na Tibetu, pronašao niz grobova u kojima su se nalazili neobično mali skeleti (poput onih otkrivenih u Tenesiju i Kentakiju!) velikih lobanja. Zidovi pećina bili su ukrašeni astronomskim i svemirskim slikarijama: crtežima zvijezda, planeta sunčevog sistema, ljudi u „skafanderima"!

Zagonetna poruka
Međutim, po svoj prilici, sve to ne bi izazvalo interesovanje nauke, jer su slična nalazišta otkrivana i u drugim dijelovima svijeta, da nije, navodno, bilo pronađeno i 716 ploča okruglog oblika, debljine dva centimetra, koje su bile ispisane nepoznatim klinastim pismom!
Profesor Tsum Um Nui, sa Akademije za praistoriju Pekingu, dakle, uvaženo i priznato ime nauke, dešifrovao je tek 1962. godine neke od zapisa sa neobičnih ploča. Rezultate svoje upornosti Tsum Um Nui je objavio godinu dana kasnije pod naslovom: „Klinasto pismo o kosmičkim brodovima"!
Prema prevodu kineskog profesora, specijaliste za praistoriju, na pločama je, između ostalog, pisalo:
,,...Sletjeli smo sa neba našim letjelicama. Naši muškarci, žene i djeca, skrivali su se deset dana u pećinama. Kad su mještani, konačno, shvatili naše znakove, razumjeli su da imamo miroljubive namjere..."
Dakako, djelo Tsum Um Nuia, izazvalo je istinsku senzaciju u naučnim krugovima, ali su nakon dva kritička osvrta u njemačkom “Das wegetarische Uniwersum” i sovjetskom 'Sputnjaku' , kineski arheolozi prestali da govore o pločama i svemirskoj katastrofi od prije više od 12000 godina!
Zbog čega? Da li samo zbog kritike njemačkih i sovjetskih naučnika? Ilije posrijedi neki drugi, važniji razlog? !
Inače, strpljive ekipe areheologa. koje već decenijama istražuju po azijskom kontinentu, do danas su otkrili veliki broj nalazišta, koja su još uvijek obavijena neprozirnim velom misterije.

Eskimi u Kini!
U džungli, pored rijeke Ganga, istraživači su 1921. godine otkrili ruševine fantastičnog grada Mohendžo Dara. Izvještaj arheologa je više nego zbunjujući:
'Mohendžo Daro je nekad bio cvjetajući grad. Izgleda kao da je potekao sa nekog crtaćeg panoa nepznatog futurističkog arhitekte. Začuđuje potpuno odsustvo uobičajene istočnjačke ornamentike. Ne zna se ko ga je izgradio. Teoretski on ne bi trebalo da se nalazi na tlu Indije...'
Kada se čovjek kreće kroz Mohendžo Daro ima utisak da se kreće današnjim ulicama gradske četvrti bilo kojeg grada na Zapadu. Taj utisak stvaraju prostrane građevine kojima nedostaje bilo kakav ukras i koje su isključivo - funkcionalne!
Ništa manje zanimljivo i zbunjujuće otkriće načinio je i doktor Vajdenrajh 1913. godine. On je u pećinama Ču-ku-tjena, nedaleko od Pekinga otkrio nekoliko lobanja i skeleta, ali to ne bi izazvalo nikakvu senzaciju da jedna lobanja nije pripadala evropejskom tipu čovjeka, druga nekoj mladoj ženi sa neobično uskom glavom malezijskog tipa, a treća je imala izrazite osobine Eskima!
Doktor Vajdenrajh je bio više nego zbunjen, pa je umjesto uobičajnog izvještaja napisao samo nekoliko riječi: ,Kako su Evropljani i Eskimi dospjeli u Kinu prije nekih trideset hiljada godina? Čime?!...'
Od 1913. godine, pa do danas, niko nije uspio da odgovori na ova zanimljiva pitanja.
Godine 1959. godine, pekingški profesor dr Čou Ming Čen, pronalazi u pustinji Gobi savršen otisak jednog rebrastog džona, čija je starost procijenjena na -milion godina!
I jedan metalni pojas iz grobnice kineskog generala Čou-Čua (265. - 316. g.n.e.) predstavlja ništa manju misteriju. Detaljnom analizom je utvrđeno daje pojas načinjen od 10 odsto bakra, pet odsto mangana i 85 odsto aluminijuma! Međutim kako je u svijetu poznato, aluminijum je prvi hemijskom metodom dobio naučnik Ersted - 1825. godine!
Znači li to daje elektroliza u staroj Kini bila poznata još prije 17 stoljeća, ili postoji neki drugi način dobijanja aluminijuma, koji je nepoznat savremenoj nauci?!

Fantastična znanja
Ipak, najviše zbunjuje jedna storija zabilježena u mnogim rukopisima drevne Kine. Po njoj je car Cin-Ši (259. - 210. p.n.e) imao neobično ogledalo koje je moglo da „osvijetli kosti i unutrašnje organe ljudskog tijela"! Iks zraci u drevnoj Kini?! Upravo tako! Magično ogledalo je, kao i savremeni fluoroskop, korišteno isljučivo u medicinske svrhe - za dijagnozu bolesti!
Prastari stanovnici azijskog kontinenta izvanredno su poznavali i tajne Kosmosa. Indijske „Vede" sasvim su određene u pogledu života na drugim planetarna, a Teng Mu, naučnik iz vremena dinastije Sung, vrlo logično sumira mišljenja kineskih učenjaka o univerzalnosti života:
„Koliko bi bilo nerazumno pretpostaviti da osim Zemlje i neba, koje mi možemo vidjeti, ne postoji nijedno drugo nebo i nijedna druga Zemlja!"
Učenjaci iz raznih krajeva svijeta, paleontolozi, arheolozi, egzebiolozi, čak i najpoznatiji konstruktori kosmičkih brodova, već decenijama proučavaju „Mahabharatu", najveći herojski ep Indije, pokušavajući da proniknu u njegove tajne poruke. U ljeto 1974. godine, u sovjetskom časopisu „Tehnika malađoži", objavljen je vrlo zanimljiv osvrt.
,,Folklorna zbivanja i pojmovi" - kaže se u sovjetskom - "ne privlače pažnju istraživača zbog toga što se često ne mogu identifikovati s nečim realnim. Takvi su, na primjer, opisi letećih mašina u drevnim spisima, o kojima se nešto ozbiljnije počelo razmišljati tek pri pojavi prvih aviona. Gotovo identičan slučaj je i sa pominjanjem nebeskog oružja, koje naučnici nisu mogli, a ni htjeli, da shvate sve do polovine ovog stoljeća.
Vjerovatno je prvu paralelu između tog čudesnog oružja i atomske bombe, povukao profesor Openhamjmer, kada je, poražen njenim djejstvom, naglas čitao odlomke iz indijskog epa , Mahabharate" o „svjetlosti koja je hiljadama puta jača od Sunca".
Prema nekim arheološkim nalazima, pretpostavlja se, da naši preci nisu ratovali isključivo - mačevima, kopljima i strijelama! Zašto su, na primjej, razvaline glavnog grada Hetske države, Hatutasa, istopljene u većoj mjeri nego što je to slučaj sa požarima?! Zašto na granitnim zidovima irskih tvrđava Dundalik i Ekos, postoje tragovi neobično jakog topljenja? !
Mark Tven je, putujući 1867. godine po Bliskom i Srednjim istoku, opisao razvaline Babilonske kule:
'Bilo je osam kula, od kojih dvije danas stoje - džinovske građevine od opeka, presječene napola od zemljotresa, opaljene i dopola istopljene munjama razgnjevljenog boga...'
Babilonskom kulom obično se naziva babilonski zikurat, ogromna sedmospratna građevina s obimom temelja od oko 360 i visinom od 90 metara. Ostaci zikurata raskopani su tek pred prvi svjetski rat. Mark Tven je, očito, imao u vidu razvaline kupole hrama u Borsipu, nekoliko kilometara od Babilona. Te ruševine su istopljene ne samo spolja nego i iznutra.
Areheolog i istraživač drevnih kultura E. Ceron. zabilježio je u svoj dnevnik:
'Ne može se naći objašnjenje za tako ogromnu temperaturu, koja je ne samo usijala, nego i istopila stotine pečenih opeka, spalivši čitav skelet kule, koja se pretvorila u kompaktnu masu sličnu istopljenom staklu...'

Ubitačno oružje 'brahmaširas'
Prije nekoliko godina, u Indiji je pronađen jedan radioaktivni skelet, čija je radioaktivnost bila deset puta veća od normalnog nivoa. Nije li to još jedna indicija da su sanskritski tekstovi o atomskom ratu u praistorrji, možda istiniti? !
Površina pustinje Gobi, nedaleko od jezera Lob Nor, prekrivena je staklastim pijeskom koji je nastao nakon nedavnih atomskih proba u Kini. Ali, ta ista pustinja ima izvjesna područja sa sličnim staklastim pijeskom, koji tu leži već hiljadama godina.
Šta je to tako moćno i zagonetno prouzrokovalo tako paklenu jaru, koja je u praistorijsko doba istopila pustinjski pijesak?
Uzrok topljenja ostao je do današnjeg dana zagonetan. Da li se on može naći u folkloru drevnih azijskih naroda?
Najinteresantnija i najsistematizovanija informacija nalazi se u drevnoj indijskoj literaturi. Evo kako „Mahabharat" opisuje čudesna oružja „brahmaširas":

'Tada Rama pusti strijelu neodbranljive moći,
Užasnu, smrtonosnu...
I ta dalekometna strijela
'Zapalila je moćnog rakšasa
I kočije sa konjskom zapregom,
Potpuno zahvaćene plamenom.
Raspadaše se na pet prirodnih elemenata...
Njegov skelet, meso i krv ne izdržaše.
Spalilo ih je oružje.. .
Ni pepeo ne ostade od njih...'

Ovdje nije neophodna ,.atomska" interpretacija. Za one koji poznaju djejstvo napalma, takav opis nije nimalo fantastičan. Ali, zar je napalni postojao u drevnoj Indiji? Zar je to strašno oružje uništavalo život i u praistorijsko vrijeme?!

Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Nestale civilizacije

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 19:03



Tajna nad tajnama

Visoka vedska kultura

Da li su u najranijim periodima povijesti covjecanstva na nasoj planeti postojali samo primitivni oblici zivota? Je su li se prva ljudska bica uistinu pojavila tek prije milion godina? Da li je Stvaranje teklo evolutivno i je li danasnji covjek dostigao zenit u svom razvoju?



Ako se oslonimo na zvanicne naucne teorije, pitanja koja smo postavili, doimaju se gotovo suvisnim. Ali nije tako. Postoje mnoge indicije da se moderno razumijevanje nase povijesti, u najmanju ruku, moze uciniti sumnjivim. stavise, ako oslusnemo prastara svjedocanstva o postojanju legendarnih (hipoteticnih) civilizacija, kao sto su bile Atlantida i Lemurija; ako obratimo paznju na zagonetne gradevine, kao sto su megalitska struktura u Stonehengeu, Kapija sunca u Tiahunaku, Sfinga i piramide u Egiptu, te ako analiziramo ostatke prastarih gradova u dolini Inda (Harape, Mohenjo-daro), ili posjetimo indijska mjesta hodocasca Kuruksetru i Tirumal, mozda cemo spontano promijeniti sliku o proslosti ljudskog roda. Naravno, mogla bi se navesti i mnoga druga zbunjujuca arheoloska otkrica koja se ostro suprotstavljaju Darvinovoj teoriji evolucije.
Dakle, covjek bi teoretski trebao vjerovati da je on, homo sapiens, potekao od majmuna i da je s vremenom evoluirao do modernog covjeka. Ipak, danas vidimo da su mnogi ljudi gotovo intuitivno uvjereni da su u prastarim vremenima, na planeti Zemlji, postojale starije kulture koje su - prema navodima nekih istrazivaca - bile kudikamo naprednije od dometa savremene civilizacije. Jedna od njih mozda bi mogla biti vedska kultura (“veda” na sanskritu znaci "znanje"), koju obavijaju mnoge tajne.

Predrasude prema vedama
Najzanimljivije je sto europski naucnci i istrazivaci povijesti ljudskog roda, svoje price uvijek zapocinju kazivanjima o visokim kulturama sto su se u proslosti razvijale na obalama rijeka Eufrata, Tigrisa (Mezopotamija) i Nila, te o egejskim kulturama (minojska, dorska itd.), zaboravljajuci pri tome da su tim civilizacijama predhodile neke druge. Ako i govore o kulturama sto su se razvijale na Istoku, najcesce ih pominju kao primitivne prakulture, iz kojih se mijesanjem naroda s vremenom razvila "mnogobozacka" religija - hinduizam. Neki historicari su cak zastupali misljenja da indijska pisana povijest pocinje tek pojavom Bude (560.prije Krista).

Upravo sve to pokazuje koliko su nasa savremena historijska istrazivanja nedovoljno i prepuna problematicnih teorija. U svakom popularnom udzbeniku historije, danas se mogu pronaci precizne mape na kojima su
ucrtana mjesta "najstarijih tragova covjecanstva". Radi se, zapravo, o kostima covjekovih praprapredaka u Africi, Europi, Australiji, Kini..., iz cega se izvlaci pogresan zakljucak da kolijevku covjecanstva treba traziti na tim mjestima. Ipak, sire gledano, ta istrazivanja stvaraju pogresnu sliku proslosti ljudskog roda. Postoje, naime, kulture koje iza sebe nisu ostavljale groblja i materijalne dokaze o svom postojanju u luksuznim grobnicama. One su svoje mrtve spaljivali! Mozda se upravo zbog toga indijski potkontinent dozivljava kao “bijela mrlja”, zemlja "bez kostiju". Ali, to je potpuno pogresno glediste. Upravo u ovom egzoticnom podneblju razvijala se jedna od najblistaviji, ali i najzagonetnijih civilizacija - visoka vedska kultura!
"Fosili" koje je ostavila iza sebe najmanje se mogu procjenjivati prema ostacima ljudskih kostiju i ostacima prastarih kamenih struktura. Vedska civilizacija je iza sebe ostavila mnogo vise – ostavila je brojne spise! Ova pisana i jos uvijek u velikoj mjeri nedesifrirana pisana svjedocanstva poticu, prema vlastitim tvrdnjama, iz maglovitih i nezapamcenih vremena.
Najstariji manuskripti, koji sadrze pojedinacne tekstove, prema procjenama, stari su su izmedu 2000 i 2500 godina. No, njihovi sadrzaji i opisi mnogo su stariji i govore o dogadajima koji su mozda prethodili podizanju najstarijih poznatih civilizacija na svijetu. Osim toga, vjeruje se da postoje i mnogo stariji
manuskripti koji znanstvenoj javnosti jos uvijek nisu dostupni i da se danas manipulira iskljucivo sa “prijepisima prijepisa” koji se nerjetko poturaju kao originalni.
Uz to, postoje nagovjestaji da su pripadnici ingeniozne vedske kulture raspolagali nepoznatim sredstvima memoriranja, pa im i nisu bila potrebna
sredstva pisanog pamcenja. Ustvari, u vezi s ovim, u sanskritu postoji cvrst pojam, koje nedostaje nasem jeziku – “sruta-dhara” – kojim se podrazumjeva sposobnost da se jednom slusano registrira u pamcenju, da se razumije i da se u svakom zeljenom trenutku, moze ponovo vijerno ispricati (repruducirati). Pripadnici veda posjedovali su, dakle, tu mogucnost, pa stoga svoja znanja nisu morali vezivati za strpljivo zapisivanje onoga sto je za njih bila najdragocijenija ostavstina. Drugim rijecima, ma koliko se to cinilo apsurdnim i nevjerovatnim, pojavljivanje pisanih dokumenata nije znak napretka kulture, kako se to danas misli, vec znak njene degeneracije!

Obrat prije 5000 godina
Ako na trenutak zavirimo u historiju covjecanstva, vidjet cemo da su se prije pet-sest hiljada godina na mnogim mjestima na nasoj planeti pojavile razvijene civilizacije.
Zasto? Otkud? Kako?
sta se to bitno desilo tri-cetiri milenija prije Krista?
Ocito nam danasnje istrazivanje historije ostaje duzno konkretan odgovor na ova pitanja. sta o tome kazu vede?
Ako je vjerovati tim drevnim spisima, u to vrijeme se u svjetskog povijesti desio obrat - pocelo je doba "Kali-yuge". Sanskritski pojam Kali-yuga prevodi se kao "doba ratova i licemjerja"!
Pocetak Kali-yuge posredstvom astronomskih izracunavanja moze se precizno odrediti - 3102. godine prije Krista! Prije Kali-yuge, saznajemo iz veda, osobito iz znamenitih epova Mahabharate i Srimad-Bhagavatama, svijetom je vladala - Sveta kraljica. Ona je prijestolovala u gradu po imenu Hastinapuru (u podrucju danasnje Indije), a njeno kraljevstvo obuhvatalo je granice tadasnjeg civiliziranog svijeta. Nijedan narod nije se usudivao ratovati niti napasti neki drugi narod, bez obzira kakve je povode mogao da ima. Obuzdavala ih je mocna vladarka, koja je bila zaduzena za mir u svijetu.

No, prije nesto vise od 5000 godina ta era je definitivno zavrsena.
Srimad-Bhagavatam, centralno i sveobuhvatno vedsko djelo, objasnjava da je Kali-yuga – Doba ratova i licemjerja - zapocelo smrcu posljednjeg velikog vladara svijeta maharadze Pariksita. Njegovom smrcu je prekinuta dugogodisnja loza svetih kraljeva, cime je srce nekadasnjeg svjetskog carstva – Bharata (Indija)- bilo uvuceno u zajednicku patnju.
Zemlju koja je nekada bila temelj svjetskog mira i blagostanja, pogodila je korumpiranost medu svecenicima (brahmanima) i kraljevima (ksatriyama), pa je iz toga proistekao sistem kasta , kao i obicaj klanja zivotinja i jedenja mesa.
Posto sklada vise nije bilo, narodi su poceli ratovati. Na taj nacin napravili su destruktivni korak u povijest, koja nije nista drugo nego povijest Kali-yuge. Istovremeno, u Mesopotamiji, Egiptu, Europi i Kini, pojavile su se velike seobe naroda i - visoke kulture. Sve one, kako znamo, bile su zapanjujucih kulturnih dometa.
Prava pitanja glase: odakle su dosle? Otkud su crpile fantasticna znanja? Ko su im bili ucitelji i uzori?
Odgovori, koje nude vedski spisi, mogli bi biti tacni - njihove tradicije vode direkno iz vedske visoke civilizacije!

Lista naroda
“...Kirata-hunandhra-pulinda-pulkasa
abhira-sumbha-yavanah khasadayah
ye 'nye ca papa yad-apasrayasrayah
sudhyanti tasmai prabha-visnave namah...”
"Kiratas, Hunas, Andhras, Pulindas, Pulkasas, Abhiras, Sumbhas, Yavanas kao i Khasas, stavise, i drugi narodi koji su ogrezli u zlu inemoralu mogu okajati svoje grijehe ako potraze utociste kod Boga, jer Bog je najveci. Svemocnom Bogu (prabha-yisnu) ukazujem svoje najvece postovanje...”
Oni koji su detaljnije istrazivali prastare vedske spise tvrde da se u njima moze naci historijsko predanje, koje kaze da su neki narodi - u nekom ranijim yugama - napustili tradicionalna ucenja i potrezili srecu sirom nase planete. Cak se, kako smo gore citirali iz Srimad-Bhagavatama (2.4.18), navodi konkretna lista i imena tih naroda: Kirata, Huna, Andhra, Pulinda, Pilkasa, Abhira, Sumbha, Yavana i Khasa.

U slijedecem stihu navode se narodi koji su interesantni i u nasem dobu.
Hunas, naprimjer, bio je onaj ratnicki narod koji je Indiju napustio preko sjevera i nastanio se na udaljenim obroncima Himalaja. Odatle se, ratujuci, postepeno prosirio do sjeverne Europe i Skandinavije. Jedan kasniji ogranak ovog ratnickog naroda cak je pod istim imenom postao poznat: Huni (misteriozni ratnici sa Istoka)!
Drugi vazan narod bilo je Pulinda. Rijec je o pretcima starih Grka. Ovom se narodu - zamislite - u Mahabharati prorice da ce se jednom vratiti u svoju prapostojbinu – Indiju! To se uistinu desilo pod vodstvom Aleksandra Velikog u cetvrtom stoljecu prije nove ere, kada je veliki vojskovoda sa svojim ratnicima stigao do danasnjeg Pendzaba (Punjab), na Indu!
Za zapadnu kulturu veoma je znacajan i narod Abhiras. Njegovi su se pripadnici povukli na juznu stranu Himalaja, odatle su kasnije krenuli ka zapadu. Tokom sljedecih milenija ovaj se narod podijeli na razlicite skupine, koje su osnovale svoja carstva - kulture starog Orijenta (Sumeri, Babilonci, Egipcani itd.).
Hebrejska rijec habiru ili chabiru, kako su se zvala starodrevna nomadska plemena, i danas se moze prepoznati u sanskritskoj rijeci abhira.
Isto tako znacajan je i narod Khasas. Ovo ime oznacava ljude glatkog lica, bez brade i brkova, sto se - prepoznajete - odnosi na azijatske rase koje su
vedsku kulturu napustile krenuvsi u istocnom smjeru. Cini se razumljivim da Mongoli, Kinezi i pranomadi Sjeverne, Srednje i Juzne Amerike (Eskimi, Indijanci, Maje, Azteci, Inke...) vode porijeklo upravo od tajanstvenih Khasasa.

Odvajanje od vedskih kultura
Svi ovi narodi pripadali su ratnickim plemenima (ksatriye). Srimad-Bhagavatai navodi da su se oni u prepotopskom dobu (nazvanom treta-yuga) preselili iz
podrucja gdje je cvjetala vedska kultura, zbog toga sto vise nisu zeljeli da postuju cistu vedsku tradiciju. Oni su - uprkos zabranama - poceli da kolju zivotinje i jedu meso, a u neko doba poceli su cak da nasrcu i na brahmane, svete licnosti visoke vedske kulture, kojima mogu zahvaliti za svoju moc.
Ovi nezamislivi prijestupi, ravni svetogrdu, utjecali su da se vedsko drustvo pocne raslojavati. Buntovne i hrabre ksatriye bile primorane ili da se potcine ili da budu istrijebljene. No, one su izabrale trece rjesenje - napustile su vedsku kulturu i krenuli u sopstvenu povijest!
Kasnije generacije ovog naroda, zbog cestih ratovanja i unistavanja, zaboravile su na svoje plemenito porijeklo koje je, u meduvremenu - za njih postalo daleka proslost. Zajedno s tim, zauvijek su sahranili i mnoga vrijedna znanja iz svih oblasti zivota. No, na neki cudni i nejasni nacin, neka su znanja ipak prezivjela do danasnjih dana...
Pulindasi (Grci) su sacuvali filozofiju. Khasasi i Abhirasi su u izvjesnoj mjeri sacuvali tajna znanja i vjestine, prije svega mocnu magijsku ostavstinu i astrologiju, graditeljske i arhitektonske domete (piramide), sjecanja na interplanetarne kontakte, itd.

Vedsko prorocanstvo
Stare razvijene kulture koje poznajemo nisu nista drugo do razna
kali-yuga drustva, koja su na vedskim telmeljima jedanput savladala
tendenciju dekadencije. Cjelovitijim posmatranjem vidimo da su upravo
napredovanjem kali-yuge, u povijesti ljudskog roda porasle one tendencije koje, prema Srimad-Bhagavatanu, rasplamsavaju raznorazne dekadencije: nepostivanje ljudi i zivotinja, promiskuitet, opijanje, spekulacije s bogatstvom, kao i bogacenje bez direktne prirodne vrijednosti, te klanjanje najrazlicitijim bozanstvima zbog sitnih interesa i koristoljublja.
Srimad-Bhagavatam pocinje opisom jednog skupa, gdje sveti ljudi proricu pocetak Kali-yuge, buduce propasti dobrih ljudskih svojstava, i stoga pitaju: "Sta je opceprihvatljivo Dobro?!... U ‘zeljeznom dobu’ ljudi kratko zive, tako da nemaju vremena da studiraju vedske spise. Stoga, o mudrace, molim Te odaberi esenciju svih ovih spisa i - na dobrobit svih zivih bica - objasni im da njihovo srce moze pronaci srecu ipotpuni mir...".
Odgovor na ovo pitanje predstavlja sadrzaj Srimad-Bhagavatama i krunu cjelokupnog vedskog znanja, a time pocinje "revolucija u bezboznom tu-bitku
(covjeku) jedne civilizacije bez morala i zakona (Srimad-Bhagavatam, 1.5.11)
Ponovno ozivljavanje moralnih tradicija i znanja visoke vedske kulture trebalo bi poluciti pozitivne rezultate. Ljudi bi se poslije 5000 godina trebali ponovo vratiti duhovnim (spiritualnim) vrijednostima zivota. To je krug, koji se - tako glasi prorocanstvo iz Srimad-Bhagavatame - mora ponovo zatvoriti, u nasem varmenu.
Poslije vise od 5000 godina Covjek bi napokon morao imati dovoljno snage i iskustva da odbaci tendencije koje mu namece materijalisticko drustvo. Da bi bio sretan i da bi zivio u blagostanju on se ponovo mora vratiti sebi i vrijednostima duhovnog zivota. Jer, kako kaze Srimad-Bhagavatam "u mudrosti se susrecu proslost i buducnost".

Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Nestale civilizacije

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 19:05



Tajne iscezlih civilizacija

Ovaj grob vrijedi Perua!

Arheolozi svijeta smatraju da je otkrice grobnice u peruanskom gradicu Sipanu bacilo potpuno novo svjetlo na zivot i sjaj jedne od najzagonetnijih kultura ovog podneblja – civilizacije Moche!



Sve je pocelo kao u nekom avanturistickom filmu. sef policije u Sipanu, u Peruu, usred noci dolazi kod arheologa Valtera Alvae (Walter) da bi mu pokazao neke predmete nadene u kuci jednog lokalnog grobara, medu kojima je bila i jedna zlatna maska sa ocima od srebra i zjenicama od lapislazula. Arheolog, 42-godisnji profesor koji vodi muzej u Lambajekui (Lambayeque), obliznjem gradu, nije krio svoje uzbudenje: “Komesare ovo je vazno otkrice, mozda najvaznije u ovom stoljecu!”

Neocekivano otkrice
Uz pomoc komesara, arheolog sljedeceg dana pocinje da kopa na mjesto koje su mu pokazali lokalni grobari. Nakon nekoliko sedmica na terenu pocinju da se pojavljuju drugi predmeti, ali ovoga puta znatno manje vrijedni: komadici vaza, dijelovi kamenja, koji izgledaju kao isklesani, neobicna lopatica od bakra... Izgleda kao da vise nema nista i arheolog namjerava da napusti istrazivanja ubijeden da su grobari i pljackasi grobova opustosili cijelu zonu.
Neocekivano, medutim, Alvina sonda udara u jedan komad drveta i odmah se, na oko 12 metara dubine, pojavljuje poklopac mrtvackog sanduka. U sanduku, umotan u raskosnu odjecu okruzenu zlatom i prekrasnim dragim kamenjem, lezi skelet covjeka koji je, kako ce se kasnije ustanoviti, umro u cetrdesetoj godini zivota iz nepoznatih razloga.
Arheolog je ushicen prizorom. Izjavljuje novinarima:
“Ova grob vrijedi Perua!...”
I doista, otkrice je senzacionalno: jedna predivna zlatna kruna jos uvijek prilijeze na lobanju, na usima su nausnice sa izuzetnom intarzijom, narukvice ukrasene tirkizom jos uvijek vise oko njegovih zglobova. Skiptar je takode tu. Pogrebna odjeca je napravljena od trideset slojeva zlata tkanog kao da je platno!

zrtvovani dvorjani
“Gospodar iz Sipana”, kako ga zove Alva, sigurno je jedan od onih kraljeva-svecenika o kojima pricaju price iz andske ili predkolumbijske civilizacije. Kopajuci dalje, oko kraljevskog groba arheolog otkriva i druge licnosti. U visini glave i pod nogama pojavljuju se skeleti dviju mladih zena, supruge ili konkubine ili mozda samo dvorkinje, vjerovatno zrtvovane nakon smrti kralja da bi mu pravile drustvo na njegovom posljednjem putovanju. Zatim se vide ostaci dvije ljame, koje su takode zrtvovane, zatim ostaci psa, zasigurno omiljene zivotinje “gospodara iz Sipana”!
Nije daleko ni licni kraljev cuvar, mladic sa kacigom od bronce i stitom. Cuvaru su odsjecena stopala kako ne bi pobjegao s onog svijeta i ostavio kralja-svecenika.

Profesor Alva bio je odusevljen:
“Nikad prije na americkom kontinentu nije ucinjeno slicno otkrice i ovaj sjajni grob mozemo porediti sa grobnicom faraona Tutankamona, koja je otkrivena 1922. godine. S jednom vaznom razlikom - o Egipcanima i njihovoj civilizaciji u to vrijeme znalo se gotovo sve. O drustvu ovog kralja-svecenika zna se veoma malo. I stoga ce se mnogo toga saznati iz ove raskosne grobnice.”
Pretpostavlja se da otkrice pripada civilizaciji Moka (Moche), koja je na ovim prostorima cvjetala izmedu 250. i 750. godine, dakle, znatno prije sjajne kulture Inka i ostala je na pola puta izmedu povijesti i legende.

Ko su Moke?
Po indirektnim svjedocanstvima, Moke su bili dosta razvijen narod iako, kako izgleda, za razliku od Maja, Asteka i Inka, nisu imali ni pismo ni kalendar. Izradivali su metale, na prvom mjestu zlato, veoma prefinjenom tehnikom, u to vrijeme nepoznatoj cak i narodima Europe. Gravire i rezbarije predmeta otkrivenih u grobnici su sicusne i gotovo neprimjetne za oko. Potreban je mikroskop da bi se dobila prava slika.
Kao i svi drugi narodi iz tog perioda, i Moke su se bavili poljoprivredom i na tom polju su bili iznad Egipcana. Njihov sistem irigacije otkriven posljednjih godina bio je remek-djelo hidraulike. Tako su i proizvodi uvijek bili bujni i pored suse, koja je napadala i jos uvijek napada tu zonu.
Cak su i organizacija i distribucija poljoprivrednih proizvoda bile dobro regulirane. Sve je odlazilo drzavi, koja je bila jedini gospodar zemlje. “Paleosocijalisticka” drzava, kako je definiraju arheolozi, utemeljena na zajednistvu dobara ali i strogom postovanju hijerarhije sacinjene od svecenika i ratnika. O ovom “socijalistickom” sistemu uspostavljenom u daleko vrijeme, koji odgovara nizoj imperiji Rima, peruanski znanstvenici se mnogo ne cude. Cak su i Inke bili dio ovih “paleosocijalistickih” drustava. Drzava Inka gospodarila je, prije svega, staljinistickim metodama. Gradani su imali malo prava i bili su - bez slobode!
Izmedu ostalog, bili su primorani da uvijek drze otvorena kucna vrata kako vladini inspektori ne bi imali nikakvih teskoca da udu u kuce u bilo koje vrijeme.

Kralj bozanstvo
Na vrhu drustvene piramide, medu andskim narodima, ukljucujuci i Moke, stajao je kralj-svecenik sa bozanskim atributima.
Na skiptru “gospodara iz Sipana”, koji je vjerovatno umro prije nesto vise od 1300 godina, urezana je scena religioznog rituala koji se zavrsava masakrom. zrtvovanje ratnih zarobljenika ocito je spadalo medu prerogative tog apsolutnog monarha, kao sto se desavalo i kod drugih andskih naroda.

Price i legende o Mokama zabiljezene jos u vremenu spanskih misionara, sada su potvrdene na najspektakularniji nacin. Direktno svjedocanstvo o obicajima i odjeci jedne civilizacije, koja je neocekivano iscezla u osmom stoljecu ne ostavivsi nikakvog traga. Arheolozi jos uvijek ne znaju kako je i zasto tako naglo izbrisana kultura Moka.
“Nakon otkrica gospodara iz Sipana”, kaze profesor Valter Alva, “mozemo se nadati da ce biti razjasnjena i ova misterija nase istorije. Mozda ce druga otkrica pomoci da sastavimo i ostale dijelove mozaika!...”
Vaze, nakit i ukrasi, koji su do sada pronadjeni ukraseni su tirkizima, lapislazulom i drugim dragim ili poludragim kamenjem. Ono sto je najzanimljivije, znanstvenici tvrde da je Mokama lapislazul stizao s teritorije danasnjeg Cilea, tirkiz iz Argentine, a drago kamenje iz Ekvadora.
Kako? Na koji nacin?
To su samo neka pitanja na koja znanost ceka odgovore. Mozda ce ih otkriti uskoro na Andama gdje, ocito, jos uvijek ima netaknutih arheoloskih lokaliteta koji cekaju svoga slimana (Scliman)...

Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Nestale civilizacije

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 19:07



Tajne iscezlih civilizacija

Carstvo crnih faraona

U pustinji, hiljadama kilometara od egipatske Doline kraljeva, njemacki arheolozi otkrivaju tajne zaboravljene visokorazvijene nubijske civilizacije - carstvo crnih faraona!



Mada je sumrak, piramide sa svojim strogim geometrijskim linijama jos dominiraju nad vjetrom umeksanim konturama pustinje. Nisu velike, najveca medu njima visoka je tacno 30 metara. Njihove vrhove nekada su vjerovatno krasili metalni prstenovi. U njima se ogledalo svjetlo Sunca u usponu, pokazujuci umrlim vladarima put ka Anubisu, mocnom Bogu mrtvih sa sakalskom glavom.
U Meroji (Meroe) je mnogo toga bilo isto kao u egipatskoj Dolini kraljeva, hiljadama kilometara niz Nil. Reljefi u tamnom kamenu prikazuju faraone zajedno sa njihovim bogovima. Ali, pokazuju jos nesto sto se ne moze vidjeti izmedu Tebe i Gize: vladare koji ne nastupaju bez svojih majki i vladarica sirokih ramena i debelih ruku, spicastih noktiju i ogromnih bedara. One su, nesumnjivo, plasile cak i hrabre Rimljane.

Cudesna kultura
" Mi smo ovdje u Africi " - objasnjava Fridrih Hinkel, pokazujuci na grobni spomenik Amanisaketo. Na jednom reljefu ova ogromna kraljica drzi zarobljenike zavezane konopcem na nacin kao da su psi i prijeti da ce ih posjeci macem. Hinkel je arhitekta iz Berlina, ali ovdje, 210 kilometara sjeverno od Kartuma, on vec desetinama godina restaurira zaboravljene i tesko ostecene piramide. Na zalost, prohujalo je 2000 godina i brojni pljackasi grobnica mnoge od njih su oskrnavili i rasturili.
Za stare Egipcane Sudan je bio duboka provincija. Zivali su ga Nubijom po najvaznijoj sirovini koja je odatle dolazila. "Nub" je staroegipatska rijec za zlato. I naucnici su Meroju dugo smatrali samo straznjim dvoristem faraona, a njenu umjetnost, samo provincijalnom kopijom egipatske.
Bila je to duboka zabluda. "Iz africke tame ovdje je na svjetlo dana izronila cudesno raskosna i samosvojna kultura" - tvrdi Ditrih Vildung, kustos Egipatskog muzeja iz Berlina. Nubijci su posjedovali pismo od 23 slova, sasvim razlicito od egipatskog. Iza sebe su ostavili nebrojene brezuljke sljake, sto je jednog britanskog putnika 1912. godine navelo da kaze kako je ovo "africki Birmingem" (zeljezara u V. Britaniji). A od 7. do 6. vijeka prije nase ere ovdasnji vladari bili su crni faraoni Egipta.
Njihova vlast pada u burno vrijeme. Carstvo na Mediteranu bilo je oslabljeno i podijeljeno. Kad im je godine 721. pr. n. e. zaprijetio upad Asiraca, svecenici iz Tebe bili su prinudeni da se obrate za pomoc crnim gospodarima s juga. Kralj Pije prodro je duboko u deltu Nila, otjerao Asirce i povukao se. Njegov sin sabako ucvrstio se u Memfisu i zasnovao kratkotrajnu etiopsku dinastiju.
Egipat im je bio veliki uzor. Nubijci su od Egipcana naucili kako organizirati drzave, a prihvatili su i neke egipatske obicaje i vjerovanja. Mocna arhitektura, bogati reljefi i citava primijenjena umjetnost, razvijale su se prema egipatskim uzorima.

Zagonetno pismo
Kad su se Nubijci preselili u novi glavni grad Meroju i kad su poceli primjenjivati samo svoj alfabet, njihovi historijski tragovi su se izgubili. Arheolozi doduse mogu citati njihove tekstove, ali ih u velikoj mjeri ne mogu razumjeti.
"Mozda ih nikada necemo odgonetnuti" - smatra prof. Pavel Volf. "Svi mi ocekujemo da cemo naici neki dvojezicni zapis slican onome iz Rozete, koji je pomogao da se odgonetnu hijeroglifi..."
Istrazivac Pavel Volf i njegov kolega Stefan Venig pronasli su vrtove koji su pripadali hramovima i sada ispituju zanimljive grafite, mozda najstariju narodnu umjetnost u povijesti covjecanstva.
"Ovo mjesto je vjerovatno bilo nesto kao samostan: oaza okruzena visokim zidom, koja nudi hladovinu i obilje vode sto je tekla podignutim kanalima" - objasnjava Volf dok se provlaci kroz ruine koje se sastoje od bezbroj rampi, hodnika, dvorista i tri hrama. On je ubijeden da je ovaj objekat bio religijski centar Meroita posvecen bogu Apedemaku kojega su predstavljali u liku lava. Bilo je to mjesto koje se posjecivalo iskljucivo za vrijeme religioznih svecanosti.
"Ovdje nista nije bilo pripremljeno za vjecnost" - kaze Volf, pokazujuci na zidove popunjene sutom. Takve se konstrukcije raspadaju i ruse cim u njih prodre voda. Sondiranje temelja ukazuje i na druge neobicnosti: objekat je ocigledno vise puta rusen i ponovo graden. Tu su pronadeni i ostaci keramicke radionice, kanali za navodnjavanje i neobicne rupe za biljke, koje su se sadile za svetkovine.

Zelena dolina
Volf je u ovom objektu nabrojao ravno 2500 crteza. To su crtezi ljudi, naslikane glave lavova, bezbrojni geometrijski simboli, ratnici, ljubavnici u spolnom odnosu i sareni zivotinjski svijet slonova, zirafa, krokodila, riba, antilopa.
"Sve su ove zivotinje zivjele ovdje, na ovim nekada zelenim poljima" - kaze Volf, pokazujuci na siroku pustinjsku oblast. Meroiti su unistili sumu. To potvrduju i proracuni naucnika sa Univerzitetskog koledza u Londonu, koji tvrde da je pretjerana sjeca sume i koristenje drveca za lozenje peci u kojima se topilo gvozde, naglo prouzrokovalo promjenu klime i sirenje pustinje.
Za anticke prilike Meroiti su zaista proizvodili nevjerovatno kolicine zeljeza. Otuda su brda sljake koju mozete naci usred ruina Meroje, u hramovima i oko njih. Ovdje se proizvodilo godisnje oko 100 tona zeljeza. A istrazivanja sljake kazu da je gvozde bilo izuzetnog kvaliteta, s visokim procentom celika, vecim nego kod Rimljana.
Meroiti nisu bili samo kulturna spona izmedu sjevera i juga Afrike, bili su to i u privrednom smislu: izvozili su zeljezo u Egipat, ali i luksuznu robu iz unutrasnjosti Afrike: slonovacu, krzna, nojevo perje, ebanovinu, mnoge zacine i zlato. A sta su nudili crnoj Africi? To jos nije sasvim poznato. Mozda nakit, staklo i broncu. Nisu bili samo trgovci, povremeno su bili i nemilosrdni pljackasi. U jednoj kuci u Meroji nadena je tako i Augustova broncana glava - on je u tom periodu vladao Egiptom.

Moc zena
Glava potice iz pljackaskog pohoda izvedenog godine 24. pr. n. e. koji je vodila kraljica Kandake - bar nas tako izvjestava historicar Strabon. On je bio u zabludi jer Kandake je oznaka za kraljicu-majku. Ali moderni arheolozi su zahvalni Strabonu, jer je dao rijetko dragocijen opis meroitskih zenskih figura: Kandaku je vidio kao "muskobanju slijepu na jedno oko". Nije sigurno da li je to bila Amanisaketo ili njena prethodnica.
Strucnjaci se slazu da su zene u meroitskom drustvu imale sredisnju ulogu. Kraljevsko dostojanstvo nasljedivalo se po majcinoj liniji i kralj je mogao u potpunosti vladati tek nakon sto bi mu to dozvolila majka. Zene su u svemu bile ravnopravne sa muskarcima - ratovati su, upravljale drzavom i vojskom, gradile hramove...
Amanisaketo je ove zadatke obavljala ocito vise nego dobro. Njene tragove nalazimo po cijelome carstvu: u Vad Ban Naga stoji njena velika palaca, u ruinama Kava najveci broj natpisa upucuje na nju, a arheolog Vildung je na njene tragove naisao i u Nagi. U Meroji je njena piramida bila jedna od najvecih i najraskosnijih, sve dok je italijanski pljackas Ðuzepe Ferlini nije razrusio u 19. stoljecu u potrazi za njenim nakitom.

Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Nestale civilizacije

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 19:08



Drevni astronauti

Posjetili su nas sa zvijezda!

Makar to neki naucnici smatrali pretjerivanjem pa i besmislicama, brojne cinjenice ubjedljivo sugeriraju da su se prije mnogih milenija na nasu planetu spustali nepoznati misionari iz svemira!


"Nakon sto je svom narodu jos jednom domahnuo rukom, Vapundi je usao u sjajnu metalnu pticu. Odmah zatim, uz zaglusnu buku, na njenom straznjem dijelu suknuo je plamen i letjelica se vinula u nebo..."
Ono sto ovdje lici na poetski opis starta nekog modernog aviona u kome neki visoki politicar odlazi iz svoje zemlje, zapravo potice iz predanja sjevernoamerickih Meskite-Indijanaca i staro je najmanje dvije hiljade godina.

Tajanstvene piste
Naravno, niko ne misli da su ljudi u ono pradavno doba imali avione. Ali, bilo kako bilo, arheolozi su u peruanskom gorju pronasli ostatke nekada ogromnih kamenih gradevina i misterioznih crteze po stijenama i u spiljama, koji nisu imali nikakvog smisla sve dok ih, sasvim slucajno, iz helikoptera i aviona nisu osmotrili peruanski piloti. Tada su ih odjednom potsjetili na aerodromske piste.

A ko je drugi, ako ne ljudi, bio u stanju da na sausenoj visoravni Naska konstruise i izgradi tako nesto?
U vezi sa ovini pitanjem namece se razmisljanje da su Zemlju u pradavno vrijeme uistinu posjetili pripadnici neke veoma razvijene civilizacije iz kozmosa. Nasim davnasnjim precima, kako tvrdi popularni svajcarski autor, Erih fon Deniken, ovi su se posjetioci, mozda, predstavili kao bogovi sto se spustaju sa dalekih zvijezda,
U svakom slucaju, postoji dosta toga na nasoj planeti sto ucvrscuje ovu fantasticnu hipotezu. Tako je u jednoj vise od 5000 godina staroj kineskoj grobnici pronaden ostatak pojasa od cistog aluminija. Ono sto je zacudujuce lezi u cinjenici da se u tom obliku metal moze da dobije iz boksita samo pomocu jednog osebujnog postupka elektrolize. Niko danas ne moze da povjeruje da su drevni Kinezi poznavali tu vrstu elektrolize. A ako je oni, dakle, nisu poznavali, je su li ta visoka tehnicka znanje poznavali njihovi nebeski gosti - takozvani bogovi?
Interesantne su takoder i astronomske karte zvijezda, pronadene u vidu pecinskog slikarstva. U Kohestanu, u prednjoj Aziji, postoji na kamenu jedna karta u koju ne samo da su korektno ubiljezene zvijezde koje se ne mogu vidjeti prostim okom, nego su i njihove uzajamne pozicije oznacene onako kako su stvarno izgledale prije 10 000 godina! Moze li se pretpostaviti da nepoznati umjetnik iz prahistorije nije koristio nikakvu “zemaljsku podlogu” za ovo?

Zagonetne kugle
Doduse, postoji citav niz pokusaja da se za ovakve nelogicnosti nadu "prirodna" objasnjenja, ali brojna pitanja ipak ostaju bez odgovora. Tako neki smatraju da se "bogovi u svemirskim odijelima" , koji se vide na brojnim pecinskim slikama i skulpturama u Juznoj Africi, Africi i Dalekom istoku, mogu pripisati nedovoljnoj crtackoj vjestini umjetnika kamenog doba - sto ne zvuci osobito vjerovatnim, jer su ti isti umjetnici vec vrlo vjerno znali da prikazu prizore iz lova i svakodnevnog zivota svojih savremenika.

Nauka nema objasnjenja ni za zagonetno kamenje u Kostarik. Rijec je o brojnim, cesto tonama teskim kamenim kuglama, tako perfektno zaokrugljenim i obradenim da se cak ni najmodernijim mjernim instrumentima ne moze konstatovati nikakvo odstuparije od cistog oblika kugle. Kako su ove kugle napravljene - a prije svega, odakle je poticao materijal?
Tu, naime, nadaleko i nasiroko nema nikakvih kamenoloma, niti tragova da su drevni neimari na tom podrucju klesali i obradivali.
Sve u svemu, suvise mnogo argumenata govori u prilog Denikenove "hipoteze o bogovima sa zvijezda" da bi se oni mogli pripisati pukom slucajnoscu ili neozbiljnom pretjeravanju. Iako Denikena jos uvijek mnogi znanstvenici osporavaju, uporni svajcarac i dalje traga za nepobitnim tragovima drevnih astronauta. Njihov boravak na Zemlji – za njega je – nepobitna cinjenica!

Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Nestale civilizacije

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 19:10



Arheoloske otkrica

Izranja Aleksandrijski svjetionik

U vodama blizu Aleksandrije (Egipat), francuski arheolog Jean-Yves Empereur otkrio ostatke zagonetnog Aleksandrijskog svjetionika, poznatog kao sedmo cudo antike!



Skupina francuskih arheologa, pod vodstvom Jean-Yvesa Empereura, objavila je vijest da su pronasli ostatak Aleksandrijskog svjetionika, na velikoj morskoj dubini, u blizini rta gdje je i stajao u vrijeme kada su ga smatrali sedmim svjetskim cudom.
U drevnim vremenima na tajanstvenom otoku Pharosu, nasuprot egipatskoga grada Aleksandrije, kralj Ptolornej Soter, 280. godine prije Krista, podigao je visoki svjetionik koji je pomorcima osvjetljavati put. Kula svjetilja dobila je ime Pharos prema spomenutom otoku i otad se tako zovu u mnogim jezicima svijeta svjetionici i drugi izvori svjetlosti.

Izuzetna graðevina
Prvu naznaku o postojanju ostataka "sto ih je more progutalo, dala je Asma el Bakiri, egipatska redateljica, koja je sa zabrinutoscu naglasila da su upravo u toj oblasti zapoceli veliki radovi na gradnji lukobrana.
Tako upozoreni francuski arheolozi uvjerili su naftnu kompaniju Elf-Aquitaine da im bude sponzor kako bi mogli sto brze pregledati morsko dno uz odobrenje Egipatske uprave za starine.
Prizor koji se ukazao roniocima oduzimao je dah: na prostoru od preko dvije hiljade cetvornih metara bile su razbacane stotine arheoloskih ostataka. Komadi mramora, granita, bazalta, kapiteli i stupovi u tipicno egipatskom stilu s lotosovim vijencima, ali i u tradicionalnim helenskim stilovima kakav je korintski.
Pronadeno je dvadeset sfingi od kojih je svaka tezila nekoliko kvintala, a djelomice i vise komada kipova za cije se originalne visine pretpostavlja da su iznosile trideset ili cetrdeset metara, koliko je visoka kuca na cetiri kata.

Nije jos bilo moguce s preciznoscu ustanoviti sto su predstavljale te statue: cinilo se da su neke iz doba faraona dok su druge upucivale na helensku umjetnost koja se prosirila Mediteranom od kraja IV. stoljeca prije Krista, nakon sto je mladi makedonski kralj Aleksandar Veliki osvojio Istok i sam Egipat.
Na samome vrhu istocne strane otoka Pharosa francuski su arheolozi pronasli cetverokutne kamene blokove teske 50 i 70 tona, a nasuprot njih, divovske monolite za koje se misli da su ostaci jednog od sedam cuda antickoga svijeta, odnosno glasovitog Pharosa, grada Aleksandrije.

Grad sa 600 kazalista
Izgraden, kako je receno, 280. godine prije Krista, svjetionik je bio visok 120 metara i sastavljen iz tri dijela koji su postavljeni jedan do drugoga. Donji, cetvrtasta oblika, visok oko 55 metara, imao je terasu, vjerovatno ukrasenu kipovima. Drugi dio, osmokutne osnovice, dizao se uvis sljedecih 35 metara, dok je posljednji, kruzne osnovice, imao oko 30 metara ukljucivsi tu i golemi Zeusov kip od bronce sto je stajao na vrhu.
Ovaj je dio sadrzavao svjetionik izraden od metalnog lijevka u kojemu su gorjela drva, ali i uljevite tvari biljnog porijekla sto su proizvodili jaku i zestoku vatru cija je svjetlost obasjavala povrsinu mora pomocu parabole od metala ulastene kao da je zrcalo i koja se mogla okretati pomocu zupcanika.
Nasuprot svjetioniku, na rtu Lochiasu, nalazila se kraljevska palaca koju je dao sagraditi kralj Ptolomej i jedan od generala Aleksandra Velikog, koji se, nakon njegove smrti, samoproglasio kraljem Egipta. Ptolomej je bio osnovac dinastije koja ce se, nakon 2,5 stoljeca, ugasiti smrcu glasovite kraljice Kleopatre.
U spomenutoj palaci bila je smjestena Velika aleksandrijska biblioteka za koju se govorilo da sadrzi sve postojece knjige svijeta toga doba.
Aleksandrija je bila prekrasan grad ukrasen desecima hramova i svetista, sa stotinjak ljekovitih toplica i vise od 600 kazalista. Na jednom tajnom mjestu cuvala je Aleksandrovu mumiju odjevenu u paradnu nosnju i s njegovim borbenim macem. Ali svjetionik je ipak bio najveci spomenik njezine moci.
Ostecen u vise potresa svjetionik nije bio obnovljen nakon pada Rimskoga carstva, a potpuno je unisten 1477. kada je na njegovim temeljima sultan Quait Bey podigao mamelusku utvrdu koja i danas nadvisuje grad.

cudo Starog svijeta
Kako je u drevno doba cetvrtasti materijal bio vrlo cijenjen, a spomenici redovito pretvarani u nove gradevine, sasvim je vjerojatno da su divovski dijelovi koje su francuski arheolozi nasli na dnu mora dio monumenta sto je pao u more zbog potresa.

Radovi na istrazivanju, katalogiziranje, vadenje i restauriranje svih dragocjenih materijala izvjesno ce potrajati godinama. Ali na kraju ce se imati preciznija predodzba o najslavnijoj kuli antickoga svijeta.
Takoder se ne smije zaboraviti da su podvodna arheoloska istrazivanja zaustavila izgradnju lukobrana koja je prijetila zauvijek pokopati svjedocanstva neprocjenjive vrijednosti velikih metropola antiknog Mediterana.
Slava Aleksandrijskog svjetionika mora da je bila velika vec u staro doba jer su, nakon njegove izgradnje, svugdje na svijetu nicale slicne gradevine. Vjerojatno je i Kolos, broncani kip visok 38 metra na ulazu u grcku luku na Rodosu, imao slicnu funkciju svjetionika. Zna se naime da je u jednoj ruci drzao divovsku buktinju koja se mogla nocu vidjeti vrlo daleko s mora.
Drugi svjetionik slicnih razmjera podignut je ispred mola u Ostiji za vrijeme imperatora Klaudija, a jos je jedan bio u Crisopolisu, na azijskoj obali Bospora. Tabula Peutingerina, jedina zemIjovidna karta antiknoga svijeta jasno donosi ucrtane kako svjetionik kod Aleksandrije, tako i onaj u Crisopolisu, a predstavlja ih kao dvije kule s vatrenim kuglama na vrhovima.

Unistena prtoslost
Od preostalih sest svjetskih cuda antiknog svijeta samo je ostala velika piramida u Gizi. Golemi Zeusov kip u Olimpiji, od slonovace i zlata, djelo velikog Fidije, prenesen je u Konstantinopol, danasnji Istambul, gdje je srusen tokom brojnih pljacki i palezi grada.
Mauzolej u Halikarnasu danas se jedino moze prepoznati po tlocrtu temelja. Kakvi su bili Semiramidini viseci vrtovi u Babilonu, moze se naslutiti po ostacima sustava za drenazu. Kolosa s Rodosa srusio je potres sedamdeset godina nakon sto je podignut. Potom je, u VII stoljecu, jedan arapski trgovac kupio broncu kako bi je rastalio i njome natovario 600 deva! Hram bozice Dijane u Hefezu sveden je na nesto korodiranog i napola zakopanog kamenja u Turskoj.
Ostaje da se zapitamo sto ce za dvije tisuce godina ostati od spomenika nase tehnoloske civilizacije. Mozda ce se spasiti upravo ona djela koja oponasaju antikne uzore poput monumentalnog Kipa slobode u New Yorku koji je nastao po ugledu na drevne kolose od bronce i legendarni Aleksandrijski svjetionik!

Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Nestale civilizacije

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 19:11



Tajne iščezlih civilizacija: Anasazi

Tajanstveni nestanak

Komuniciranje na velike daljine, savršene opservatorije, naprave za navodnjavanje, misteriozni putevi, gradjevine sa nekoliko hiljada soba, urbani gradovi, visoko razvijena poljoprivreda... Ko je bio taj zagonetni narod što je u mraku praistorije dosezao blistave vrhove civilizacije ? Zvali su se Anasazi...



Ruševine se zovu Point of Pines, u prijevodu Borov vrh, i predstavljaju bijedne ostatke nekada veličanstvenog grada Anasaza, tajanstvenog naroda o kome znanost još uvijek ne zna mnogo. Zapravo, sve što se do sada saznalo predstvlja gomilu enigmatičnih otkrića, koja posljednjih decenija pokušavaju da odgonetnu najeminentniji arheolozi Sjedinjenih Država i Meksika.
Piont of Pines, dakle, nije jedina ali je možda najveća misterija što su je iza sebe ostavili pripadnici naroda Anasaza.

Zauvijek iščezli
Smješten između beskrajnih žeženih pješčanih dina i ispucalih crvenih Stjenovitih planina, u istočnom dijelu Savezne države Arizone, Borov vrh je prije više od pet stoljeća predstavljao izuzetno značajno gradsko središte u prostranom carstvu pripadnika zagonetne kulture Anasaza. Pretpostavlja se da je u njemu živjelo više od dvadeset hiljada stanovnika, narod zlohude sudbine koji je u jednom jedinom danu ili noći doživio svoju - zonu sumraka.
I jednostavno – netragom nestao.
Zauvijek iščezao.
Kao da ga je noć usisala i pretočila u - ništa!
Tako je nastala misterija koju savremena znanost, možda, nikada neće uspjeti da objasni.
- Desilo se nešto neshvatljivo - kaže profesor Emil Hory sa Sveučilišta Arizona, ne krijući svoju zbunjenost. - Stanovnici Point of Pinesa obavljali su svoje svakodnevne poslove, kada se to dogodilo. Nisu imali vremena za bilo kakvu racionalnu akciju. Nisu imali vremena za odlazak. Za bijeg. Za spas. Jednostavno su nestali. U jednom hipu!...
Nestali!?…
Da, nestali!
To dokazuju mnoge činjenice koje su zbunile američke i meksičke arheologe: nepojedene večere postavljene na stolovima, jela u posudama iznad ognjišta, upaljene vatre, netaknuti nakit i druge porodične dragocijenosti, zaboravljeno oružje, najljepše dječije igračke, obuća, posude za vodu, spremišta sa zalihama hrane...

Ukleta varoš
Iznenađeni stanovnici su iza sebe ostavili sve što je imalo neke vrijednosti u njihovim jednostavnim životima. Baš sve. Upravo ta činjenica govori u prilog da nisu imali vremena čak ni za razmišljanje. Jednostavno, dogodilo se nešto nama potpuno neshvatljivo što je Borov vrh u jednom jedinom trenu pretvorilo u - ukletu varoš!
Šta se dogodilo?!... Zašto?!... Kako?!...
Iza zlosrečnih stanovnika Point of Pinesa, koji su svoje neobične domove podizali na gotovo najnepristupačnijim predjelima Arizone (?!), ostala su bezbrojna pitanja. Zagonetka koja nema premca na sjevernoameričkom tlu.
Za više od četiri decenije koliko se bavim novinarstvom i istraživanjem misterioznih događaja i arheoloških lokaliteta, imao sam prilike da se susretnem sa nebrojnim tajnama i da upoznam možda i najveće misterije savremenog svijeta. Dabome, skromno, koliko u ovakvim slučajevima može pojedinac, bez obzira na njegov entuzijazam i upornost koju pokazuje, pokušavao sam da proniknem u neke prastare enigme, da ih sagledam, objasnim i odgonetnem. Dešavalo se tako da sam tragajući za odgonetkama, nerjetko nailazio na nove još nerješivije zagonetke, sve dok i ne htijući, oko sebe ne bi stvorio začarani krug satkan od nebrojnih tajni u kome se više nije znalo gdje počinje jedna misterija a gdje se završava druga.
Point of Pines je bio jedan od tih tajanstvenih začaranih krugova u mom istraživačkom životu! Tajna koju ni ja a ni drugi, nisu uspjeli racionalno da objasne!
Ali, krenimo redom. Možda u priči o narodu Anasaza leži i rješenje enigme zvane Borov vrh.
Ko su bili Anasazi i kako su otkriveni?

Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Nestale civilizacije

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 19:15



Tajne iščezlih civilizacija: Anasaze

Velicanstvene rusevine

Komunikacije na velike daljine, savršene opservatorije, vodovod, mreža kamenih cesta, veleljepne građevine sa više od hiljadu pa i dvije hiljade soba, gradovi koji su funkcionirali kao urbane sredine, visoko razvijena poljoprivreda... Ko su bili Anasazi i gdje su nestali?



Ujahavši u kanjon Chaco, svojevremeno je zabilježio Thomas Y. Canby u svojoj izvanrednoj reportaži 'Anasazi - zagonetka u ruševinama', svojevremeno objavljenoj u uglednom američkom magazinu 'National Geographic', fotograf William Henry Jackson (Viljem Henri Džekson) je zaustavio mazgu i znatiželjno se osvrnuo unaokolo. Bio je iznenađen prizorom kojeg je ugledao. Sa sasušenog dna kanjona Chaco uzdizale su se ruševine nekada veličanstvenih građevina - ostaci davno iščezle kulture!
Otkud ruine u ovoj pustoši?!
Koliko je znao,ovaj sjeverozapadni dio teritorije Novog Meksika bio je oduvijek gola pustinja, bijedni dom za nekolicinu osiromašenih pastira iz indijanskog plemena Navaho!...
Bilo je to davne 1877. godine i tada se prvi put u historiji bijeli čovjek susreo sa zagonetkom zvanom Anasazi.

Tajanstveni ostaci
Slavni slikar starog američkog Zapada William Henry Jackson bio je više nego zadivljen monumentainošću kamenih ruševina. Samo za izgradnju jedne građevine, izračunat će kasnije Jackson, zagonetnim drevnim neimarima je bilo potrebno da dovuku, isklešu i ugrade više od trideset miliona komada kamena. A takvih kamenih građevina i konstrukcija bilo je najmanje deset!
Ko su bili ti genijalni drevni graditelji? Kojem narodu su pripadali ljudi kojima su bile neophodne zgrade sa više od petsto soba? Gdje je i kako nestao?
Tih dana je iskrsavalo isuviše velik broj pitanja da bi ih uspio razriješiti siroti fotograf. Zadivljen i zbunjen, u čudu kakvo do tada nije doživio, Jackson je krenuo dalje, u Hovenweep (Hovenvip) gdje je doživio novi šok. Otkrio je nove grandiozne ruševine sa mnogim kamenim kulama koje su se protezale na liniji Kolorado - Utah. Posjetio je kanjon Chelly (Čeli), u Arizoni, veličanstvenu galeriju kuća u crvenim stijenama i divio se likovnoj umjetnosti u kamenu kakvu do tada u životu nije vidio. Ali, ni tu se nije dugo zadržao. Stari znatiželjnik krenuo je dalje, u nova otkrića.
Na svom uzbudljivom putovanju kroz Četiri ugla, William Henry Jackson je pronašao srce kulture zagonetnih Anasaza. Njihova postojbina – kako je kasnije utvrđeno - bila je veća od Kalifornije i protezala se od istoka Rio Grande do zapadnog dijela Nevade, od srednjeg dijela Novog Meksika i Arizone pa sve na sjever do dalekog Kolorada i Utaha.

Brojne enigme
Iz dana u dan stari je fotograf bio sve sigurniji da su pripadnici Anasaza na mnogim mjestima ove oblasti iza sebe ostavili nerješive enigme. Među njima i ove:
· U borbi da održe žito u ovoj suhoj zemlji, Anasazi su se izdigli na kulturni nivo koji nisu nikada uspjeli da dosegnu drugi prahistorijski narodi sjeverno od Meksika!
· Anasazi su podizali nastambe za više porodica koje po monumentalnosti nisu imale premca u Americi sve do 1870. godine!
· Iako nisu poznavali točak, niti su imali životinje za vuču, oni su ispresijecali svoju zemlju hiljadama kilometara starih kamenih cesta.
· Da bi se mogli uspješno baviti poljoivredom, konstruisali su ingeniozne sprave za navodnjavanje i kontrolu vode u vrijeme kišnog i sušnog perioda!
· Kao i drugi narodi tog vremena i Anasazi iz kanjona Chaco su svoj kaledar zasnivali na pažljivom posmatranju solarnih ciklusa.
· Da bi uspjeli pratili sezonske progresije Sunca, postavili su solarnu opservatorije na vrhu Fajada Butte (Fajad Bate), na preko 1.300 metara visok vrh koji poput oštrog bajoneta izbija sa dna kanjona.
· Spiralne šare, urezane u stijenu, hvatale su zrake svjetlosti između drugih stijena savršeno precizno u vrijeme solisticija i ekvinocija. Ovaj 'sunčev bodež', koji je 1977. godine otkrila umjetnica Anna Sofaer, danas se smatra najsavršenijim astronomskim sistemom na području američkog prahstorijskog jugozapada!
· Da bi što jednostavnije komunicirali na daljinu, između udaljenih gradova i naselja, pripadnici zagonetnih Anasaza su uspostavljali specijalni signalni sistem, svojevrsnu azbuku za komuniciranje putem odbijanja sunčeve svjetlosti od velikih ogledala pravljenih od liskuna!

Šta se desilo?
Komunikacije na velike daljine, savršene opservatorije, ingeniozne naprave za kontrolu, navodnjavanje i distribuciju tekuće vode, misteriozna mreža kamenih cesta, veleljepne građevine sa više od hiljadu pa i dvije hiljade soba i prostora za različite namjene, gradovi koji su funkcionirali kao urbane sredine i zadovoljavali potrebe desetina hiljada stanovnika, visoko razvijena poljoprivreda...
Ko je bio taj zagonetni narod što je u mraku američke prahistorije dosezao blistave vrhove civilizacije? Odakle je došao i od koga je naslijedio sva ta nevjerovatna znanja? U što je vjerovao i kojim se bogovima molio?
Pitanja... Bezbroj pitanja...
Kuda su i zašto iščezli Anasazi? Šta se dogodilo sa zlohudim stanovništvom Point of Pinesa? Zar je odista dvadeset hiljada ljudi, žena i djece tek tako, iz čista mira, moglo da nestane u jednom jedinom trenutku?!... Nestali u ništavilu?!...
Iza sebe nisu ostavili nikakvu poruku, nikakav jasan trag. Nisu bježali u panici niti su organizovano napustili svoje domove. Sa sobom nisu ponijeli ništa, čak ni ono što su smatrali posebno dragocijenim. Nisu birali odjeću, nisu odnijeli nakit, nisu iza sebe pogasili ognjšta...
Doima se, dakle, da žitelji Borovog vrha nisu svjesno i planirano napustili svoje domove. Čini se da su oni uistinu iznenada nestati, ostavljajući iza sebe nerješivu zagonetku!

Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Nestale civilizacije

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 19:16



Tajne iščezlih civilizacija: Anasaze

Prokletstvo vatre

Stoljecima su gradovi Anasaza tiho umirali. Djelovali su nestvarno, poput ukletih varoši. Tako je bilo sve dok se medju njihove zidine nisu uselili Navaho Indijanci koji su vjerovali da su naselja podigli neki prastari stranci. Iza ovog vjerovanja krije se još jedna misterija...



Ko su, zapravo, bili 'neki prastari stranci'?
Da li zanimljiva legende i predanja Navaho Indijanaca pamte i neki drugi, još zagonetniji narod, koji je obitavao na ovim prostorima i koji je pospiješio razvoj kulture Anasaza?
- Samo mali broj arheoloških nalazišta govori nam danas o prvim naseljima Anasaza - kaže dr W. James Judge (Džejms Džadž), direktor Centra Chaco pri Sveučilištu New Mexico. - Oni su domove pravili raščišćavajući plitke uvale i natkrivajući ih nepromočivom nadstrešnicom koju su pravili od grmlja i blata. Njihova grnčarija izuzetne ljepote i praktične vrijednosti bila je od blata i pruća, pletenog gusto i čvrsto tako da su posude mogle održavati čak i vodu.

U stalnom pokretu
Prema najnovijim istraživanjima negdje početkom šestog stoljeća Anasaze su napravile tri sudbonosna koraka. Zahvaljujući uticaju naroda mongolske kulture(?!), umjetnost pravljenja grnčarije dosegla je vrhunac. Iz još uvijek nejasnih izvora dobili su luk i strijelu i napravili prvu sjekiru sa drvenom drškom. Istodobno, poljoprivreda je postala važna a zasnivala se na uzgoju kukuruza, tikve i graha, što je donosilo potrebne proteine njihovoj oskudnoj ishrani.
- Izgleda da je jedan od njihovih najvećih neprijatelja bila vatra - smatra Al Lancaster (Lankaster), koji je više od 50 godina istraživao Anasaze. - Ognjište se u svakom domu nalazilo samo oko 1,90 metara ispod plafona koji je bio od granja i grmlja. Zbog toga je veliki broj kuća koje sam otkrio bio je spaljen...
Nisu li stanovnici zlohudog Point of Pinesa u kobnom danu ili noći o kojima ne znamo ništa završili u katastrofalnom požaru?
Ne. Nikako!
Ostaci ruševina Borovog vrha to dokazuju. Ipak, česti požari odnosili su žrtve. U jednom zgarištu u naselju Kula Kiva pronađeni su ostaci pedesetero izgorjele djece, a jara koja je tom prilikom očito orgijala, naprosto je - istopila pijesak!
Ali, Anasazi nikada nisu dugo ostajali na jednom mjestu. Poput Maja, bili su u stalnom pokretu. Napuštali su stara ognjišta i podignute gradove i odlazili za ugodnijom klimom (?!) i plodnijom zemljom (?!).
- Gotovo sva naša dosadašnja iskopavanja - kaže Kenneth L. Peterson (Kenet) iz Arheološkog muzeja Dolores u Koloradu - pokazala su da je u osmom stoljeću u dolini rijeke Dolores živjelo dvije do tri hiljade ljudi, a već u sljedećem stoljeću gotovo svi su nekamo otišli!
Kamo i zašto?!...
- Napustili dolinu i, izgleda, nastanili se na nekom drugom mjestu – odgovara Peterson. - Mislim da se to dogodilo zbog klimatskih promjena, iznenadnog pada ljetnih temperatura. Česte promjene boravišta dalo je Anasazima karakter - 'urbaniziranih nomada'!

Fenomen Chako
Godine 919. narod Anasaza podižu jedan od svojih najljepših urbaniziranih naselja – veličanstveni grad Pueblo Bonito. Smjestili su ga na posebno izabranom mjestu, u nepristupačnom kanjonu Chaco na mjestu gdje su stoljetne vodene bujice i protoci napravili prirodne tokove i žljebove, kroz koje je tokom cijele godine oticalala voda. Naselje je podignuto u negostoljubivom ambijentu, na tri prirodne terase, a mnogobrojne kamene građevine različitih namjena govore u prilog već oformljenog arhitektonskog izraza. Ipak, gradnja je iz nepoznatog razloga ubrzo utihnula i gotovo zamrla.
Šta se dogodilo, to danas niko ne zna.
Možda je taj graditeljski predah, kako pretpostavlja Thomas Y. Canby, značio prikupljanje snage i umijeća, period u kome su Anasazi zatezali kulturni luk koji će njihovu civilizaciju izbaciti do neslućenih dimenzija. Jer, kada su ušli u jedanaesto stoljeće, ljudi iz kanjona Chaco uveliko su odbacili spone prošlosti i započeli novo poglavlje - epohu transcedentne veličine poznate kao - fenomen Chaco!
- Postojala je zapanjujuća šličnost između monumentalnih zdanja koja su podizana u sljedećih 130 godina - tvrdi istraživač dr Džadž. -Uprkos dugom periodu gradnje, graditelji su postizali izuzetnu uniformisanost dizajna, tako da su mnoge građevine bile nalik jedna dragoj gotovo kao jaje jajetu!
Kada je bio završen, Pueblo Bonito je imao oko 650 prostorija i bio je najveća i najkompleksnija građevina u svijetu zagonetnih Anasaza.
Mnogi nalazi koje su tokom minulih godina otkrili američki arheolozi ukazuju na svakodnevnu aktivnost pripadnika ovog naroda. Hiljade bobica od tirkiza govore o vještini anasaskih zanatlija koji su brusili ovaj kamen kako bi, naj-vjerovatnije, trgovali sa pripadnicima meksičkih civilizacija. Neupućeni u metalurgiju, Anasazi su »uvozili« nevelika bakrena zvona, ali su nabavljali i živopisne ara-papagaje, koji su bili izuzetno cijenjeni zbog šarenog perja!
U vrijeme dok su podizali velika naselja, Anasazi su instalirali i brojne naprave za dovod i kontrolu vode.
- Ono što smo do sada otkrili govori u prilog da je sjeverni dio kanjona najvjerovatnije bio prekriven irigacionim poljima - objašnjava znanstvenik dr Gwinn Vivian (Gvin Vivien) iz Muzeja države Arizona u Tucsonu (Tuson). - Izvori vlažnosti bili su nesumnjivo vodeni kanali sa rubova, koji su se beskorisno cijedili niz zidove kanjona. Ono što nas iskreno oduševljava jeste što su pripadnici Anasaza sa veličanstvenim sistemom kapala i brana uspjeli da kontroliraju i distribuiraju svaku kap vode – genijalan način navodnjavanja bez rijeke!

Ceste bez točka
U zanimljivom izvještaju iz 1970. godine dr Gwinn nije krio svoje čuđenje: Anasazi su na svom području podigli stotine i stotine kilometara kamenih cesta nerjetko širokih blizu deset metara! Zašto je narod koji nije znao za točak i koji, naravno, nije imao nikakvih vozila, zašto je, dakle, taj i takav narod izgradio cijelu mrežu grandioznih puteva?! Zašto su mu ceste uopće bili potrebne?!
Opet nailazimo na zid neprobojnih pitanja i enigmi.
- Putevi su po pravilu građeni pravolinijskt, bez obzira na konfiguraciju terena i moguće prepreke - objašnjava arheolog John Stein (Džon Štajn). - Bili su široki nešto više od devet metara, ali kako je vrijeme učinilo svoje, većina tih cestovnih pravaca danas nije uočljiv sa zemlje. Da bismo ih otkrili morali smo cijelo područje detaljno snimiti iz zraka ili pratiti ostatke drevne grnčarije koja je ostajala duž putnih pravaca.
Pažljivo analizirajući mnogobrojne snimke iz vazduha, Grethen Senter Obenauf je identifikovala blizu hiljadu kilometara mogućih puteva, ali se smatra da su mnoge ceste još uvijek neotkrivene. Pet većih drumova vode prema Pueblu Alto, monumentalnoj kamenoj ruševini od stotinu prostorija što je podignut na rubu kanjona za koji neki znanstvenici smatraju da je služio kao trgovački centar. Začuđuje još nešto: ponekad dvije ceste idu paralelno i nije jasno čemu su služile. Na jednom mjestu takozvani Veliki sjeverni put se račva u četiri odvojene saobraćajnice znatno šire od velikog broja današnjih autostrada!...

Pitanja, pitanja...
Iako nije sasvim potvrđeno, mnogi američki arheolozi vjeruju da su pripadnici kulture Anasaza dugo vremena održavali prisne trgovačke odnose sa kulturama Meksika - Majama, Astecima i Toltecima.
- Meksičke kulture su sa Anasazima imale i mnogo zajedničkih ekonomskih ciljeva - tvrdi dr Charles C. Di Peso (Čarls), direktor Fondacije Amerind, a jedan drugi znanstvenik, istraživač kolosalnih ruina Casas Grandes (Kasaš), u blizini sjevernog Meksika, dr Di Peso vjeruje da je trgovina tirkizom i drugim egzotičnim predmetima bila dio svakodnevnosti u vrijeme kada su Anasazi doživljavali procvat svoje kulture.
»Meksičku vezu« podržava još jedan istraživač, arheolog Alden Hayes (Elden Hejs):
- Previše toga se zbilo u kratkom vremenskom intervalu da bi se moglo objasniti postepenim razvojem jedne kulture - objašnjava svoju teoriju Alden Hejs. - Skok od jednospratnih do petospratnih građevina, izgradnja prostranih kamenih drumova i savršenih sistema za navodnjavanje, fascinantnih kamenih opservatorija, kompleks savršenije društvene organizacije... - ne može se prihvatiti bez stanovitog vanjskog uticaja.
Ali, time se, ipak, ne može objasniti baš sve.
Anasazi su iza sebe ostavili toliko zagonetki da će ih znanost rješavati i sljedećih godina, pa i decenija. Zašto, recimo, u najvećim gradskim centrima Anasaza ima veoma malo grobova? Zbog čega su pravili puteve sa više paralelnih traka? Čemu su služile mamutske građevine od preko hiljadu soba? Ko su bili neimari koji su, reklo bi se, poznavali gotovo sve tajne građevinarstva?...
Beskrajna ogrlica enigmio ne završava se u ukletim ruševinama Point of Pinesa, jednog od značajnih naselja kulture Anasaza, čiji su stanovnici - djeca, žene, ljudi i starci, dvadeset hiljada zlosrećnika - nestali bez traga i glasa u jednom jedinom danu ili noći. Naprotiv, zagonetna sudbina žitelja Point of Pinesa samo je jedna u nizu zagonetki vezanih za ovaj srednjoamerički narod. Ali o tome u nastavku...

Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Nestale civilizacije

Počalji od Admin taj Sub 12 Jul 2008 - 19:18



Tajne iščezlih civilizacija: Anasaze

Putevi bez povratka

Anasazi su dosegli visoke civilizacijske domete, ali nisu dugo uživali u svemu tome. Naglo su poceli da stagniraju, raslojavaju se i nestaju. Iza sebe su ostavili prazninu i brojne tajne. Kako se to moglo dogoditi?



Godovi drveta, ugljenisani ostaci i drugo čime znanstvenici danas odgonetaju hod vremena, pokazuju da je oko 1150. godine došlo do katastrofalne suše. Kako se suša pojačavala, a vegetacija nestajala, podlokana zemlja je sve više zatrpavala polja, smanjujući nivo tekuće vode. Godina za godinom donosile su glad, bolest i beznađe. U takvim okolnostima Anasaze su počele da razmišljaju o dugom tegobnom i neumitnom raseljavanju. I ono je počelo...
- Kada pogledamo ovu sprženu oblast, ovu ubogu pustoš, carstvo zmija i škorpiona, oblast u kojoj ništa nije moglo da opstane, pravo je čudo da je Čako, glavni centar kulture Anasaza, uopće i postojao - objašnjava arheolog Eldin Hejs.
To je tačno. I to je možda i temeljna misterija što obavija kulturu Anasaza.

Himna Anasaza
I dok su se stanovnici kanjona Čako uvijali u samrtnom hropcu, njihovi sunarodnjaci, koji su živjeli na Mesa Verde, takođe su doživljavali svoje dramatične trenutke. Krećući se s vrha kanjonske visoravni, također iz za sada nepoznatih razloga, zaustavili su se na najnepristupačnijim prostorima (zašto?!), u kamenim stranama sivog i beživotnog kanjona, i tu, ispod samih surih izbočina i litica, podizali nova naselja i citadele u kamenu.
Jedan nadahnuti američki arheolog poetično je opisao tu nevjerovatnu činjenicu:
'Tamo gdje Čako stoji kao monument impresivnom graditeljskom dizajnu, Mesa Verde se pojavljuje kao čudesna himna Anasaza, čije se kamene strukture privijaju uz kamene litice kao note duge i beskrajno tihe pjesme. Male strukture su dosezale visoke note, dok je bas potmulo odjekivao iz ogromne palate sa - 225 soba!...'
- Iako izgledaju impresivno velike, ove ruševine pokazuju samo mali dio graditeljskog umijeća Anasaza Mase Verde - kaže dr Ron i dodaje: - Vjerovatno je njih samo 25 odsto živjelo izvan urbanih naselja, neki u džinovskim porodičnim zajednicama koje su nerjetko brojale i više stotina ljudi.
Istraživači su ustanovili da je u jugozapadnom Koloradu u vrijeme Anasaza više bilo stanovnika, nego što ih ima danas.
Arheološki ostaci, koje su pripadnici ove kulture ostavili iza sebe, već decenijama naprosto zbunjuju arheologe. Toliko ruina, hiljade zgrada, bezbroj odaja, čudesnih tvorevina nepoznatih namjena, širokih i paralelnih cesta, zagonetnih spomenika, opservatorija, prekjrasan nakit i grnčarija... Kako obezbijediti toliko novca da bi se rekonstruiralo, iskopalo i obezbjedilo od propadanja sve to blago?!...

Impresivni putevi
Kako proniknuti u stvaralačku misao i kreativnost jednog zagonetnog naroda, koji je bljesnuo poput zvijezde i ugasio se poput ljetnog požara? Gdje je i od koga crpio svo stvaralačko znanje i zašto je nestao u trenucima kada je već gotovo ovladao čudima prirode? I na kraju - gdje?! Gdje je nestao?! Šta se desilo sa zlohudim stanovnicima Point of Pinesa? Kako objasniti njihov tajanstveni nestanak?!...
Iako nisu misterija istog 'kalibra' kao pomenuta pitanja, drumovi Anasaza, besumnje, jesu svojevrsna enigma:
- Gradnja puteva zahtijevala je, po svoj prilici, više energije nego podizanje cjelokupnih gradskih naselja i puebia zajedno - tvrdi istraživač dr Čarls di Peso. - Istovremeno, putevi Anasaza nisu bili u takvoj funkciji da nisu mogli živjeti bez njih. Zatim, često su gradili ceste u dvije paralelne linije po zakonitostima današnjih autoputeva - svaki je put, izgleda, vodio samo u jednom pravcu! Zašto?!...
Jesu li Anasazi izgradnjom impresivnih drumova kroz teško i nepristupačno područje, stotine i stotine kilometara kamenih puteva, željeli pomoći primitivnijim narodima, a možda i Toltecima, Majama i Astecima, čije kulture su također doživljavale izuzetne neimarske uzlete; jesu li, dakle, svima njima - isključivo preko cesta - Anasazi željeli da dokažu svoju graditeljsku i civilizacijsku superiornost? Ili su putevi ipak za njih imali takav značaj da bez njih i nisu mogli opstati?!...
Katastrofalne suše koje su uništile Čako, ostavivši o tome današnjoj znanosti ubjedljive tragove, nastavile su se i narednih desetljeća. Zatim su suše zamjenjene novim dramatičnim hirom prirode - katastrofalnim hladnoćama. Tih strašnih tragičnih godina potkraj dvanaestog i početkom trinaestog stoljeća, proljeća su stizala isuviše kasno, ljeta su bila isuviše kratka i nedovoljno topla, a rani jesenji mrazevi odnosili su žetvu za žetvom. Glad i studen reducirali su zbunjeno stanovništvo, koje se pokušavalo da spasi neizvjesnim seobama.

Mnogi tragovi
- Od Mesa Verde na zapad sve do Blendinga, u Utahu, kultura Anasaza je zauzimali prostranu Dolinu kadulje, četiri hiljade kvadratnih milja, sve do krajnjeg juga - kaže dr Peterson iz američkog Programa »Dolores«. - Tih gladnih i tragičnih desetljeća činili su herojske napore kako bi umilostivili bogove da im vrate rodne godine...
U to ime, iznad najjačeg izvora, na nepristupačnom dijelu naselja počeli su gradnju veličanstvenog hrama posvećenog bogu Sunca.
- Uvjeren sam da je Hram Sunca posljednji pokušaj, stvaran iz očaja, kako bi se razumjelo i umilostivilo nebo, kako bi se, konačno, shvatila sva katastrofa koju im je iz godine u godinu donosilo varljivo vrijeme - ističe antropolog Alfonso Ortiz sa Sveučilišta Novi Meksiko, inače, jedan od rijetkih učenih potomak drevnih i tragičnih Anasaza. - Ali, prije nego što je hram i dovršen, siroti i očajni stanovnici tiho su se povukli iz svojih domova, odlazeći na tegobni put bez povratka!
Zemlja je opustjela u nekada bogatoj regiji Četiri Ugla. Tuga se uvukla pod krovove Homolovia, golemog kompleksa od hiljadu soba, u blizini Vinsloua, u Arizoni. Neke su porodične zajednice otišle na jug, do zelenih planina. Neke na istok, našavši utočište u dolini Rio Grande. Ali, sve su iza sebe ostavili sjajne tragove građevinarskog umijeća.
- Brzina građenja bila je zapanjujuća - tvrdi dr Daglas V. Svare, predsjednik Škole za američko istraživanje u Santa Feu. - Oko hiljadutristote godine tri porodične zajednice doselile su se u oblast iznad izvora i osnovale naselje Aroja Hondo. U toku trideset godina populacija se popela na brojeve od 1300 ljudi. Gotovo isto se događalo i na drugim mjestima doline Rio Grande. O njihovom životu danas, nažalost, govore samo nijeme ruine...
Uvijek spremni na umjetničku kreaciju i izražaj, najčešće da slikaju u stijenama, Anasazi su usavršili još jednu umjetničku formu: u dolini Rio Granda slikali su čudesne murale fantastičnih dimenzija. Na muralima su najčešće prikazivali ritualne teme iz nadnaravnog svijeta, koristeći se naj-različitijim maštovitim formama i simbolima. Njihova umjetnost bilježi i fascinantne detalje malo poznatog kulta »Kachina«, čiji su dobri duhovi (da li baš oni?!) prikazani kao maskirane figure! Mnogi su autori u tim uistinu neobičnim slikarijama prepoznali nepoznata bića, goste i misionare iz dalekih sazvježđa!...
Ali vratimo se materijalnim ostacima koje su iza sebe ostavili Anasazi...

Ples duhova
Niko danas ne zna pravu namjenu Kuaua. To je ogromni kameni kompleks od hiljadu soba. Nalazi se sjeverno od Albukerka. Mnogi zidovi Kuaua imaju i po 85 premaza gipsa i isto toliko slikarija najrazličitijih motiva. Najčešći prizori su ples duhova (?!) koji, navodno, prizivaju kišu i druge životne blagodeti. Te slikarije u značajnoj mjeri dokazuju da su u ovom naselju pripadnici Anasaza živjele sretnim životom. Ali samo do tragične 1540. godine.
Tog ljeta je s juga došla čudna psvita: ljudi blijede kože, mnogi sa bradama, odjeveni u blistavi metal što se presijavao na suncu, nemilosrdni i krvoločni, beskrajno pohlepni za zlatom. Jahali su na nepoznatim četveronožnim životinjama i djelovali poput bogova!
Za Franciska Koronada i šačicu bijesnih španjolskih konkvistadora Kuaua je bilo zgodno mjesto i poslužilo im je da prezime u toku besmislenog traganja za zlatnom prijestolnicom - Eldoradom. Istodobno, za sirote Anasaze to je značilo brodolom petnaestostoljećnog kulturnog razvoja. Španjolci su nasilnički prigrabili zemlju, nametnuli poreze i ugrozili najfinije tradicije naroda kojeg su nazvali - Pueblosi. Bijeli bogovi, o kojima su Anasazima govorila najstarija predanja kao o moćnim dobročiniteljima, donijeli su im nove bolesti, neshvatljivu pohlepu, brojne poroke... i, na kraju, tiho i neumitno umiranje vrijednih neimara zagonetne civilizacije Anasaza.
A Point of Pines i dalje ostaje misterija. Kuda su u jednom jedinom danu ili noći nestali njegovi stanovnici? Zašto iza sebe nisu ostavili nikakvu poruku, nikakav trag?...
To je pitanje o kome će se još dugo nagađati...

Admin
Admin Muzika Foruma
Admin Muzika Foruma

Pol : Ženski Godina : 29
Zodijak : Bik Mačka
Broj poruka : 12371
Poena : 6910
Reputacija : 12
Datum upisa : 11.06.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Nestale civilizacije

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu